Izglasavanje zakona poznatog kao Lex Perković i postupak koji se vodi protiv nekadašnjeg šefa hrvatske UDBE, Josipa Perkovića, pred njemačkim sudom događaji su koji otvaraju brojna pitanja važna za hrvatsku prošlost, ali i sadašnjost. Ako samo na trenutak ostavimo po strani rasprave treba li ili ne izručiti Josipa Perkovića SR Njemačkoj i cijeli slučaj postavimo pred lice hrvatskog pravosuđa, dolazimo do poražavajućih rezultata kao za hrvatsko pravosuđe tako i za hrvatsku povijesnu znanost.


Pitanja koja ćemo postaviti zadiru u hrvatski identitet, pravni poredak, nacionalno samoodređenje, ali i u odnos prema jugoslavenskom naslijeđu kao sastavnom dijelu hrvatske prošlosti. Sve su to teme koje su se zbog neposredne ratne opasnosti i ugroženosti micale s dnevnog reda prvih godina samostalnosti, ali bi se od slučaja do slučaja otvarale. Sada su se u slučaju Josipa Perkovića otvorile u svom punom obimu, teže za godine prekrivanja, zatiranja i prešućivanja.

Prije svega otvaraju se bolna, pravna, pitanja o statusu žrtve i počinitelja zločina te odnosu hrvatskog pravnog sustava prema egzekucijama hrvatskih političkih emigranata u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Dakle, postavimo svi sebi pitanje jesu li žrtve egzekucija bili teroristi, kako je to nekada tvrdio jugoslavenski državni aparat, a danas tvrdi dio lijeve političke elite ili su bili domoljubi koji su se borili za pravedan cilj? Također, otvaraju se brojna pitanja koja sebi trebaju postaviti hrvatski sudovi i Državno odvjetništvo. Jesu li UDBINI egzekutori, u očima današnjeg hrvatskog pravosuđa, štitili ustavno-pravni poredak države kojoj je Republika Hrvatska pravni sljedbenik ili su vršili terorističke činove protiv zametaka hrvatske državnosti?

Nažalost, sve su to pitanja na koja ni okončanje slučaja Perković neće dati konačan odgovor. Hrvatska će po potrebi imati dvije službene povijesti, ovisno od prilike do prilike. Iz takvog načina ophođenja sa prošlošću i protagonistima povijesti nastajat će i brojni politički i društveni problemi, prijeteći kataklizmičkom podjelom naroda.

Uzmimo za primjer Bugojansku skupinu i njihovu sudbinu. U drugim zemljama, zemljama u kojima postoji izgrađen stav prema nacionalnoj povijesti, pripadnici Bugojanske skupine slavili bi se kao nacionalni heroji. Postoje svi elementi nacionalne romantike, čista ideja slobode, mladost, mrski okupator i žrtva, ali unatoč tome na  pripadnike Bugojanske skupine i danas se, u dijelu hrvatske javnosti, gleda kao na teroriste. Slučaj drugi, sudbina Zvonka Bušića. Otmica zrakoplova kako bi se upozorilo svjetsku javnost na težak položaj hrvatskog naroda u okovima Jugoslavije. I opet nema konsenzusa, za jedne je Zvonko Bušić nacionalni junak za drugi tek obični terorist.

Prema mjerilima međunarodnog prava, koja su JNA i Srbija rado isticali, i vukovarski branitelji bili su teroristi koji su se digli protiv međunarodno priznate države i njenog pravnog poretka. Pa ipak većina će se u Hrvatskoj danas složiti kako je žrtva vukovarskih branitelja jedna od najsvjetlijih točaka naše novije povijesti. Jesmo li onda spremni priznati kako su i žrtve Josipa Perkovića samo sanjale slobodnu Hrvatsku te kako im je to najveći grijeh? Jesmo li spremni priznati kako se Bugojanska skupina digla protiv okupacije Hrvatske, možemo li sebi priznati kako je Zvonko Bušić svijetu želio ukazati na patnju Hrvatske pod jugoslavenskom čizmom?

Zbog pravde i povijesne istine priznajmo sebi i svijetu kako je krv prolivena za slobodu Hrvatske krv mučenika, krv naših najboljih i najhrabrijih sinova!


Željko Primorac