Dva politička procesa za vrijeme komunističke Jugoslavije, u kojima je optužnicu zastupao Anto Nobilo kao zamjenik Okružnog javnog tužitelja u Zagrebu, 1985. godine protiv oca i kćeri, Mirka i Mirne Sunić te 1986. godine protiv Andrije Artukovića, omeđila su Nobilov pravničko profesionalni, političko ideološki i ljudski, moralno-karakterni profil.

Jugoslavenska Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila je u srpnju 1945. ratnim zločincem Andriju Artukovića, nekadašnjeg ministra unutarnjih poslova NDH. Artuković je rođen 19. studenoga 1899. u Klobuku pokraj Ljubuškoga. Gimnaziju je završio u Širokom Brijegu, a studij prava u Zagrebu. Ustaškom je pokretu pristupio 1932. te je iste godine, prema optužbama režima Kraljevine Jugoslavije, sudjelovao u organiziranju Velebitskog ustanka u Brušanima pokraj Gospića. Potom bježi u emigraciju. U listopadu 1934. godine ponovno je teško optužen da je navodno imao prste u likvidaciji kralja Aleksandra u Marseillesu. Zbog toga je uhićen u Londonu i izručen Francuskoj, a ova ga je predala Jugoslaviji. Međutim, beogradski Sud za zaštitu države nakon šesnaest mjeseci istrage oslobodio ga je svih optužaba i pustio na slobodu. Tada Artuković ponovno bježi u inozemstvo i nastavlja surađivati s Antom Pavelićem, a početkom travnja 1941. vraća se u Hrvatsku. U NDH obnašao je dužnosti ministra unutarnjih i vanjskih poslova, pravosuđa i bogoštovlja te na kraju državnog prabilježnika (čuvara državnog pečata). Artuković je u svibnju 1945., preko Austrije i Irske, emigrirao u SAD.
Jugoslavija je u kolovozu 1951. zatražila od SAD-a izručenje Andrije Artukovića.

Nakon sedmogodišnjeg procesa, sud u Los Angelesu odbio je beogradski zahtjev po dvjema osnovama: zbog činjenične neutemeljenosti i nedostatka garancija da bi Artuković imao pravedno suđenje. Sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća Beograd je obnovio zahtjev, a američke su ga pravosudne i političke vlasti ovaj put odobrile. Američki je sud u obrazloženju takve odluke naveo da se za nju odlučio 'zbog interesa javnosti' i što se njome 'promiču odnosi dviju zemalja', a osumnjičeniku se 'ne nanosi nepopravljiva šteta' s obzirom da su 'jugoslavenske vlasti zajamčile pravedno suđenje'. Artuković, koji je tada imao 87 godina, te je bolovao od Alzheimerove i Parkinsove bolesti, izručen je – u kolicima – u noći s 11. na 12. veljače 1986. To je bio razlog što je republički Savjet za zaštitu ustavnog poretka u kratkom roku održao četiri sjednice na kojima je raspravljano samo o jednoj točki dnevnog reda – o predstojećem suđenju Andriji Artukoviću:

- '24. veljače 1986. - Aktualna sigurnosna informacija u vezi s predstojećim suđenjem ratnom zločincu A. Artukoviću';
- '26. veljače 1986. - Neka aktualna kadrovska i druga sigurnosna pitanja u sklopu priprema za predstojeće suđenje A. Artukoviću';
- '11. ožujka 1986. - Informacija o aktualnim pitanjima vezanim uz predstojeće suđenje A. Artukoviću';
- 'Infomacija o aktualnim sigurnosnim i drugim pitanjima vezanim uz predstojeće suđenje A. Artukoviću'.
Dva mjeseca nakon Artukovićeva izručenja, 14. travnja 1986., započelo mu je suđenje pred Okružnim sudom u Zagrebu.

UDBA i Nobilo protiv Artukovića

Kao zastupnik optužbe protiv Andrije Artukovića angažiran je Anto Nobilo, zamjenik Okružnog javnog tužitelja. Nobilo je u hrvatskoj emigraciji bio poznat od 1978. godine kad se održavalo svjetsko prvenstvo u tekwandou u gradu Oklahoma City u Americi. Na tom natjecanju sudjelovalo je oko 47 zemalja, među njima i Jugoslavija. Također i paragvajska reprezentacija čiji je tehnički direktor bio poznati hrvatski emigrant Miro Barešić. Međutim, Barešić se odlučio osobno natjecati pod hrvatskom zastavom. O tome je kasnije izjavio: 'Ja sam sudjelovao u borbama pojedinačno, reprezentirao sam Hrvatsku, što je izazvalo veliku nesuglasnost među ekipom tih Jugoslavena'. Jedan od jugoslavenskih reprezentativaca, prema svjedočenju Mira Barešića, bio je Ante Nobilo. Njemu je Barešić predbacio nastupanje pod jugoslavenskom zastavom pa ga je Nobilo optužio da je terorist kao i Bruno Bušić.
Andrija Artuković imao je trojicu odvjetnika – Silvija Degena i Željka Olujića iz Zagreba te Srđana Popovića iz Beograda. Olujića i Popovića angažirala je Artukovićeva obitelj, a Degen je to bio po službenoj dužnosti. I njega spominje Radenko Radojčić u svojoj izjavi službenicima SZUP-a u travnju 1994.: 'Degen, Silvije – odvjetnik iz Zagreba. Ja se sjećam da se u vezi s Degenom pričalo, da je u vrijeme suđenja Artukoviću u Zagrebu, Degen nosio podatke SDS-u i službi vojne sigurnosti'. Degen je vođen kao suradnik Centra SDS Zagreb pod pseudonimom 'Golub'. Da je Udba bila uključena u taj slučaj, potvrđuje i elaborat pod naslovom 'Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990', koji su u lipnju 1997. po nalogu ravnatelja Hrvatske informativne službe (HIS) Miroslava Tuđmana izradili nekadašnji visoki dužnosnici Udbe Josip Perković i Jan Gabriš. U elaboratu među ostalim piše: 'Pilot, republička akcija, učesnici su bili sjedište Službe i Centar SDS Zagreb, a odnosila se na izručenje i suđenje Andriji Artukoviću'.

Lažni svjedok Bajro

Glavni svjedok protiv Andrije Artukovića bio je neki Bajro Avdić, sin Omera, rođen 2. srpnja 1924. u Starom Slanom pokraj Trebinja. Avdić je najprije bio 'operativna veza' mostarske Udbe pod pseudonimom 'Molunt', da bi 21. rujna 1981. bio unaprijeđen u punopravnog 'suradnika' pod istoimenim pseudonimom. Djelovao je po 'muslimanskom kleronacionalizmu', a na vezi ga je držao mostarski udbaš Ahmed Šaran. Odobrenje za njegovu suradnju potpisao je šef mostarske Udbe Stipe Grizelj, inače rodom iz Vitine, susjednog sela Artukovićeva Klobuka.
Nakon dolaska u Zagreb Avdića je preuzela 'hrvatska' Udba čiji su službenici, često u društvu Ante Nobila, s njim u detalje dogovarali njegovo svjedočenje. Avdić je još u postupku Artukovićeva izručenja bio izjavio da je, kao pripadnik jedne 'motorizirane jedinice Poglavnikova tjelesnog zdruga' nazočio počinjenju ratnih zločina na Kozari, koje da su počinile 'tenkovske jedinice HOS-a' pod Artukovićevim zapovjedništvom. Međutim, upravo jugo-komunistički povjesničari koji su se bavili tzv. Bitkom na Kozari, istu opisuju potpuno suprotno od Udbina i Nobilova svjedoka Bajre Avdića. Pored toga, Andrija Artuković nikada nije bio na Kozari. Avdić je također tvrdio da je bio svjedok likvidacije zarobljenih partizana nakon jedne bitke kod Samobora. No, u jugoslavenskoj historiografiji ne postoji nikakav trag o nekoj većoj bitci u blizini Samobora, prilikom koje bi bio zarobljen veći broj partizana i smješten u obližnji zarobljenički logor, za koji nema nikakva dokaza da je uopće postojao. Navodno je na tu činjenicu Antu Nobila upozoravao i Josip Boljkovac, prijatelj i suradnik njegova oca Jerka Nobila.
Kao što je bilo poznato, Andrija Artuković svejedno je bio osuđen, i to na smrt, ali umro je 16. siječnja 1988., prije nego što je kazna nad njim izvršena, u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Navodno je sudac Milko Gajski, predsjednik sudskog vijeća koje je Artukoviću sudilo, prije nego što je prihvatio tu dužnost bio postavio uvjet da se smrtna presuda – kako se od njega unaprijed tražilo – koju je trebao izreći, ne će izvršiti nego da će se, pod izgovorom teškog zdravstvenog stanja, odgađati sve dok Andrija Artuković ne umre prirodnom smrću.

Partijske direktive

Povodom Artukovićeve smrti, 18. siječnja, zasjedao je republički Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Na toj sjednici Savjeta, pored njegova predsjednika Tomislava Kovača, inače člana Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, i članova Savjeta Mire Korkut-Slatković u ime Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Ante Milovića kao predsjednika Vlade SRH, Vilima Mulca kao ministra unutarnjih poslova, Zdravka Novoselića kao komandanta TO i tajnika Savjeta Veljka Mihovilovića, nazočni su bili predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske Ante Marković, republički sekretar za pravosuđe i upravu Ivan Fumić i zamjenik sekretara za unutarnje poslove SRH Đuro Pešut.
U zapisniku sa sjednice među ostalim piše: 'Drug Tomislav Kovač obavijestio je da je sjednica sazvana u skladu sa ranijom odlukom da ovaj Savjet verificira određene mjere i radnje, značajne sa političko-sigurnosnog stanovišta, ukoliko dođe do smrti ratnog zločinca Andrije Artukovića prije izvršenja smrtne kazne na koju je pravomoćno osuđen, a čije je izvršenje, u skladu sa odgovarajućim zakonskim propisima, odlagano radi zdravstvenih razloga.
S obzirom da je Artuković umro l6. siječnja o.g., nastala je potreba da Savjet ponovno razmotri i definira neka ranija opredjeljenja i stavove vezane za daljnje postupanje s njegovim lešom. U tom smislu, nakon rasprave u kojoj su sudjelovali svi prisutni, zaključeno je:
- da se uz primjenu odgovarajućih sigurnosnih mjera izvrši obdukcija leša na način kako je to zakonom predviđeno,
- da se leš Artukovića zatim kremira u zagrebačkom krematoriju, ali pod drugim imenom.
- da se saopćenje za javnost o smrti Artukovića izda danas 18. siječnja o.g. u popodnevnim satima'.

Ivan Fumić, republički sekretar za pravosuđe, koji je na tu dužnost došao s mjesta predsjednika Vojnog suda Pete (zagrebačke) armijske oblasti, gdje je radio pod patronatom šefa KOS-a te armijske oblasti Kemala Buzaljka, rodom iz susjednog sela Bajre Avdića u Istočnoj Hercegovini, u suradnji s Udbom operacionalizirao je odluke tog republičkog Savjeta, odnosno kremiranje tijela Andrije Artukovića. Sin Andrije Artukovića Radoslav izjavio je: „Osobno mi je 1988. sudac Milko Gajski rekao da nikada ne ću saznati gdje je grob moga oca i da mi ne će dopustiti da ga pokopam“. Sukladno odluci partijskih, državnih i sudskih vlasti SRH Udbaši su pepeo Andrije Artukovića rasuli na do dana današnjega nepoznatom mjestu.

Ivo Goldstein protiv UDBE i Nobila

Potpuno neočekivano kao svjedok da je beogradski režim, uz pomoć Udbe i Ante Nobila montirao dokaze protiv Andrije Artukovića, javio se prof. dr. sc. Ivo Goldstein. On je 29. studenoga 2010. u emisiji 'Markov trg' na OTV-u doslovno izjavio da je proces protiv Andrije Artukovića bio montiran, odnosno da je Andrija Artuković bio osuđen na temelju lažnih dokaza i izjava svjedoka za djela koja ne samo da nije on počinio nego se uopće nisu dogodila.

 

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik