Mantra koje se od vladajućih najčešće mogla čuti vezano za ulazak Hrvatske u EU, a kao navodni pozitivan aspekt stupanja u punopravno članstvo, glasila je kako će naši mladi konačno moći tražiti zaposlenje u Europi. Ovakav način razmišljanja oslikava sav jad i bijedu hrvatske vanjske, unutarnje, gospodarske i svekolike politike, ali i ljudi zaduženih za njeno provođenje. U samo jednoj rečenici naša politika priznala je nesposobnost, neznanje, nekompetentnost i pokazala kako je svrha sama sebi.


Čemu institucije, ministarstva, država i vlada, ako ćemo najvitalniji dio stanovništva, dio koji bi trebao donijeti energiju i promjene ponovno uputiti izvan zemlje. Zar vlada ne priznaje svoju potpunu nesposobnost činjenicom što mlade upućuje da sreću i budućnost potraže u tuđini? Kroz cijelu svoju povijest bili smo iseljenička zemlja zbog raznih razloga, a najviše zbog tuđinske vlasti i represije. Danas, kada bi trebali stvarati uvjete za ostanak mladosti, rasterećeni za breme tuđinske čizme, nadolazećim generacijama ponovno u ruke stavljamo kofer i putnu kartu u jednom smjeru. Možda je razlog tome i narav aktualne vlade koja i dalje jednim okom gleda prema istoku i regiji pa im nove generacije, rasterećene kompleksa Jugoslavije, nikako ne odgovaraju kao politički faktor u zemlji.

Prema nekim podacima Hrvatsku svake godine napusti između dvadeset i trideset tisuća mladih, visokoobrazovanih stručnjaka. Teret je to koji ova zemlja sebi nikako ne može priuštiti, teret koji prijeti sustavnim odumiranjem intelektualnog i radnog potencijala nacije. Novim pozivom hrvatskoj mladosti da sreću potraži u tuđini, upućenim sa najviših državnih instanci, poručujemo cijelim naraštajima kako Hrvatska kao zemlja ne funkcionira pa prema tome nema razloga ni da postoji.

Postavlja se pitanje tko će ostati, za koga ima mjesta na prostoru između Drave, Dunava i Jadrana? Za sada za djecu podobnih, umreženih vladajućih aparatičeka, njima je Hrvatska raj na zemlji, nepresušan rudnik. Oni će ostati sa zadatkom kako bi Hrvatsku pripremili za neku novu kolonizaciju, nije važno sa koje strane stiže kolonizacija, važno je samo da Hrvatska bude tek geografski pojam.

Međutim, ponovno će ponovno zaživjeti tisuće sićušnih Hrvatski, razasutih u srcima naše mladosti diljem svijeta. Dok su sjekli glavno stablo iz korijena su iznikle tisuće novih mladica. Kako li se samo povijest ponavlja!  Aleksandar Ranković je, otvorivši granice, mislio kako će se iseljavanjem riješiti svih gospodarskih, ali ponajprije nacionalnih problema. Mislio je kako treba otvoriti granice i riješiti se glavnine buntovne mladosti, a ono što ostane gušiti željeznim stiskom represivnog aparata i držati u pokornosti. Ali, osim onog odrpanog prastarog kofera, par požutjelih fotografija i majčina poljupca, naša mladost ponijela je u svijet i komadić domovine. U njima je sjeme domoljublja toliko bujalo pa su Ranković i njegovi nasljednici vrlo brzo morali slati eskadrone smrti diljem svijeta kako bi utišali zov domovine u našem iseljeništvu. Ni to nije pomoglo, a otvaranje granica pokazalo se kobno za jugoslavenski režim jer je naše iseljeništvo bilo glavana logistička baza Hrvatskoj samostalnosti.

Hoće li se poticanje iseljavanja sadašnjoj anacionalnoj vlasti vratiti kao bumerang? Hoće, ne kao jugoslavenskom režimu jer druge su okolnosti, ali hoće. Prije svega treba računati na činjenicu kako će se dio te mladosti prije ili poslije vratiti u domovinu. Kako su naši ljudi poznati kao vrijedni i radišni dio njih sa sobom će donijeti i kapital, upravo ono što kronično nedostaje Hrvatskoj. Sa kapitalom će povratnici jednog dana donijeti i političku moć, a ona sasvim sigurno neće biti naklonjena onima koji su ih uputili u tuđinu da bi svom potomstvu osigurali Hrvatsku kao nasljedni feud.


Željko Primorac