Dinko Pejčinović: Puštanje Armije BiH u Mostar bila je presudna pogreška
Prije nekoliko dana bošnjačko udruženje ratnih veterana Armije RBiH organiziralo je obilježavanje 21. godišnjice pobjede nad, kako je rečeno, srpskim agresorom u dolini Neretve. Na središnjoj ceremoniji manifestacije „Putevima pobjede Armije RBiH“, na platou Podveležja (istočno od Mostara), pred više tisuća okupljenih Muslimana-Bošnjaka, nastupio je i član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, koji se najoštrijim riječima okomio na nekadašnje ratne saveznike, te odbacio svaku mogućnost uspostave hrvatskog entiteta u BiH: – Bio je to udruženi zločinački pothvat hercegovačkih Hrvata s Tuđmanovim režimom. Od sada, tko god pomene treći entitet i Herceg-Bosnu nastavlja zagovaranje tog zločinačkog pothvata, rekao je Izetbegović, te dodao da je haška presuda Jadranku Prliću i drugima zaslužena: - Ne radujemo se ničijem jadu, ali su ga zaslužili.“ Izetbegović je rekao da je Mostar postao grad-slučaj kad su 1993. srušili 600 godina stari most, otvaranjem konclogara za Bošnjake, njihovim protjerivanjem i korištenjem vjerskih simbola za pokazivanje dominacije.“
Iako je javnost već navikla na ispade drugog muslimanskog člana predsjedništva, mora se priznati da su i mjesto i povod za izjavu mladog Izetbegovića bili potpuno promašeni.
Da podsjetimo, riječ je o proslavi obljetnice oslobađanja Mostara od velikosrpskog agresora, kojega su u lipnju 1992. do nogu potukle hrvatske snage - HVO, HV i HOS. Iako se o toj, po mnogo čemu presudnoj pobjedi, danas u Hrvatskoj rijetko govori, vrlo je neobično da njezinu obljetnicu proslavljaju i svojataju oni koji za nju nisu ni na koji način zaslužni, to jest Muslimani-Bošnjaci. Borbe za Mostar, kojega su srpske snage tih dana djelomično uspjele zauzeti, bile su dio znatno širih vojnih operacija koje su se odvijale na dubrovačko-neretvanskom ratištu još od travnja 1992., a koje su u konačnici omogućile deblokadu Dubrovnika i oslobađanje Konavala. Na hrvatskoj strani operacije su vodili „zapovjednik južnoj vojišta“ general Janko Bobetko i brojni drugi časnici koji su se dokazali u Domovinskom ratu – Slobodan Praljak, Miljenko Petković, Ivan Kapular, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Zdravko Andabak, Ivan Čermak... Procjenjuje se da je u operaciji „Lipanjske zore“ sudjelovalo oko 6000 hrvatskih vojnika, raspoređenih u tridesetak različitih postrojbi. Od malobrojnih Muslimana u hrvatskim redovima možemo spomenuti samo bojnika Jasmina Jaganjca, koji je, zajedno s Petrom Zelenikom, na dužnost zapovjednika obrane Mostara postavljen s ciljem da u borbu protiv agresora privuče što veći broj kolebljivih sunarodnjaka (u čemu nije uspio!) Muslimanska strana uspjela je prikupiti i na bojište poslati samo jedan loše naoružani „Samostalni bataljun obrane Mostara“ pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, dok su svi ostali čekali da vide što će se dogoditi, odnosno, tko će pobijediti. Posebno sramotan slučaj dogodio se u obližnjem Stocu, gdje su 10. travnja 1992. „lokalni muslimani i njihovi čelnici tenkove JNA dočekali kao oslobodilačke. Većina se Bošnjaka na nagovor svojih vjerskih vođa ubrzo vratila u Stolac i na Dubravsku visoravan gdje su imali povlašteni položaj te su od Srba i JNA dobili pravo da osnuju i svoju policiju.“ (v. wikipedija, „Operacija Lipanjske zore“).
Na srpskoj strani postrojbama je zapovijedao general Momčilo Perišić, kojega je Haaški sud nedavno oslobodio svake krivnje za (prekomjerno) granatiranje Mostara i brojne civilne žrtve, uključujući i „114 nedužnih mostarskih Bošnjaka i Hrvata, koje je srpsko-crnogorski agresor, uz pomoć lokalnih Srba, svirepo ubio na lokacijama Uborak i Sutina. Za ovaj, 21 godinu star, „zaboravljeni zločin“ još nitko nije odgovarao – tvrdi Adnin Hasić, predsjednik „Udruženja porodica stradalih na Uborku i Sutini 1992. godine“, i dodaje: – Naši susjedi su odvodili ljude na strijeljanje. Mi im znamo imena“. (v.www.bljesak.info, 13.6.) Da hrvatske postrojbe nisu uspjele osloboditi Mostar, i mnogi drugi Mostarci doživjeli bi istu sudbinu. Nažalost, najveća tragedija dogodila se neposredno nakon oslobađanja hercegovačke prijestolnice, a o tome se danas uopće ne govori. Razmotrimo razloge!
TKO JE OSLOBODIO MOSTAR?
U nekim drugim okolnostima pitanje oslobađanja Mostara ne bi se ni postavljalo jer su činjenice dobro poznate; međutim, u vremenima kada Haaški sud svojim presudama piše novu „povijest“ sukoba u BiH, a muslimansko-bošnjačka strana agresivnom propagandom obmanjuje i svoju i tuđu javnost, nužno je reći pravu istinu o tadašnjim zbivanjima u Hercegovini. Za oslobađanje Mostara i doline Neretve od četnika i bivše JNA isključive zasluge imaju Hrvati! Muslimanska vojska na početku rata nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima koji bi se na hercegovačkim ratištima mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem srpskom neprijatelju. Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i HOS-a: „29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljine i Širokog Brijega svu vlast i obranu tih općina povjeravaju Hrvatskom vijeću obrane.“ (wikipedia..) Da su i sami Muslimani bili svjesni svoje slabosti spominje i nekadašnji ministar obrane Herceg-Bosne Vladimir Šoljić: „Sigurno ne s oduševljenjem nego iz čistog pragmatizma Predsjedništvo BiH na čelu s Alijom Izetbegovićem se složilo da se obrana Mostara sukladno odluci Kriznog stožera Mostara povjeri HVO-u. Ovu činjenicu bošnjačka politika je stalno prešućivala.“ (poskok, 24.6.) Zašto Sarajevo i danas prešućuje tko je oslobodio Mostar? Razlog je vrlo jednostavan – ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na jadne susjede! Da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih poteškoća učiniti već u lipnju 1992. Nikakva fantomska Armija RBiH nije ih u tome mogla spriječiti! O tome govori i kronologija događaja: - 11. lipnja 1992. hrvatske snage započinju oslobađanje desne obale Neretve
- 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca
- 14. lipnja počinje oslobađanje istočnog Mostara
- 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna
- 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a
- 21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada
26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja s releja na Veležu prema Nevesinju. Treba li napomenuti da u svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala ni na koji način?
PIROVA POBJEDA
Odmah nakon oslobađanja grada hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice. (Čisto vojnički gledano, njihov dolazak u Mostar bio je potpuno nepotreban. Bilo bi pametnije da su te snage upotrijebljene za napad na ošamućene Srbe na nekoj drugoj bojišnici, primjerice, kod Konjica.) Armija R BiH ušla je u grad „post festum“, kad su borbe već bile završene, i do danas se ne zna tko im je to na hrvatskoj strani dopustio?! Je li to bilo vrhovništvo u Zagrebu – Tuđman, Šušak i Bobetko, ili pak vodstvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (Mate Boban), ili možda zapovjednici na terenu...?! Bilo bi dobro da saznamo tko snosi povijesnu odgovornost za tu fatalnu odluku koja je, u konačnici, dovela do izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata iduće godine, i, posljedično, propasti Herceg-Bosne. A nije moralo biti tako! Hrvati su nakon oslobađanja Mostara od četnika mogli raditi što su htjeli; mogli su naseliti grad hrvatskim prognanicima kojih je već tada bilo na desetke tisuća; umjesto toga muslimanska strana iskoristila je priliku i popunila ispražnjene srpske stanove s 15 tisuća muslimanskih izbjeglica. (Istu stvar Muslimani su htjeli napraviti i u Neumu, to jest smjestiti nekoliko tisuća naoružanih izbjeglica u hotele, ali ih je, gle čuda, netko u tome spriječio i poslao u Dalmaciju!) Hrvatsko vijeće obrane moglo je, u skladu sa zakonima i običajima ratovanja, zabraniti ulazak u grad Armiji BiH (kao Gotovina u Jajcu 1995.), rasporediti naše vojnike po svim napuštenim kasarnama JNA i strateškim točkama oko grada; na našem mjestu Muslimani bi to sigurno napravili i ne bi se pritom nikome ispričavali! Uostalom, nije poznat niti jedan slučaj da je Armija BiH oslobodila neki prostor i onda ga poklonila „saveznicima“! Hrvati su mogli, u skladu sa zapovijedi generala Bobetka od 29.6.1992., staviti pod nadzor sve važne gospodarske objekte u Mostaru i okolici, a ponajprije hidrocentrale na Neretvi (HE Mostar, HE Salakovac..) čija bi struja itekako dobro došla energetski prikraćenoj Dalmaciji. (v. Bobetko: „Sve moje bitke“, str. 240) Ukratko, Hrvati su mogli puno toga, a nisu napravili ništa; poslije dobivene bitke bacili su koplje u trnje i dopustili da im podmukli „saveznici“ za manje od godinu dana zabiju nož u leđa. (Kako je to ogorčeno primijetio legendarni Mate Boban u poruci kardinalu Kuhariću: „Zar Vi stvarno mislite kao i mnogi koji ustrajno ponavljaju: mi se s Muslimanima nismo nikad tukli...Jeste li pitali Aliju za Zenicu, za Kakanj, za Konjic, Prozor, Vakuf, Jablanicu?! Jeste li ga pitali zašto mi Hrvati Bosne i Hercegovine sad ponovno moramo oslobađati Mostar...“)
U svakom slučaju, puštanje Armije BiH u Mostar bila je presudna pogreška koja je omogućila Muslimanima da, nakon opsežnih priprema, napadnu naivne saveznike i tako pokušaju nadoknaditi ono što su izgubili na drugoj strani, od srpskih osvajača. Da je Mostar ostao čvrsto u hrvatskoj vlasti, za što su postojali svi preduvjeti, muslimanska vojska nikad se ne bi usudila napasti Hrvate ni u srednjoj Bosni, a kamoli u Hercegovini! Prema tome, nikakvo Karađorđevo i Ahmići, nikakvi Bobani, Prlići i Blaškići nisu krivi za „nepotrebni“ rat sa dojučerašnjim saveznicima. Ako ćemo odgovornost za muslimansku agresiju tražiti među Hrvatima, onda prvo trebamo optužiti naše nacionalne mane – naivnost i dodvoravanje.
Dinko Pejčinović