Tko je čitao Danila Kiša zna da je taj osebujni i atipični književnik, poznat po pripovijetkama, romanima, dramama, pjesmama, primjericeGrobnica za Borisa Davidoviča, Mansarda i Psalam 44. Mansarda, bio oštri kritičar svih oblika nacionalizma, bilo on etnocentristički ili pak nadnacionalni tipa jugoslavenskog, jer po njemu nacionalizam je negativna kategorija duha, jer živi na poricanju i od poricanja.„Nacionalizam je, pre svega, paranoja.

Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.“

Osobno smatram da ako je nacionalizam kolektivna paranoja, onda je tranzicijski postkomunizam ( naslijeđe totalitarizma) kolektivna šizofrenija. Složili se ili ne s njihovim mišljenjem, Kišev je najveći doprinos što nam razotkriva kako svaki oblik totalitarizma funkcionira, održava i obnavlja se, neovisno od mehanizama tvrde prisilne represije, pomoću tzv. „društveno-političke superstrukture“ odnosno razrađenih običaja, društvenih habitusa i uhodanih praksa cinkanja, međusobnog praćenja, izvještavanja i dojavljivanja koje zahvaća sve pore društva od vrha do baze piramide društveno-političkog života, a koji su kao takvi neophodni mehanizmi kako bi operativni i represivni ograni istog režimi mogli djelovati.

Marksistički filozof Louis Althusser je to stručno i sociološki zvao: ideološki aparati države u kojima su radili tzv. „profesionalci ideologije“. S obzirom da je pitanje UDBE u bivšoj Jugoslaviji i njeno mjesto u tadašnjem hrvatskom društvu i komunističkom režimu danas aktualno, poslužio bi se Kiševim

djelom “ Pisci-cinkaroši“ koje dobro ilustrira od čega se zapravo sastojala armatura tog udbaškog sistema:

„Postoje tri vrste cinkaroša.

1. Oni koje je školovala policija i koji “rade svoj posao”. Kucaju u mašinu, naizmence, sonet i izveštaj za pol. arhivu. “Eros i meso” (naslov soneta, recimo). Onda izvještaj: “12. septembra 198+ sreo sam M.M.-a na Trgu Marksa i Engelsa. Imao sam u rukama časopis ‘Socijalizam’. M.M. je prelistao časopis i pitao za cenu. Rekao sa mu (četrdeset hiljada, starih). – ‘Jeftin vam je taj Socijalizam‘ – izjavioje M.M., i sa prezrivim izrazom na licu vratio mi pomenuti časopis.” Ovi prvi plaćeni su za svoj posao. Ubacuju ih u izdavačke kuće (urednici), pozorišta, itd.

2.Drugi tip su “dobrovoljci”. Svesno. Oni nisu zavrbovani, ne pišu izvještaje (ne moraju da ih pišu). Oni su, kao i prvi, provokatori. Oni pišu, također, pesme i prozu. Ima ih mnogo među dečjim pesnicima. Oni su i sami nalik na pokvarenu decu. Već su u školi, po svoj prilici, bili prijavljivači.

Njihov je sistem sledeći: dograbivši priliku da se nađu u blizini nekog političara ili “policajca”, oni brane svoju tezu, kao protivtezu vašoj. Oni su, dakle, pošteni. Oni ne lažu. Samo “ponavljaju” reči koje su čuli od vas. (“Brane svoju tezu.”) -”Rekao sam onomadne da se ne slažem s Kišom kad kaže da su pisci cinkaroši. On time pravi razdor među piscima itd. Izaziva nepotrebno sumnjičenje.” Time je a) cinkario vas; b) skrenuo pažnju na tekst koji ovaj nije čitao; c) napravio mu je sažetak vašeg teksta (uprošćen i netačan); d) ogradivši se od vašeg stava, pokazao je svoju odanost stvari.
Ovi su brojniji. Dospevaju također na funkcije.

3. Oni koji čine isto što i prethodni, ali nesvesno. Oni se druže s političarima, lokalnim rukovodiocima i pravim cinkarošima (nekad u istom licu ili u dvojnoj funkciji). Oni samo brbljaju, prenose ono što su čuli.

Lako prelaze u grupu 1. i 2.
Ima ih mnogo i među tzv. disidentima.
Podjednako opasni kao i oni gore pomenuti.
Sve ih treba pomagati, jer to oni rade da bi prehranili decu.“

Danilo Kiš, Pisci-cinkaroši, Skladište, (BIGZ Publishing, Beograd 2003., str.172-173)

Koja karika nedostaje ovoj kategorizaciji? Cinkaroši, egzekutori su potrošni materijal koji se neprestano reciklira, oni su konstanta koja pronalazi svoju bit i profit zahvaljujući centru moći koji s njima upravlja. Naravno daleko da mislim kako su svi pisci, novinari, „znanopisci“ i funkcioneri bili cinkaroši, ali se ovakva trojna stratifikacija može primijeniti na psihološki obrazac svih tadašnjih institucija SFRJ od osnove partijske ćelije, mjesne zajednice, OUR-a, redakcije novina, pa sve do CK SKJ.

Također držim da isti psihološki i ponašajni obrazac možemo pronaći i u demokratskom sustavu sa razlikom da vas ipak nitko neće strpati na Goli otok zbog tzv. „verbalnog delikta“( na mjesto tog postoji autocenzura i kažnjavanje političke nekorektnosti). Ono što treba ustanoviti jest da su egzekucije političkih emigranata po svijetu, i razne eliminacije političkih neistomišljenika u Jugoslaviji bili djelo operativno-izvršiteljskih organa UDBE, ali da su također ti zločini bili zakoniti i politički legitiman izdanak totalitarne komunističke ideologije koja je od samog početka legitimirala političko nasilje u ime postignuća svojih političkih ciljeva. Dakle, netko je trebao ideološki i intelektualno „pripremiti zločin“, stvarati nabrijanu atmosferu društveno-političkog linčovanja, iskrojiti zločinu respektabilnu legitimaciju.

Prema tome stigmatizirati operativno-izvršiteljsku razinu UDBINE hijerarhije bez odgovornosti političke i „koncepcijske“ razine, podrazumijeva da se isključivo bavite podređenim ešalonom totalitarnog poretka. Naime, operativna izvršiteljska struktura koja i gravitira oko kruga najbližih suradnika jugoslavenskog komunističkog vrha nije mogla počiniti iste zločine bez prethodnog usuglašavanja i donošenja konačnih odluka na najvišoj partijskog i političkoj razini. Također taj isti totalitarni sustav nije mogao funkcionirati bez pasivnog ili aktivnog pristanka širokih slojeva društvenih segmenata, koji su svjesno ili nesvjesno radili direktno ili indirektno za istu UDBU.

Svaki totalitarni sustav se hrani upravo malograđanštinom, a malograđani su svijet kukavica. Književnik Mirko Kovač u tom smislu ističe kako im je „komunistički sistem pogodovao, pretvarao ih je u cinkaroše, uživali su u tome. Sada im ove nove okolnosti daju mogućnost da grabe ono što se zove “materijalno dobro”, i to je jedino dobro do kog im je stalo. Nabokov je lijepo rekao kako su malograđani svijet banalnosti, doslovce kaže, “malograđanin je nalickani i otrcani prostak“.

mr. Jure Vujić