Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću - Sjećanje na dr. Katarinu Vojvoda iz Kotoribe (4.)
Dr. Katarinu Vojvoda ubili su jugoslavenski komunisti u lipnju 1945. u Petrinji ili u Glini, bez sudskog postupka, nevinu.
Katarina Vojvoda rođena je 28. rujna 1902. u Kotoribi, u obitelji Andrije i Terezije Vojvoda. Imala je dvanaestoro braće i sestara. U Kotoribi je polazila četverogodišnju pučku školu na mađarskom jeziku, koja je jedina postojala. Bila je izvrsna učenica i roditelji su je, uz osobiti napor, poslali u Zagreb u internat sestara Svetoga Vinka – sestre su pomagale u školovanju nadarenih djevojčica iz udaljenijih mjesta. Katarina je i u Zagrebu bila odlična učenica te je 1922. maturirala. Iste godine počela je studijem medicine. Bila je jedna od prvih žena na Medicinskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, vjerojatno prva iz seljačke kuće.
Katarina je stažirala u staroj Zakladnoj bolnici na Jelačićevu trgu u Zagrebu, a 1929. je počela raditi u Kotarskoj bolnici u Glini. U Glini je kao liječnik i ravnatelj tada već radio Katarinin svak dr. Juraj Rebok, a ondje je živjela i Katarinina sestra Milka. Obitelj Rebok imala je sedmero djece, pa se Katarina sa zadovoljstvom posvećivala nećacima i nećakinjama jer sama nije imala obitelj. Katarinu su u Glinu ipak prvenstveno doveli ideali, želja da se žrtvuje i pomaže ljudima ondje gdje je bilo najpotrebnije. Banovina je bila nerazvijeni kraj, s puno siromašnih seljaka. Fifus i tuberkoloza bili su veoma rašireni. Bolnica je bila slabo opremljena, neprestalno bez financijskih sredstava, s veoma ograničenim mogućnostima prijama bolesnika. Poznato je da je Katarina radila od jutra do mraka, žrtvujući se uvijek za one koji su bili najsiromašniji i najpotrebniji. Pomaganje je bilo njezin životni kredo. Iz Gline je Katarina, uz posao, svakoga tjedna putovala u Zagreb radi svoje dužnosti seniorke u Domagoju. Članom Seniorata postajali su izabrani akademski obrazovani katolički laici, istaknuti u Katoličkoj akciji. Katarina je vodila formativne tečajeve za studentice.
Glina! Mnogima i danas zastane dah kada se mjesto uopće spomene – misli lete na ratne i poratne godine, ali i na Domovinski rat. Razmjeri ljudskih patnji ne ostavljaju prostora za distancu. Evo detalja: prijateljica, profesorica Ivka Tominović iz Petrinje, rođena i odrasla u selu Maji, dvanaest kilometara od Gline, posvjedočila je o dijelovima biografije članova svoje obitelji: O progonima Majana u prvoj jugoslavenskoj državi, o tome kako su partizani u proljeće 1942. iz kuće izveli njezina tada dvadesetgodišnjeg ujaka Milana Brkašića, svezali ga za konjski rep te ga pred majčinim očima vukli cestom dok, strahovito osakaćen, nije izdahnuo; o tome kako su se još i šezdesetih godina, u njezinu djetinjstvu, Majani zatvarali u kuće dok bi Srbi srijedom po povratku s glinskog sajma prolazili selom i pucali iz revolvera vičući Gdje ste ustaše da vas pobijemo ili o tome kako su 1991. na više komada razrezali njezina strica Matića Mlađenovića, prije negoli su iz njegova dvorišta pokupili poljoprivredne strojeve.
1941. Glina je, znamo, također bila osobito strašnim mjestom. Hrvatsko pučanstvo je nakon godina velikosrpskog nasilja bilo odlučno u želji da sačuva stečenu samostalnost, pa je, primjerice, cijeli HSS kotara Glina pristupio ustaškom pokretu. Istaknute ličnosti toga vremena bile su dr. Mirko Puk, dr. Mirko Jerec, dr. Šime Cvitanović, dr. Juraj Rebok i dr. Juraj Devčić. U isto vrijeme, odmah u svibnju 1941., srpski komunistički prvaci – srpski nacionalisti na glinskom području rano su se integrirali u komunistički pokret – počeli su pod vodstvom Vasilija Gaćeše i nekoliko drugih ljudi organizirati napade i diverzije. Nastojali su mobilizirati srpsko stanovništvo te pokrenuti zbjeg u šumu, što isprva i nije išlo lako jer su seljaci teško napuštali svoje kuće i gospodarstva. Hrvatske redarstvene i vojne snage odgovarale su na napade te provodile uhićenja. Isprva su uhićenja bila pojedinačna i individualna, no s vremenom masovna i neselektivna. Uslijedile su i velike odmazde. Među Hrvatima i Srbima jaz je bivao sve dublji i postajao je nepremostivim.
dr. Katarina Vojvoda (prva s desna) braća Ivan i Vinko, sestre Milka, Anastazija i Anđela, svak Juraj Rebok, nećaci Rebok, Glina 1941.
Teško je danas rekonstruirati potpun slijed glinskih događaja tijekom lipnja i srpnja 1941., no sigurno je da jugoslavenskoj verziji i interpretaciji ne treba vjerovati. Ne može biti sumnji da je srpsko pučanstvo doživjelo nasilja, no posljeratni prikazi nisu slijedili istinu već su imali propagandnu svrhu. Služili su kao prijetnja Hrvatima: Neka vam nikada više ne padne na pamet stvarati hrvatsku državu. Učinci iskrivljivanja i uveličavanja bili su uistinu veliki. Ostavili su dojam i na Hrvate koji su bili vezani idejom Nezavisne države Hrvatske, pa i na one koji su sami velikim dijelom osobno poznavali glinske prilike. Čak i povjesničarka Benedikta Zelić, koja je 1941. sama živjela i radila u Glini – bila je Katarinina štićenica I prijateljica - daje neobične prikaze u svojim knjigama sjećanja tiskanima devedesetih godina. Jednako tako i dr. Juraj Rebok i dipl. ing. Vinko Vojvoda, Katarinin brat – pa iako su obojica živjeli u emigraciji i nisu se trebali bojati. Svi oni naime pišu, na ovaj ili onaj način, o grupi počinitelja, bilo ustaša koji da su djelovali na svoju ruku, bilo onih preobućenih u ustaške uniforme (Vinko Vojvoda). Čini se da uopće nisu poznavali činjenice o velikim sustavnim aktivnostima hrvatskih vojnih vlasti na širokom području Korduna i Banovina usmjerenih protiv srpskih pobunjenika.
Sama Katarina nije znala pojedinosti, no bila je vrlo potresena. Poznato je da nije bila vezana uz ustaški pokret. Bila je ozbiljna vjernica, osjetljiva na ljudsku patnju. Nije odobravala vjerske prijelaze, smatrala ih je ponižavajućima. Osobno je poznavala puno ljudi u gradu i okolici i duboko je suosjećala kada su žene zatvorenih Srba u svibnju počele dolaziti k njoj i moliti je da im pomogne. Očito je da su u nju imale povjerenja. Nastojala je umanjiti nesreću i stradanja. Pojedine ljude je skrivala u bolnici, a također je odlazila u Petrinju i u Zagreb te obilazila vojne i civilne urede, zahtijevajući da se uspostavi više reda. Više je puta posjetila nadbiskupa Stepinca i molila ga da pomogne.
Krajem 1941. godine Katarina je premještena u novosagrađenu bolnicu na Rebru u Zagrebu. Stanovala je u garsonijeri za osoblje u bolničkom krugu. I na novom radnom mjestu se svim srcem posvetila bolesnicima.
U tragičnom hrvatskom svibnju 1945. Katarina je iz Zagreba krenula s Benediktom Zelić, 6. svibnja, u koloni domobranskih kadeta pod zapovjedništvom Zlatka Tibolda. Iza austrijske granice našle su se u velikoj skupini koja je vraćena u Maribor. Jedno su se vrijeme na tom području kretale slobodno, no naišle su na veliku skupinu ranjenika iz vojne bolnice iz zagrebačke Krajiške ulice, kojoj se Katarina svakako željela priključiti, smatrajući da joj je kao liječnici uz ranjenike mjesto. S njom je cijelo vrijeme bila Benedikta, a kasnije i njihove prijateljice, domagojke, Marija Maršić i Nada Miškulin. Sljedećih dana bile su svjedokinje likvidacija ranjenika, vojnih liječnika, ali i mnogih drugih ljudi. Uključene su u kolonu u kojoj je bilo nekoliko tisuća domobrana, u strašnom maršu kroz Podravinu, do Osijeka. U Zagreb su se uspjele žive vratiti početkom lipnja.
U Zagrebu je u Katarininoj garsonijeri na Rebru već stanovao netko iz nove vlasti, pa su Katarina i Bebedikta svake večeri odlazile spavati na drugo mjesto, kome od znanaca i prijatelja. Danju su lutale gradom. Početkom lipnja Katarina se odlučila telefonom javiti u Ministarstvo zdravstva dr. Josipu Rasuhinu, s molbom da bi se vratila na posao. Poznavala ga je jer ga je tijekom rata zdravog držala u bolnici dok se skrivao i čekao odlazak u partizane. Doista, dr. Rasuhin je u izmijenjenim okolnostima pokazao razumijevanje te ju je naručio da dođe u njegov ured. Katarina se sutradan uputila na razgovor, dogovorivši se s Benediktom gdje će se navečer sastati. Nikada se više nisu vidjele.
Katarinu je na ulici prepoznao partizan iz Gline koji je "lovio bandu".
Zadnjih Katarininih sati u Zagrebu sjeća se prof. dr. Ivo Soljačić, koji je tada bio dječak. Katarina je u ranim jutarnjim satima pozvonila na vratima stana obitelji Soljačić - u pratnji jednog partizana. Pokazalo se da je partizan Katarinu sprovodio u Glinu, no kako je vlak išao tek puno kasnije, ona je predložila da svrate njezinim znancima, obitelji Soljačić, koji su stanovali u blizini Glavnog kolodvora. Partizan je pristao jer je bio umoran, gladan i veoma mlad. Gospođa Soljačić je ponudila jelo, a partizan je legao te čak i zaspao. Gospođi Soljačić i Katarini bilo je potpuno jasno što znači put u Glinu. Gospođa Soljačić nije mogla pomoći, no kada je vidjela da je partizan zaspao, potakla je Katarinu da napusti stan i pokuša otići isusovcima u Palmotićevu na ispovijed i pričest. Katarina se uspjela potiho iskrasti, uputiti se u crkvu i tamo naći dobrog i dragog oca Ivana Kozelja. Partizan se malo kasnije probudio, ljutit i prestravljen, jer je bio uvjeren da je Katarina pobjegla i da će on odgovarati. Gospođa Soljačić ga je umirivala i uvjeravala da će se ona vratiti, što se i dogodilo. Katarina je uistinu kratko nakon toga pristigla, ohrabrena i utješena.
Oko 5. ili 6. lipnja 1945. u zatvoru u Petrinji Katarinu je vidjela Štefica Rožanković, majka njezine kolegice. Katarina je u Petrinju bila dovedena iz Gline. Bila je isprebijana, počupane kose, jedva živa. Štefica Rožanković svjedočila je prijateljima i obitelji da su srpski vojnici Katarinu hvatali za glavu te joj glavom udarali o zid. Gospođa Rožanković je bila uvjerena da je Katarina u tom zatvoru tada umlaćena. Drugi su glasovi kasnije šaputali da je još jednom odvođena u Glinu te da je ondje u daljnjim mučenjima dočekala smrt.
Maja Runje
Vezani članci: