Osvrt na knjigu: Šarac, Ivica, Kultura selektivnog sjećanja, Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska, Od proklamacije NDH do talijanske reokupacije (travanj-rujan 1941.), Crkva na kamenu 2012. 383 str. 23 cm.

Pred sam kraj 2012. godine iz tiska je izašla knjiga profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilištu u Mostaru dr.sc. Ivice Šarca. U sklopu predbožićnih dana promovirana je čitlučkom hotelu uz nazočnost brojnih znatiželjnih posjetitelja. Promocija je intenzivno najavljivana preko lokalnih medija, a upućen je i pristojan broj pozivnica. Promotori su bili prof.dr.sc. Božo Goluža i dr.sc. Robert Jolić, recenzenti knjige, te prof.dr.sc. Ivo Banac kao gost. Ovih dana promovirana je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru; promotori su isti, s napomenom, umjesto prof.dr.sc. Banca promotor je bio prof.dr.sc. Ivo Lučić. Knjiga je jedinstvena, kritike vrlo pozitivne i interes veliki. Pročitah je i evo nekih mojih zapažanja.

Knjiga je podijeljena na tri glavna dijela: Prvi dio nosi naslov „Proljeće“, drugi dio, „Ljeto“, a treći dio „Katolička crkva u Hercegovini u proljeće 1941.“ Pored glavnih dijelova knjige tu su „Uvodna promišljanja“ koja su strukturirana u tri oslonca ito: „Prošlost, granice, identitet i stereotipi“, zatim „Zapadna“ i „Istočna“ Hercegovina ili zašto je zemljopis prerastao u ideologiju“, te „1941.“ i problemi u pristupu“. Poslije glavnih tekstova su „Završna promišljanja“ dana ukratko. Na samom kraju knjige je „Dodatak“ u kojemu se na pedesetak stranica donose različiti preslici dokumenata, izvješća, dopisa, brzojava itd. uglavnom iz razdoblja 1941. koji su poslužili kao izvori. Tu je svakako najzanimljiviji „Popis izbjeglih ustaša u Italiji“, sačinjen 1937. u talijanskom Ministarstvu unutarnjih poslova. Pored toga navedeni su objavljeni i neobjavljeni izvori, periodika te također obilna literatura (150 naslova, što knjiga, zbornika i članaka u časopisima). Sabrati se može 744 podložne bilješke (katkada vrlo opširne) kao nastojanje da se određeni podatak potkrijepi njegovim podrijetlom u nekom objavljenom ili neobjavljenom izvoru ili pak da se dade dodatno potrebno objašnjenje, curiculum vitae značajnijih osoba i sl. Uz to je još priložen Popis imena.

I doista, kako i sam autor na početku „Uvodnih razmatranja“ naglašava kako mu nije svejedno izlaziti u javnost s temom koja može nekoga povrijediti, uznemiriti ili (čak) razljutiti, tako se  i autor ovih zapažanja, ne bez opreza, prihvaća prikazivanja ove knjige. Pri tome će se voditi načelom: nikad ne proizvoditi protivnike i neprijatelje, i ne će se rukovoditi drugim načelom da veliki trud treba uvijek hvaliti, kako je inače običaj na domaćim promocijama. Naravno, knjiga daje mnogo rezultata koje treba cijeniti, ali kako pisanje prikaza (ne ću reći ocjene ili recenzije) ne znači samo pisanje pohvala autoru da bi ga to tapšanje dodatno ohrabrilo na bavljenje teškim temama, nego je red izreći i koju zamjerku, naravno, ako je opravdana. Isticanje samo hvale za određenu osobu ili djelo primjereno je za umrle (o mrtvima sve najbolje), a budući da autor objavljuje istom prvu svoju knjigu čini se korisnim i malo „prodrmati“ njegovu argumentaciju. Zato se nema unaprijed zadana zadaća da ga se po svaku cijenu hvali (nije mrtav), a ni nužno napada (jer je živ). Pokušat će se s kritičkim nabojem kojemu bi svrha bila kreativan rezultat što bi se opet moglo razviti u neki drugi koristan prostor. Pitanje kompetencije autora prikaza koji se usuđuje govoriti o prosudbama ljudi koji su stekli legitimitet svojim radom i statusom (recenzenti su prof.dr.sc., dr.sc. a treći i četvrti promotori su s titulom prof.dr.sc., a njegova malenost nema tako visoki status) otklanja vodeći se Descartesovom maksimom kako je zdrav razum nešto što je najbolje podijeljeno na svijetu, jer svatko misli da ga ima dovoljno, a pomoći će se i Novakovom (Slobodan) sentencijom „Onaj tko zna da je svijet stariji i da će trajati više cijeni drvosječu koji kaže: „Da mi je znati što je lično grom!“, nego sveučilišnog profesora koji izjavljuje da za njega u svijetu elektriciteta nema više tajne“.

Od autora knjige se očekuje kritičko istraživanje, zapravo da će misliti na način koji najbolje određuje kvalitetu ili vrijednost postupka koji će odrediti rezultate istraživanja. U tom smislu očekivati je da će takav pristup preferirati načelo kako se misli, a ne što se misli. Takva će metoda u slijedu lako nastavljati s „kreativnim mišljenjem“ kojim se stvaraju nove ideje, novi načini činjenja pa čak i novi pogled na sam predmet istraživanja.[1] No, ta teška zadaća koju autor ovoga prikaza i sebi zadaje ima, dakako, i svoja ograničenja, gotovo ista kao i ona koja je susreo i sam autor knjige.

Pa pođimo redom: Sam (glavni) naslov svojim esejističkim karakterom ne upućuje na znanstvenu osnovu niti potku. Stvar se pokušala spasiti podnaslovima. Zašto je naslov ostao u tom obliku, nije lako dokučiti. Pretpostaviti je kako je autor iz opreza da ne će biti dovoljno objektivan potražio odstupnicu u književnom ili žanrovskom polju, koje je, kako god okreneš, bitno fikcionalno. No prof. Šarac se, međutim, nije odrekao svoga znanstvenog certifikata te je s podnaslovom dodao pobliža objašnjenja cilja njegova istraživanja. Time se fokusirao na predmet, precizno ograničen vremenski i prostorno. Dosljedno metodološkom zadatku, odnosno vlastitoj kompetenciji, on će se u svim dijelovima knjige držati znanstvenog pristupa, onim protokolom kojim je i postigao svoj znanstveni certifikat. Držat će se ustaljene prakse povjesničara da uglavnom pišu o ratovima, progonima, ubijanjima i drugim vidovima nasilja. Ovdje odmah spomenimo kako ukupni život neke društvene skupine podrazumijeva još poštogod od njezina identiteta, kao što su duhovni život, kultura, vjera, ekonomija, prosvjeta, riječju, ukupnu organizaciju društvenog života zajednice ma koliko ta zajednica bila čvrsta ili labava. Čitajući povijesne knjige i prateći motive njihovih pisaca vidimo kako se vode načelom (većina njih) da ih ne zanima „je li nešto negativno, već kako je i zašto postalo negativno“ i u tome svedu predmet (temu) na ono što prema njihovu mišljenju definira sve događaje („Rat je otac svemu“?!). Poslije takvih „istraživanja“ stvori se slika da su onodobni ljudi samo ratovali… od jutra do sjutra. Pa tako i u ovoj knjizi se govori o Hrvatima Hercegovine i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u tom „svjetlu“, te je ostalo nejasno je li se u ta tri-četiri mjeseca događalo još išta što Hrvatima iz tog prostora čini njihov identitet. Je li naš autor popustio pred takvom metodologijom, pa se pretjerano „povijesno ustručavao“? Pokušajmo to istražiti sine ira et studio.

Autor knjige je nastojao komparativnom metodom, stavljajući naglasak na izvorne dokumente objektivno sagledati punu istinu o hercegovačkoj zbilji 1941. godine. Naravno da nije lako ići kroz labirinte ideološki intoniranih ocjena, jednostranih prikaza i kojekakvih nepouzdanih sjećanja koja su u „domaćoj“ historiografiji dominirala sve do devedesetih godina. Čim se spomene taj labirint s oprezom treba misliti na izvore. Koje je izvore autor rabio da bi došao do koliko toliko objektivnog prikaza prilika u tom proljetno-ljetnom razdoblju 1941. godine.

Dakle, korišteni su podatci  iz „Neobjavljenih izvora“. Radi se o dokumentima arhiva (s područja Hercegovine, Dubrovnika i Hrvatskog državnog arhiva) i jednoj neobjavljenoj knjizi. „Objavljeni izvori“ su uglavnom dokumenti, dnevnici, knjige, komentari, članci u časopisima. Tu je „Periodika“ i napokon „Literatura“.

To su izvori koji su bili autoru dostupni, odnosno na koje se pozivao i na temelju kojih je vršio analizu i sintezu u svome uratku. No pogledajmo malo strukturu tih izvora: Neobjavljenih izvora je 18, iz ustanova iz Hercegovine, odnosno, s područja koje danas percipiramo kao hrvatsko. Tu je i stanovit broj izvora i iz R Hrvatske. Nijedan sa srpskog područja, a ni s muslimanskoga područja. Objavljenih izvora je navedeno 23, četiri su iz beogradskih izdanja, jedno njemačkog, a ostali su s hrvatskih područja. Periodika je sva s hrvatskog područja. Literatura ima 150 jedinica. Od toga su izdanja s hrvatskih područja 77, sa srpskih 45, s muslimanskih 11 i s ostalih 17 naslova. Ovo promotrimo još malo. Izdanja naslova datiraju 73 iz vremena prije 90. godine, a 77 poslije. Gotovo svi naslovi se odnose  na počinjene zločine u tom razdoblju, pretežito ustaške. Svi su izvori manje-više plod ideoloških intoniranih pogleda ili svjetonazora, osim onih koji su „sa sigurne udaljenosti“ promatrali stvar i donosili zaključke.

Ovaj osvrt je stoga što je do sada postojao očit nerazmjer u svim vrstama izvora o predmetnom razdoblju. Naime, hrvatski su autori prije devedesetih godina razmjerno malo pisali o tome, pogotovu rijetko ili nikako sa stajališta lišenog bilo koje ideologije. Ne možemo se oteti dojmu kako neko prohrvatsko istraživanje i pisanje o tome razdoblju bilo neutralizirano ideološkom nepodobnošću autora, ili nemogućnošću pristupa izvorima koji su bili strogo nadzirani od partijskih, policijskih ili vojnih službi. Tako se nedokazano zna da je većina NDH-ovih dokumenata završilo u Beogradu i da nikada nisu bili dostupni nekom neutralnom istraživaču bez obzira na njegovu nacionalnost.

Nerazmjer literature objavljene prije demokratskih promjena je očit u korist one koja je ideološki intonirana. U takvoj literaturi primjenjivano je također dosta korektnih metodoloških postupaka u svrhu stvaranja povjerenja u rezultate tih istraživanja. No izvori su se uzimali selektivno, dakle, ono što je išlo u prilog onodobnoj vladajućoj strukturi. Šarac na tome i inzistira, ali opravdano je pitati, prisjeća li se u kojoj tiraži su išle naklade tih izdanja (recimo, V. Dedijera) ili koliko je knjiga objavio S. Skoko ili M. Bulajić itd. Jednostavan uvid pokazuje da se jedan onodobni jugoslavenski autor po opsegu, a pogotovu prema nakladi može nositi sa svim hrvatskim (neutralnim) autorima zajedno. To je bitno za stvaranje slike (istine?) o određenim događajima i razdobljima, ulogama i odgovornostima etc. kad je riječ o Hrvatima Hercegovine. To svakako utječe i na sva nova istraživanja jer objavljene knjige, dokumenti (pa uzeti i selektivno), romani, pjesme, memoari itd. postaju izvori koje se nolens volens ne može izbjeći.

U vezi s time i u prilog tome valja spomenuti licitiranje brojem žrtava pojedinog nacionalnog korpusa; koliko je stradalo Srba, koliko Hrvata, koliko Muslimana itd. Autor se morao suočiti s golemom masom podataka koji su dolazili iz jugoslavenske historiografije koja često ili uvijek preuveličava broj žrtava, a u opisivanju „zvjerstava ustaša“ nije imala mjere. Tako je autor knjige broj hrvatskih žrtava nastojao prikazati objektivno (navodi se broj koji je najmanji „ponuđen“ od različitih autora), a broj (recimo) srpskih žrtava uglavnom navodi onaj najviši pa onda polemizira o vjerodostojnosti podatka(!). Spominje dr. Šarac i Bleiburg kao primjer zataškavanja stradanja, odnosno činjenja zločina nad Hrvatima, ali to ne doprinosi izmjeni stvorene slike koja je dugi niz godina nametana na raznim poljima tadašnjeg državnog funkcioniranja. Je li se dr. Šarac dovoljno distancirao od sile intonacije te brojne literature (izvora) ili je osjećao empatiju za žrtve drugog naroda, a za žrtve svoga naroda nije mario?[2]

Kad je riječ o motivima zločina, onda je to posebno poglavlje koje treba raščlaniti. Čitajući izdanja tiskana prije 90-tih stječe se dojam je kako su počinjeni zločini „iz čista mira“, ničim izazvani i da se činjeni zbog zastrašivanja (nagađamo, jer se eksplicitno ne kaže, kako bi novo-uspostavljena vlast mogla funkcionirati). Autor knjige imao to na umu te je dodao kontekst, ali čini se da je to bilo djelomično i nedovoljno s obzirom na predmet istraživanja koji je  precizno ograničen vremenski i prostorno. Vjerojatno to nije ni bilo moguće u ovako definiranom naslovu, ali je mogao dodati one podatke (pored onih koje je spominjao) koji su mu bili nadohvat, kao recimo: Da je „do početka rata g. 1941, osnovano i djelovalo oko 300 četničkih udruženja u BiH… te brojne organizacije sličnog programa…[3] (i) samo u Hercegovini, njenom istočnom dijelu, u tom razdoblju bilo (je) nekoliko tisuća izvansudskih ubojstava Muslimana i nekoliko stotina Hrvata…“ (Dizdar/Sobolevski, Prešućeni četnički zločini… Hrvatski institut za povijest i Dom i svijet, Zagreb 1999.). Naravno da ne treba pravdati nikakav zločin motiviran osvetom ili bilo kojim drugim razlogom, niti veličinu zločina mjeriti brojem počinjenih ubojstava, jer zločin je naprosto zločin kojega ne abrogira nikakav motiv (prevencije, odmazde, sankcije, niti u ime nacije, klase, vjere itd.). Ali poticanje straha od drugog na način da se vrši totalna homogenizacija ljudi srodna običaja, jezika, kulture, podneblja, riječju naroda i njihovo organiziranje u militantne skupine (četnički pokret se osniva u Kraljevini SHS još 1921.[4], a ustaški u Jugoslaviji 1931.[5]), stoji kao ilustracija motiva da se provede nacionalni program ili da se nacija obrani od neprijatelja.[6] Podatci iz izvora jugoslavenske historiografije ne upućuju da su zločini bili odgovori na prethodno njima učinjene; mogli bismo napomenuti da „srpska državotvornost“ ipak prethodi „hrvatskoj nedržavotvornosti“, logično, jer je država bila dominantno srpska.[7]

Tu je još jedan aspekt – vjerodostojnost izvora. Kad je riječ o spomenutoj komparativnoj metodi, onda se mora imati na umu i sljedeće: Da su najpouzdaniji dokazi da je nešto uopće takvo kako se tvrdi da  jest – činjenice. Što je povijesna činjenica o tome je lijepo pisao M. Tuđman i sasvim dovoljno, te to predstavio na znanstvenom skupu u povodu 11. obljetnice stradanja naselja Ravno 1991. godine.[8] Usput spomenimo kako su dokumenti također pouzdan dokaz, a među njima primat pripada javnim ispravama, iako i tu može biti određenih nepouzdanosti. O svjedocima kao pouzdanim dokazima je teško govoriti, jer su oni nepouzdani, a takvih je izvora vrlo mnogo. I tu postoji određena gradacija, što će reći da su očevidci u prvom redu, iako sve već znamo za rošomonijade. Slijede posredni svjedoci, a među njih se ubrajaju čak i oni koji „svjedoče“ prema nečijoj priči. Njima pridružimo književnike koji pišu najčešće na temelju dojma. Ovih posljednjih ima najviše među pisanom izvorima. Temeljno pitanje jest, što je tu vjerodostojno da bi se na temelju ponuđenog dalo korektno zaključiti, a da to ne bude (postane) predrasuda ili stereotip, nego objektivno prosuđena vrjednota koja može izdržati teret zahtjeva skrbnog mišljenja kojega spomenusmo na početku ovoga prikaza.[9]

Koliko je moguća ocjena o, kako je spomenuto na promociji, najvećem dostignuću ovoga djela: da je autor „logičan, nepristran, nenapadan, da neumoljivo lomi ili pak ispituje različite vijesti, sjećanja, kao i povode zbog kojih je netko pisao na svoj način o događajima u Hercegovini 1941. godine“. I dalje: „Uvid u bogatu i raznovrsnu, i u određenoj  mjeri 'dosada nekorištenu izvornu građu' isključivo znanstvenim pristupom povijesnoj stvarnosti, hrabrim suočavanjem s ideološkim pristupima ratnoj stvarnosti, bez obzira s koje strane dolazili; dosljedno provedenom metodologijom rada… ovo djelo možemo uvrstiti među pokazne radove, uzorke kako treba istraživati, pisati i donositi povijesne sudove i zaključke“.

Moramo biti iskreni pa priznati kako se 'domaća' znanost nije proslavila razobličavanjem stereotipa i predrasuda; ne samo ovdašnja znanost, nego ni ona (nacionalnog i svjetskoga značenja) koja polaže pravo na pouzdaniju vjerodostojnost s obzirom na tradiciju i status. Definitivno smo uvjereni kako sama znanost nije dostatna za otklanjanja zabluda (kao nenamjernih neistina), za osudu laži i podmetanja, ali čini se da može pomoći uspostavi stanovite vrjednote[10] koja bi bila temelj nekoga humanog postupanja. Autoru knjige, dakako, ne možemo zamjerati, jer njegova zadaća nije ni bila da konačno riješi ta teška pitanja, jer je, cijenimo, imao cilj dosegnuti istinu o jednom periodu u njezinoj cjelovitosti. On je mogao stvarati prostor za neko drukčije promišljanje koje ne bi stigmatiziralo jedne i ekskulpiralo druge, ne bi jednima nametalo povijesnu krivnju, a drugima pridavalo prava na sve vrste „odgovora“ i tako redom. A ocjenjivači bi i o tome trebali voditi računa.[11]

Koliko je ovo djelo novum? Ne svakako zbog toga što za autora nema tabu tema, i što nema navijačkih strasti („srdžbe i pristranosti“). Ako autor ovoga prikaza ima pravo na svoj dojam, onda želi reći kako ga isti upućuje da se pisac knjige ne uklapa u razne crno-bijele slike toga razdoblja, ali nije prva knjiga koja tumači ključnih šest mjeseci u povijesti Hercegovine u 1941.

Kako je već napomenuto tema je ograničena na ratna zbivanja, i ne zahvaća sva područja ovdašnjeg hrvatskog identiteta. Čini se kako je knjiga zapravo odgovor na sliku o Hrvatima Hercegovine stvaranu tijekom minulih desetljeća. U tom pogledu konstatacija da autor ne bježi ni od kojih tema može stajati kao orijentacija za čitanje, ali se ne čini dobrim reperom za pogađanje odlučujućih ciljeva. A što je cilj? Zacijelo nije ponovno nametanje krivnje Hrvatima Hercegovine za zločine koje su onodobni hrvatski delikventi vršili u ime hrvatstva, kao ni bezmjerno uveličavanje tih zločina. Autor je spreman polemizirati s neutemeljenim tvrdnjama i interpretacijama. No dojam koji ostaje poslije čitanja knjige upućuje da je važan cilj bio i to da se još koji puta kaže Hrvatima kako su činili zločine u to vrijeme, i da se napokon suoče s pravom istinom, odnosno prihvate odgovornost.[12] To i ne bi bilo suviše da već sedamdesetak godina ne traje silna galama o genocidnosti ovoga naroda, poglavito s hercegovačkog područja. Autorova argumentacija da su u prevratničkome neredu zločine činili divlji ustaši, a da tadašnja redovita vlast nije dovoljno činila da sprječi zločine, a ni u skladu s mogućnostima, malo koga može uvjeriti, a pogotovu ne one kojima između Hrvata i ustaša nužno i uvijek stoji znak jednakosti, pri čemu su ustaši uvijek i nužno zločinci. Vjerodostojni izvori koji dosada nisu korišteni slabašno govore da Hrvati Hercegovine nisu zločinci, jer privilegirana literatura je predugo vremena nametala svoju istinu.

Predratna historiografija je imala institucijsku potporu i obilno ju je koristila. Autor knjige što je pred nama nema takvu potporu, ili je barem nismo uočili. Njegov je rad i istraživanje, čini se plod njegova entuzijazma, savjesti i drugih privatnih poticaja. Stoga, s priličnom bojazni strepimo da se njegova istraživanja ne će nastaviti iz najbanalnijih razloga, recimo, nedostatka sredstava, raznih vrsta ometanja, nemogućnosti objavljivanja i tako redom, a to bi onda bilo porazno ne samo po istraživanje nego i za cjelovitu sliku o tome razdoblju II. svjetskog rata na ovome prostoru. Za sada ne možemo biti zadovoljni jednoobraznom slikom koju smo naslijedili od predratne historiografije, da je to vrijeme bilo samo pusti mrak u kojemu su djelovale samo niske strasti i padale nevine žrtve. Napokon željni smo istraživanja koje ne će kontekst udobne fotelje nametati kao mjeru ponašanja egzistencijalnoj borbi naroda za vlastiti opstanak i samopoštovanje. Također, željeli bismo da ta istraživanja koliko toliko anuliraju golemi učinak negativnih stereotipa, koji su predstavljali strašni teret za ovdašnji puk. Cijenimo da je to bilo veliko breme i za sve one koji su u ime navodnog boljeg društva počinili nesmiljene zločine prema ovom narodu. To još sustavno nije uradila nijedna historiografija iz različitih razloga, a vrijeme neumitno teče i ono o čemu se predugo nije smjelo ništa govoriti, pisati i objavljivati pada u teški zaborav. Je li došlo vrijeme da se težište pozornosti pomakne na neku drugu stranu, ukloni kolebljivost i da se još poneko „pogleda u ogledalu povijesti“?

Stoga „Kultura selektivnog sjećanja“ zaslužuje nastavak, ne kao povjesničarska razonoda kakvih imamo napretek, nego kao ozbiljno istraživanje koje respektira ravnomjerno sve relevantne izvore, koje traži dugotrajan timski rad kompetentnih istraživača.[13] U tu svrhu u R Hrvatskoj postoje institucije koje se time bave što nam je drago, ali nas ne ohrabruje izostanak društvene brige na svim razinama vlasti u BiH, upravo o spomenutim događajima, ali i o mnogim drugim znanstvenim područjima, obrazovanju i kulturi. Koliko je poznato na području Hercegovine nije aktivan nijedan institut koji bi se bavio tom temom, iako interes javnosti, a vidimo i istraživača, nesumnjivo postoji.

Nadajmo se da će ova knjiga probuditi uspavanoga službenog znanstveno-domoljubnoga subjekta te da se profesor Šarac (i njegovi budući suradnici) ne će morati oslanjati samo na vlastiti entuzijazam.

Ivan Sivrić

Članak je izvorno objavljen u časopisu MOTRIŠTA (br. 71.-72.).

[1] Kreativno mišljenje je prema nekim autorima svježe, razumljivo, prkosno, inovativno, zbog čega izaziva čuđenje (Lipman, M.). Spomenimo da se taj niz (kritičko, kreativno) nastavlja tzv. skrbnim mišljenjem, kao aspektom (mišljenja) višeg reda u kojemu se obraća pozornost na bitno, donosi kognitivni sud o prikladnosti i opravdanju, iskazuje skrb za druge, te razmišlja o onome što jest i što treba biti. To skrbno mišljenje Lipman opisuje ovako: „Onako kako se u skladbi misli zvukom, tako se u pisanju misli jezikom, a u slikanju bojom tako se i skrbnim mišljenjem misli vrijednostima.“

[2] Primjera radi poznata je zgoda s onim hrvatskim povjesničarom koji zna koliko je u ratu stradalo osoba jednog prezimena (Ekmečića 74, svi su Srbi) što se u literaturi spominje više desetina puta, a ne zna koliko je u istom ratu stradalo osoba njegova prezimena (Raguža 495, svi su Hrvati) jer je to objavljeno prvi put istom 2 001. godine i samo jednom. Sliči li to imalo na situaciju (prema priči jednog Travničanina) kako su ustaši u Travniku počinili strašne zločine i pobili preko 250 Srba i pripadnika drugih nacija koji su bili protivnici NDH, a preko 350 poginulih od savezničkog bombardiranja se ne spominje uopće, a kamoli kao zločin, dok u preko 4 000 mrtvih u „oslobađanju“ Travnika nema nikakvog zločina(?!).

[3] Treba se prisjetiti da je postojanje neke organizacije već rezultat (nekog djelovanja), a tek onda uvjet za daljnje postupanje. (Vidjeti Lukacs, Georg: „Metodički prilog organizacionom pitanju“ u Povijest i klasna svijest, Naprijed Zagreb 1977.).

[4] Prvo četničko udruženje osnovano je u Beogradu 1921. Dizdar /Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i BiH, Hrvatski institut za povijest i Dom i svijet, Zagreb 1999.

[5] Možda je autor mogao ponešto reći o novačenju hercegovačkih momaka u ustaše tih ratnih godina. Prema neobjavljenim rukopisima A. Vasilja novačenje je imalo pozitivnih učinaka na ondašnju mladež. Naime, u brojnim i siromašnim hercegovačkim seoskim obiteljima bilo je po nekoliko momaka koji nisu imali nikakve šanse da ostanu na ionako nedovoljnom imanju, nisu imali nikakve izglede da nađu bilo gdje i bilo kakav posao, a o ženidbi nisu mogli ni sanjati. Ustaška je promidžba nudila neku socijalnu sigurnost (stan, hranu, odjeći i neku plaćicu). Mnogi su tada prvi put u životu obukli odijelo, doduše, uniformu.

[6] Možda bi se ipak moglo reći kako je „razmjena udaraca tako stara da nema više smisla pitati tko je udario prvi“.

[7] Autor ovoga prikaza je sudionik popisa speleoloških objekata (popisivale su se i rudarske jame) na području općine u kojoj je bio vojni obveznik krajem osamdesetih godina prošloga vijeka (u općinskom Štabu TO obavljao je dužnost načelnika za operativno nastavne poslove – treća funkcija po rangu u TO Općine). Obrazlagalo se to pripremama za slučaj napada NATO-a ili snaga Varšavskog pakta, da bi se eventualni zbjeg imao gdje skloniti. Na terenu su seljaci pola u šali, pola sa strepnjom pitali primiče li se opet rat. U daljnjem razgovoru sa starijim seljanima saznali smo da je tako vršen popis jama uoči Drugog svjetskog rata i da je i onda to radila vojska. Tada je jedno od obrazloženja bilo da se ispituju staništa muha u jamama(!).

[8] Tuđman, Miroslav: „Obavijest, znanje i razumijevanje povijesnih činjenica ili Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini“ MOTRIŠTA, Matica hrvatska Mostar, 2002.

[9] Napomenimo da se znanstvena djela ne pišu poradi dokazivanja znanstvene metodologije kao ni književna zbog napretka književnih teorija. Tu su čitatelji kojima treba ponuditi prihvatljivu istinu, ponekad i onu bolnu koju ne mogu otkloniti. Pisce ove tematike, međutim, možemo usporediti sa šamanima. Oni zapravo i postaju (nacionalni) šamani. Nije važno što (šamanova) mitologija ne odgovara objektivnoj stvarnosti: čitatelj u nju vjeruje i pripada društvu koje u nju vjeruje, ma koliko ona bila nevjerojatna. Tijekom vremena i sam pisac počne vjerovati u svoju „misiju“. Tako je bivalo s nemalim brojem književnih djela u prošlom sustavu koja su ulazila u školske programe, od osnovne škole pa nadalje.

[10] Podsjetimo se da vrjednote ne egzistiraju, nego važe.

[11] Vidi bilješku desetu.

[12] Nadati se kako se autor nije pokolebao pred piscem „Naših talibana“ (SLOBODNA DALMACIJA, Magazin 10.11.2001. str. 30., 40. i 41.) koji traži da Hrvati (i Hercegovine) postave „ogledalo pred lice nacije“, pa da se pokaže što su u ime nacije činili današnji Hrvati i ustaši hercegovački, jer to (tobože) do sada nisu uradili „bojeći se vlastite (povijesne) slike“. Podsjećam autora kako je rečeni pisac zbog uvrjedljivih i neistinitih tvrdnjâ iznesenih u tom članku bio optužen i osuđen na redovitom sudu, doduše uvjetno.

[13] Dakle, željeli bismo čitati djela autora koji znaju gledati u prošlost i mogu vidjeti budućnost!