Hrvatska javnost je doista zbunjena s međunarodnom aferom koju je izazvao slučaj Josipa Perkovića, udbaša visoke razine, koji i danas preko Stjepana Mesića i njegove obitelji, te preko Ive Josipovića, djeluje na službenu politiku u skladu s interesima komunističkih radikala. Zapravo, mnogi od glavešina režima komunistički su i jugoslavenski radikali, ali nemaju iskustvo ni prirođenu naklonost  prema zlu, kakva mu se pripisuju u  Njemačkoj uz   zločine počinjene na njenom tlu. Izručiti Perkovića sudu jedne demokratske i zakonski napredne zemlje, bilo bi za kamarilu iz Banskih dvora i Pantovčaka, udar na njihovo osobno fiktivno dostojanstvo. Na njihov identitet  i samopouzdanje, zapravo mafijašku bahatost.


Ako je danas  možda prekasno za provedbu lustracije, to jest udaljenja komunističkih killera i članova represivnog aparata iz državnih upravnih tijela, nikako nije prekasno za suđenje osobama koje su optužene za teške  djelatnosti protiv ljudi koji su se odupirali državnom komunističkom teroru Jugoslavije. Takva suđenju bi doprinijela prozračenju političkog hrvatskog ozračja.

Prema tome, među ''Hrvatske poslove'' spada   danas  i to da se barem djelomično pokrenu postupci koji bi unijeli nešto svijetla u rupčage  komunističkoga sustava, iz prošlosti i iz današnjice,  te da se identificiraju krivci koji su Titov plan genocida provodili.  U Europskoj uniji, koja nije jedinstvena, nije potrebno da se RH počne smatrati provokatorom, instrumentom napada na Njemačku i pijunom zaostalih komunističkih koncepcija.

Jer treba uzeti u obzir da režimski ispadi u ilegalnoj obrani Josipa Perkovića (prema potrebi, zvanim također ''Tomo Novaković'') nisu motivirani samo  partijskom solidarnošću. Spor s Njemačkom je umjetno izazivan upravo nevjerojatnom konstrukcijom, kojom bi se čak i Ustav izmijenio kako bi se udbaša iz Like  zaštitilo, uz jačanje ''protunjemačkoga bloka'' unutar Unije. U tu igru, koja itekako nadilazi mogućnosti hrvatske vanjske politike, navodno su upleli naš režim George Soros i Martin Schultz, među ostalima. O prvome je gotovo sve rečeno jer je već godinama veoma aktivan  poljima politike, ekonomije i kulturološke preobrazbe  europejaca prema protukršćanskim diktatima. A Martin Schultz,  je postao  poznat svjetskoj javnosti  tek početkom 2012, kad se je popeo na mjesto predsjednika Europskog parlamenta preko svoje socijalističke koalicije. Schultz često izbija u široku javnost napadima na vlastitu, njemačku vladu, pa na Silvija Berlusconija, itd. Svoje neshvaćanje Hrvatske dokazao je drskim izjavama o tome kako Republika Hrvatska navodno pripada  nekom nepostojećem Zapadnom Balkanu…

>>Dvojba: Je li predsjednik Josipović izabrao Dejana Jovića za savjetnika ili su Jović i Sorosevi trabanti izabrali njega za predsjednika?

Očito,  Schultz je u svojoj knjižari u Njemačkoj previše vremena posvećivao marksističkoj dezintegraciji čovjeka i nacija, a premalo čitanju znanstvenih knjiga, pa zato precjenjuje važnost i sposobnosti lokalnih rukovodioca ''najbolje obavještajne službe u regiji'', čija je centrala  smještena na Pantovčaku. Takva procjena, kad se odnosi na rad jedne organizacije koja uz obilna sredstva raspolaže i mnoštvom operativaca izvan legalnih okvira – osniva se više  na starim komunističkim tezama nego na stvarnosti.  A, uopće,  što je za Schultza Republika Hrvatska? Ono što bi mu Pusička mogla upisati u sablazne velikosrpske projekte njene i tuđe proizvodnje,  ono što bi mu Josipović i Milanović mogli iščitati iz svojih partijskih djelatnosti, zadataka, uspona i frustracija. Jedna od genijalnosti  te ekipe bio bi obavještajni  elaborat o tome kako istjerati, uništiti, blokirati ili  barem komunikacijski izolirati  Camp Bondsteel, najveću američku vojnu bazu na crti Aviano-Kavkaz, smještenu u istočnom Kosovu.

Hrvatima  nikako ne trebaju konflikti u Europskoj Uniji, sukobi s Njemačkom, neispunjavanje preuzetih obveza prije ulaska u EU, sklapanje ortaštva s bilo kojom jačom silom europskih razmjera protiv nekih drugih država istog tog prostora.

Međutim,  treba nam prestanak mitologije smrti i nedodirljivosti ubojica, mitologije HRT-a, Josipovića, Mesića, Perkovića, Pusičke, Jovanovića, Pupovca i svih udovica te siročadi  Tita, najvećeg slavena i komuniste u ''regijonu, pa i dalje''.

Agenti provokatori koje su UDBA i KOS obrazovali u velikom   broju tijekom trajanja II. Jugoslavije, te osposobili za vodeće političke i društvene pozicije u Hrvatskoj, te agenti spavači koji su nam ostali u nasljedstvu, odrađuju svoj posao. Zato je SDP relativno stabilan, sloboda tiska je svedena na neke Portale i na pojedinačne emisije na radiju i na televiziji,  HNS sa svojih 4 bijednih posto podrške među biračima ima vodeću riječ u Kukuriku koaliciji, to jest u Vladi, itd. Istovremeno, manje demokratske stranke su infiltrirane i u stalnim međusobnim sporovima, a  HDZ nikako da preuzme dinamičnu ulogu kao glavna oporbena stranka, stranka koja još uvijek može pokrenuti najbolje ljude i provesti najbolje projekte.

Režim koji stalno laže i provocira unutar Hrvatske, sada koristi slučaj Josipa Perkovića za provokacije unutar EU. Hrvatski je posao, kao što smo to prije naglasili,  praviti pritisak kako bi  režim ispunio bez novih ispada potpisane obveze, te spriječiti daljnje provokacije ljudi bez budućnosti koji i vide i maštaju  samo u crvenoj boji.


Domagoj Ante PETRIĆ