U ideologiziranim čarkama oko Zdravstvenog odgoja i homoseksualnih ''brakova'' često je u posljednje vrijeme potezan argument iz naprednosti. Ništa novo, argument iz naprednosti omiljen je već nekoliko stotina godina svima onima koji su na strani napretka. No ni napredak nije više što je bio. Prvo, riječ je o svojevrsnom psihološkom triku. Nalijepi se protivniku etiketa, pa možeš pljuvati do mile volje.

Drugo, trik se izlizao, pokušavaju ga prodati već i ogorčeni, trbušasti gubitnici po lokalnim birtijama. Ideja napretka nekada je inspirirala najoštroumnije mislioce, a tijekom dvadesetog stoljeća i statistička većina prihvaća je zdravo za gotovo. Kad nešto postane općeprihvaćeno, u glavi koja misli već zvoni na uzbunu da to treba preispitati. Stoga vrijedi podrobnije razmotriti koliko je argument iz naprednosti vrijedio nekada i koliko vrijedi danas.

Stare civilizacije nisu odveć držale do napretka.  One su bolje vrijeme ili zlatno doba uvijek smještale u prošlost, dok o budućnosti nisu imale nikakvih iluzija budući da ne donosi ništa novo. Nihil novi sub sole. Eshatologija u svijet ulazi s judejsko-kršćanskim poimanjem svijeta. Nije slučajno da se upravo za kršćansko doba koje zatvara antiku i otvara srednjovjekovlje koristio pridjev modernus, -a, um kako bi se naglasila njegova suprotnost u odnosu na svijet poganske prošlosti označene pridjevom antiquus. Novovjeka zapadna misao s vremenom sekularizira eshatološki naboj, to jest svrhu i smisao povijesti spušta s neba u zemaljsku budućnost. Ključnu ulogu u toj desakralizaciji obećanja budućnosti ima prosvjetiteljstvo.

Taj prosvjetiteljski optimizam radikalizira se u utopističkim maštarijama socijalista utopista. Irving Kristol, u mladosti i sam pristaša trockizma, sarkastično primjećuje: Samo se sjetite opreznoga i obzirna načina na koji se u našim udžbenicima obrađuju francuski utopisti 19. stoljeća: Saint-Simon, Comte, Fourier i njihovi mnogobrojni odani sljedbenici. Nije pretjerano reći da su svi ti ljudi bili doslovce ''udareni'' i da se njihova djela mogu posve s pravom proglasiti grozničavim škrabotinama poremećenih umova. Primjerice, Fourier je ljudski rod podijelio na ni više ni manje nego 810 različitih karakternih tipova, pa smislio društveni poredak koji bi svakom tom karakternom tipu donio posebnu vrstu sreće. Također je vjerovao da će se u idealnom svijetu budućnosti slani oceani dobrohotno prometnuti u mora limunade, a da će ljudima izrasti repovi s očima na vršku (Irving Kristol: Utopizam, negdašnji i današnji; u: Neokonzervativizam, Algoritam, Zagreb, 2004., str. 198.). Možda malo karikirano, ali dobro pogađa bit naprednjačkog voluntarizma u njegovoj junačkoj fazi.

Marksizam argumentu iz naprednosti pokušava svojim projekcijama priskrbiti i argument iz znanosti. Ujedinjujući tako dvije najmoćnije batine kojima se već stoljeće i pol mlate svi sumnjičavci, zabadala i rušitelji općeg suglasja. Tako je Engels skovao termin ''znanstveni socijalizam'' proglasivši svoje i Marxove poglede na svijet i društvo znanošću. Nevolja je samo što su njihova znanstvena predviđanja bila kudikamo nepouzdanija od predviđanja plemenskih vračeva. Dakle, beskorisna. No bilo je veselo dok je trajalo, svaki se kolhoznik ili tvornički radnik mogao osjećati posjednikom konačnih istina. Socijalizam je možda ukinuo demokraciju u politici, no demokratizirao je filozofiju. Do krajnjih granica. Alija Sirotanović se s pravom mogao smatrati većim filozofom od kakvog ubogog metafizičara s trulog Zapada ili iz crkvenih krugova. A i s rudarskom lopatom baratao je neusporedivo bolje od njih.

Koliko je, dakle, argument iz naprednosti bio validan u doba prosvjetiteljskog optimizma? Teško pitanje! Načelno neki argument je valjan uvijek ili jednostavno nije valjan.  Mijenja li se njegova snaga s vremenom, znači da je lažan ili u najboljem slučaju nevažan. Primjerice, starim Grcima je činjenica da brodovi na pučini polako nestaju iz vida kao da tonu bila dokaz da je Zemlja okrugla. Taj argument valjan je i danas. Unatoč tome što danas imamo tisuće drugih argumenata, pa i snimaka iz Svemira, koji Zemljinu zaobljenost dokazuju kudikamo ''znanstvenije'' i eksplicitnije.

S druge strane argument iz naprednosti kojim se još u prosvjetiteljstvu pokušavala dokazati superiornost novog doba nad prethodnim, uopće nije neupitan. Zato što je u njega ugrađeno vrjednovanje. Što je bolje ili gore, uvijek je upitno, stoga što za takvo određivanje ne postoji neka neovisna instanca ili mjeriteljska institucija niti mjera kojom bi se ona služila. I ta instanca i ta mjera jest čovjek. A ljudi su takvi kakvi jesu, jednome je bolje ovo, drugome je bolje ono. Pitajte Ivana Gabelicu je li bolja NDH ili Jugoslavija, on će ustvrditi da je neusporedivo bolja NDH. Pitajte isto Žarka Puhovskog, on će, nedvojbeno, ustvrditi da je bolja Jugoslavija. Međutim, vjerojatno bi se obojica složila oko toga da je  Tuđmanova Hrvatska lošija od njihovih državnopravnih favorita.

Ipak, u 18. i 19. stoljeću argument iz naprednosti imao je veliku privlačnost stoga što ga je, činilo se, podržavao razvitak znanosti dotada neviđen u ljudskoj povijesti. Također, Zapad je ubrzano uspostavljao svoju kolonijalnu premoć nad cijelim svijetom te se činilo da i sama povijest opravdava vjeru u bezgraničan napredak. Premoć, naime, nikada nije argument koji bi se dalo zanemariti ili podcijeniti. Kad vuk janjetu kaže da će ga pojesti jer mu muti vodu iako pije nizvodno od njega, janjetu je pametnije pouzdati se u brzinu svojih nogu nego u snagu svojih argumenata. Što opet ne znači, gledano logički i nepristrano, da janje nema bolje argumente.

Međutim, danas stvari u svijetu i filozofiji ne stoje ni približno onako kako su stajale tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Problem s argumentom iz naprednosti je taj što je on funkcionirao u svijetu koji ne dovodi u pitanje smisao i svrhu napretka kao takvog, to jest u svijetu u kojem je eshatologija, religiozna ili sekularizirana, neupitna. Sedamnaesto, osamnaesto i devetnaesto stoljeće epoha su u kojoj su vrlo rijetki bili oni koji nisu vjerovali u konačni spas čovječanstva od bijede ljudske bačenosti u svijet. Bilo da se taj spas tražio u Kraljevstvu nebeskom, revolucionarnoj preobrazbi čovjeka i društva ili u napretku znanosti. Danas bi se rijetko tko tko drži do svog intelektualnog ugleda usudio govoriti o smislu i svrsi povijesti, o odredištu napredovanja čovjeka i čovječanstva u vremenu.

Postmoderna misao drži da napretka nema jer se nema prema čemu napredovati. Jochen Hörisch to stanje sažima u konstataciji: Postmodernom se tada može smatrati epoha koja je ostala bez izvjesnosti o hijerarhizaciji i cilju i u kojoj pitanja o dizajnu imaju prednost pred posljednjim pitanjima o bitku (Jochen Hörisch: Teorijska apoteka, Algoritam, Zagreb, 2007., str. 177.). U takvom misaonom okružju teško je govoriti o napretku. U svijetu bez hijerarhije i cilja svaki je put podjednako dobar i vrijedan podjednakog poštovanja. To jest jedva prigušenog zijeva i odmahivanja rukom.

Za divno čudo, iako je u suvremenom svijetu kompromitirana sama ideja napretka, preživio je argument iz naprednosti. Zato zagovornici aktualnog Zdravstvenog odgoja i LGBT-inicijative o izjednačavanju homoseksualnih i heteroseksualnih ozakonjenih partnerstava, po nazivu i pravima, rado protivnike proglašavaju zaostalima, trpaju ih u ''mračni srednji vijek'' i sl. Nevolja je samo da nitko, ako se već vrtimo u krugu, ne može pouzdano utvrditi tko je ispred a tko iza, to jest tko je napredniji a tko nazadniji. Ukoliko ne želi da ga se poistovjeti s Mujom iz vica koji, bježeći od medvjeda, trči oko bukve i hvali se Hasi da ima dva kruga prednosti.

Doduše, jedna struja liberalne misli drži da napredak nije sasvim izgubljena stvar. Štoviše smatraju da je već u filozofskom i društvenom smislu okončan, predstoji još samo tehnološko i biotehnološko dotjerivanje postignutog. Prepoznavši kraj povijesti u konačnoj pobjedi liberalne demokracije, Fukuyama se bacio na osmišljavanje poslijeljudske budućnosti, u kojoj će uz pomoć tehnologije i genetičkog inženjeringa stolovati novi čovjek, odnosno ono što od njega bude ostalo. No te projekcije ne odišu prosvjetiteljskim optimizmom jednog Fouriera koji je vjerovao da ćemo živjeti 144 godine, od kojih ćemo barem 120 provesti uživajući u potpuno slobodnom seksu. Prije bi se moglo reći da se ispod premaza kakve-takve vjere u napredak nazire katalog sumnji, strahova i zebnji suvremenog čovjeka. Koji ne vjeruje više ni u Boga ni u Vraga, ali ni u čovjeka, budući da ga ne želio više preodgojiti nego preurediti uz pomoć tehnologije i spoznaja o genetici. Kao stvar ili stroj.

Da to nije onaj stari utopizam prožet vjerom u boljeg čovjeka i bolje društvo, jasan je i sam Fukuyama: Ali poslijeljudski će svijet ujedno biti i svijet s daleko izraženijom hijerarhijom i jače natjecateljski od svijeta u kojem živimo (F. Fukuyama: Kraj čovjeka/ Naša poslijeljudska budućnost, Izvori, Zagreb 2003., str. 271.). Stoga, valja uživati u postmodernom intermecu dok još možemo. Kada nas i genetski budu tako baždarili da snovi o ''slobodi, jednakosti i bratstvu'' izgube svaki smisao, gubitnicima te tranzicije ropski status ne gine. Hoće li pobjednici zbog toga biti imalo sretniji no što su bili kroz povijest, teško je reći. Ono što je izvjesno, jest činjenica da argument iz naprednosti ne drži vodu.

Prvo, napredak kao takav danas uopće više nije neupitan. Naprotiv, ili se nadaje kao anakrona tlapnja ili kao mračna sjena poslijeljudske budućnosti. Drugo, ako i možemo preurediti čovjeka, tko nam jamči da će to izaći na dobro? Doktor Mengele je također htio preurediti čovjeka. Ako sutra dopustimo nešto slično, nemamo pravo ni naciste prestrogo suditi. Treće, i tu se vraćam neposrednom povodu za ovu raspravu o naprednosti, uopće nije jasno kako bismo mogli dokazivati da je guranje spolovila u analni otvor naprednije od guranja spolovila u onaj drugi otvor vrlo blizu analnomu. Znanstveno i zdravorazumski gledano taj drugi otvor čak se čini primjerenijim i pripremljenijim za tu svrhu od analnoga. Zapravo, hoću reći da labavljenje stega seksualnog morala samo po sebi nije ni napredno ni nazadno. Homseksulnosti i promiskuiteta bilo je oduvijek, neke epohe su bile blagonaklone prema njima, a neke su ih progonile i kažnjavale, no to nema nikakve veze s naprednošću ili nazadnošću tih epoha. Činjenica je da su ekspanzivnija i uspješnija bila društva koja su ljudskoj seksualnosti nametala čvršće stege. Kao i to da bi te stege popustile kada bi ista ta društva dosegnula određeni stupanj blagostanja.

Četvrto, ako nema cilja kojemu se stremi, ako se zna put do toga cilja, štoviše ako je nepristojno čak i natuknuti nešto o takvom cilju ili putu do njega, onda napredak nije dobar argument ni za što. To je kao da zovete ljude iz koliko-toliko toplog i uređenog doma da ustanu i slijede vas. Iako ni sami ne znate kamo idete, kuda idete ni zašto idete!

Sve navedeno, naravno, ne znači da se nekakav ''napredak'' u svijetu ne događa sam od sebe, Nema mirovanja, sve teče, sve se mijenja, to je banalna i svima dobro poznata istina. No ta stalna mijena nije napredak u onom smislu kako ga je odredilo prosvjetiteljstvo i kasnije razvijala zapadna filozofska misao. Pogotovo nije argument u raspravi koja se tiče vrijednosti, svjetonazora i morala. Napredak znanosti također ne bismo smjeli poistovjećivati s idejom napretka iz zapadne misli i njezinih ideologijskih konstrukcija. Jednostavno zato što je riječ o različitim stvarima.

 

Damir Pešorda / Hrvatski tjednik