Sada već antologijsko Milanovićevo „ne“ europskom uhidbenom nalogu u slučaju Josipa Perkovića više će utjecati na vanjskopolitičke prilike nego na domaću političku scenu. Slučaj Perković i ponašanje Milanovićeve vlade oko cijelog slučaja nije iznenadio nikoga tko ozbiljnije prati rad ove vlade od njenog formiranja. Ponašanje premijera i vlade više se doživljava kao kontinuitet jedne politike, ostavštine promašene ideologije nekih propalih režima. Na tragu takvih analiza i razmišljanja Milanović i nije mogao odlučiti ništa drugo već se ukrcati u isti brod sa Perkovićem, Mustačem i raznim drugim mračnjacima.


Brod će ploviti do nekih narednih izbora kada će se u kompletu rješavati sudbina Milanovića, Perkovića i ostalih brodolomaca. Međutim, ostaje teški problem za sve nas što ovo društvo plovi na našim leđima, odnosno na leđima Republike Hrvatske. Zbog vlastitih interesa spremni su nasukati mladu državu na prvu hrid koja im se ispriječi na putu.

Gledano očima međunarodne zajednice u Hrvatskoj se dogodio brodolom demokracije, vladavine prava i zdravog razuma. Hrvatska je postala talac neraščišćenih odnosa iz svoje prošlosti. Čvrsto u zagrljaju obavještajnih i paraobavještajnih struktura iz vremena Jugoslavije, država ne može ni koraka naprijed dok se ne riješi bremenite prošlosti. Došli smo do točke kada se prošlost i uloga pojedinaca u njoj jednostavno više ne može ignorirati.

U smislu međunarodnog prava Hrvatska se danas nalazi rame uz rame sa Afganistanom za vrijeme vladavine Talibana. Kako? Talibanski Afganistan prije američke intervencije slovio je kao utočište terorista odgovornih za niz bombaških napada i ubojstava u državama diljem svijeta. Jedan od glavnih osumnjičenih, Osama Bin Laden, jedno vrijeme je čak obnašao dužnost ministra sigurnosti u Afganistanu. Perković se u Hrvatskoj nije uspeo do pozicije ministra, ali je bio pomoćnik. S pozicije međunarodnog prava između Perkovića i Bin Ladena nema apsolutno nikakve razlike.

Perković se, kao nekada Bin Laden, sumnjiči za niz ubojstava građana jedne ili više suverenih država. Prema svim parametrima međunarodnog prava takvi slučajevi se klasificiraju kao teroristički činovi. Vukući paralele između slučaja Perković i Bin Laden dolazimo do žalosne činjenice kako je Republika Hrvatska postala utočište za međunarodne teroriste kao što je to nekada bio Afganistan. Kada bi išli još dalje sadašnju vlast bi, prema iskustvu međunarodnog prava u slučaju Afganistana, mogli okarakterizirati kao zaštitnika terorista, kao neku vrstu Talibana sa Balkana. Bila je potrebna međunarodna vojna intervencija kako bi se s vlasti srušilo pokrovitelje i zaštitnike terorizma u Afganistanu, nadajmo se kako će u slučaju Hrvatske biti dovoljan međunarodni diplomatski pritisak.

Na slučaju Perković jasnije se nego ikada do sada pokazalo kako Hrvatska nema izgrađen pravni sustav, sustav građanske svijesti nezavisne od ideologije i vlasti kao ni mehanizme civilnog društva. Sve što za sada postoji u ovoj državi nakalemljeno je na politiku i nastalo je kao politički derivat. Možda će sada svima u ovoj zemlji postati jasnije zašto je SR Njemačka uporno inzistirala na reformama u pravosuđu i pravnom sustavu. Ne samo zbog mase zaostalih predmeta već zbog nepostojanja neovisnog pravnog sustava kao preduvjeta demokratskog poretka. Sve dok se u ovoj zemlji ne uspostavi vladavina prva prepušteni smo na milost i nemilost Talibanima sa Balkana i njihovoj verziji šerijatskog zakona.



Željko Primorac