Ugledni član židovske zajednice u Zagrebu Jakov Bienenfeld dao je intervju 'Jutarnjem listu' od 24. srpnja o.g., u kojemu je, na pitanje novinara o svom odnosu s Ivom Goldsteinom, odnosno o pričama da je s njim jednom imao fizički obračun i da ga je pritom udario, odgovorio: 'Nisam ga udario, fulao sam ga'. No, daleko je zanimljivije Bienenfeldovo mišljenje o Goldsteinu mlađem kao diplomatu: 'Ivo je jako opasan za nas: za sve loše što on napravi, reći će se da je to napravio 'onaj Židov Goldstein', a ne 'ambasador Goldstein'...' Naveo je jedan konkretan prijedlog: 'Kao ambasador u Parizu on je i naš ambasador pri UNESCO-u. Nije podržao pred UNESCO-om jedan zadarski projekt samo zato što iza njega stoji profesor koji se njemu ne sviđa. Što će Zadrani reći o Goldsteinu?'

Zaista, u posljednjih dvadesetak godina Slavko Goldstein, u zajedništvu sa sinom Ivom i bratom Danijelom Ivinom, svojim radom koji se masovno doživljava kao antihrvatski, praktički je jedini izvor antisemitizma u Hrvatskoj (pored notornog Mladena Schwartza koji antisemitizam potiče na svoj specifični provokatorski način). Nasuprot njima, posljednja dva desetljeća djelujući u javnom i političkom životu, pozitivan doprinos obrani i razvoju suvremene neovisne Hrvatske dalo je niz hrvatskih državljana židovskog podrijetla – od Andrije Hebranga, Slobodana Langa, Nenada Porgesa, Ognjena Krausa, Davora Šterna i mnogih drugih više ili manje poznatih.

Djedovi - pristaše Draže Mihajlovića

U gore citiranom intervjuu, Jakov Bienenfeld govori i o pozadini imenovanja Ive Goldsteina za veleposlanika RH u Parizu: 'Smatram da je odnos gospođe Vesne Pusić i njegova oca Slavka iz mladosti te Slavkov raniji angažman u HNS-u zasigurno pridonio da se Ivu Goldsteina postavi za ambasadora'. Bienenfeld nam je uskratio objašnjenje na kakav je 'odnos iz mladosti' mislio, no najvjerojatnije se radi o ideološkoj privlačnosti koja ne poznaje mnoge razlike, pa ni one generacijske između Vesne Pusić i Slavka Goldsteina.
O obiteljskom stablu Vesne Pusić objavljen je niz članaka iz kojih se moglo zaključiti da ona, po majčinoj strani, vuče nasljeđe iz poznate orjunaške obitelji Anđelinović. Njezin djed Danko Anđelinović, rođen 1891. u Makarskoj, bio je istaknuti član Orjune u Dalmaciji, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata bliski suradnik četničkog vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, namjesnika Draže Mihajlovića. Ovaj je, naime, bio imenovao Trifunovića 'komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni'. Danko Anđelinović uredovao je iz Birčaninova četničkoga sjedišta u Splitu. Damir Šimić piše na portalu 'Hrsvijet': 'U vrijeme dok je Danko Anđelinović djelovao u četničkom štabu u Splitu (Solinska cesta 56.), četničke jedinice pod komandom vojvode Birčanina, i pod zaštitom talijanskih fašističko iredentističkih okupatora, izvršile su pokolje hrvatskoga stanovništva u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Sam Birčanin, primjerice, u izvješćima četničkoj komandi u Srbiji piše da su njegovi četnici pobili oko tisuću hrvatskih civila u Dugopolju kod Splita, zatim u Srijanima i Gatima kod Omiša te u selima kod Vrgorca'. No, nakon talijanske kapitulacije, Danko Anđelinović počeo se približavati partizanskom pokretu, a njegov sin Vuk Anđelinović, rođen 1922., pristupio je 11. dalmatinskoj brigadi, koja je počinila masovne zločine na Širokom Brijegu i u Kočevskom Rogu. Danko Anđelinović umro je 1963. u Splitu (www.hrsvijet.net/index.php?option=som_content&view&id=21177:danko-anelinovi_djed-vesne-pusi...).
Stariji brat Danka Anđelinovića, Grga Budislav Anđelinović, rođen 1886. na Hvaru, u mladosti je bio aktivni član Hrvatske stranke prava i, kao student na Zagrebačkom sveučilištu, predsjednik starčevićanske omladine. No, s vremenom se svrstava uz frakciju 'milinovaca', koja se zalaže za južno-slavensko ujedinjenje, a uz to sudjeluje u stvaranju Narodnog vijeća SHS. Nakon završetka I. svjetskog rata, 28. listopada 1918. biva imenovan Povjerenikom za javni red i sigurnost u Zagrebu te u toj novoj ulozi 5. prosinca 1918. naređuje nasilno gušenje pobune hrvatskih vojnika na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. U krvoproliću koje je uslijedilo ubijeno je trinaest i ranjeno sedamnaest osoba. Dvije i pol godine kasnije, kad je 26. travnja 1921. u beogradskoj Skupštini upitan o tom događaju, Grga Budislav Anđelinović odgovorio je: 'Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.' Za vrijeme Drugog svjetskog rata Grga Budislav Anđelinović bio je suradnik četničkog vojvode popa Momčila Đujića u Dalmaciji. Pored svega toga, nastavio je mirno živjeti u Splitu, gdje umire sredinom 1946.  (hr.wikipedia.org/wiki/Grga_Budislav_Angjelinovic).

Otac - Pavelićev časnik i sudac

Nasuprot precima po majčinoj lozi, njezini s očeve strane nisu koketirali s Orjunom i četnicima. Štoviše, njezin otac Eugen Pusić već osam dana nakon uspostave NDH, 18. travnja 1941., pristupio je hrvatskom domobranstvu. Kao časnik sudac ostao je u domobranskoj službi do kraja II. svjetskoga rata. (hr.wikipedia.org/wiki/Eugen_Pusic). Ovaj dio Pusićeva životopisa, vezan za sudačku službu u NDH, prikrivan je sve do prije dvije godine, kada je opširno prikazan u članku Zvonimira Despota 'Otac Vesne Pusić bio je natporučnik sudac u vojsci NDH' (Večernji list, 10. prosinca 2011.). Despot tako navodi da u Pusićevoj službenoj karakteristici među ostalim piše: 'Vrlo dobro radi na istražnim spisima te pokazuje puno razumievanje i sposobnost... Odlično poznaje zakone i pravilno ih primjenjuje.'
Vesna Pusić bila je prilično pogođena objavom prikrivanih podataka o svome ocu pa je u svome priopćenju među ostalim navela: 'Stjecajem okolnosti moj pokojni otac i ja slagali smo se u svim bitnim pitanjima i proveli gotovo cijeli moj život raspravljajući o temama koje su nas oboje zanimale. To je omogućilo jedan izuzetan i vrlo sretan odnos između nas dvoje... Vaš pokušaj da posthumno vrijeđate mog oca smatram vašom sramotom monumentalnih razmjera'. Pusićeva nije navela što je u Despotovu članku bilo uvredljivo, osim golih činjenica da je njezin otac bio vojni sudac NDH koji je, kako su pretpostavljeni zapisali u njegovoj karakteristici, pravilno primjenjivao zakone. S obzirom na to da je Vesna Pusić u svom priopćenju ustvrdila da je njezin otac 'na tom mjestu radio kao ilegalac i pripadnik antifašističkog pokreta', zapravo jedina zamjerka koja bi se mogla uputiti Despotu jest ta da se nije potrudio pronaći spise sudskih predmeta iz NDH za koje je Eugen Pusić bio zadužen, pa da se na konkretnim slučajevima utvrdi što znači karakteristika da 'vrlo dobro radi na istražnim spisima' i kako je u stvarnosti doprinosio antifašističkom pokretu u Hrvatskoj.
Svega nekoliko godina ranije Vesna Pusić iskazala je znatno manji stupanj istinoljubivosti i osjetljivosti na moralni kodeks ponašanja modernog intelektualca i javnog djelatnika, kada se pridružila iskonstruiranim optužbama bez ijednoga dokaza protiv tadašnjeg suca Ustavnog suda RH Vice Vukojevića, da je za vrijeme najnovijega rata u BiH silovao jednu zatvorenicu u nekom logoru pod kontrolom HVO-a. Kao što je poznato, na kraju se pokazalo da je bilo izmišljeno ne samo to silovanje nego je otkriveno da je čak izmišljena i silovana žena.

Klevetnica za saborskom govornicom

Na XX. sjednici Hrvatskog sabora održanoj 10. svibnja 2006., Vesna Pusić, zastupnica HNS-a, upućuje pitanje Predsjedniku Vlade RH Ivi Sanaderu: 'U 'Latinici' 24. 4. 2006.g., objavljen je jedan prilog u kojemu se, temeljem iskaza svjedokinje, optužuje sudac Ustavnog suda RH Vice Vukojević da ju je opetovano silovao u koncentracionom logoru za vrijeme rata. U istoj toj emisiji rečeno je i da je sudac Vukojević odbio komentirati te optužbe. Budući da su po mojoj procjeni to optužbe koje direktno dovode u pitanje vjerodostojnost jedne od temeljnih institucija RH, budući da su se te optužbe i ranije sporadično pojavljivale u medijima, između ostalog i u 'Feral Tribune', ali da sam smatrala da nisam ja prva jer vjerojatno druga uključujući Ustavni sud sam, nadležna tijela koja su to mogla pokrenuti, ali nisu. Uputili smo Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav zahtjev da inicira proceduru budući da je to Odbor koji je zadužen za proceduru vezanu za ustavne suce, da inicira proceduru privremene suspenzije suca Vukojevića kako bi se omogućilo da nadležna tijela u RH ispitaju utemeljenost takvih tvrdnji'.
Kako su započele te optužbe? U drugoj polovici 1999. hrvatski su mediji počeli pisati da je Vice Vukojević kandidat za suca Ustavnog suda. U to doba pojavila se i knjiga 'Molila sam ih da me ubiju' u izdanju Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH. U organizacijskom su Odboru bili stanoviti Irfan Ajanović, bosansko-hercegovački akademik prof. dr. Muhamed Filipović i tobožnji hrvatski pjesnik Enes Kišević, kojemu redakcija zahvaljuje izrazom 'Velika hvala pjesnicima'. Što se dalje događalo, opisao je 7. travnja 2006. novinar Željko Peratović na blogu 45 lines. Peratović navodi kako mu je tu knjigu dao predsjednik države Stipe Mesić, uz prijedlog da napiše novinski prikaz o njoj. Na knjizi je pisala posveta: 'Dragom prijatelju, čovjeku koji je sobom, svojom bistrenošću i djelom obilježio kraj 20. stoljeća na Balkanu. Dragom Stipi Mesiću, srdačno, Irfan Ajanović, u Dubrovniku, 27.8.'99.g.'
Peratović: 'Presliku posvete knjige 'Molila sam da me ubiju', koju je Irfan Ajanović darovao Stjepanu Mesiću krajem kolovoza 1999.g., napravio sam u listopadu iste godine nakon što je postalo izvjesno da tadašnji glavni urednik 'Globusa' Mirko Galić ne želi objaviti moju priču o silovanju ratne zarobljenice, koje se u knjizi pripisivalo Vici Vukojeviću. Isprva se toj temi u 'Globusu' protivio Denis Kuljiš, rekavši na kolegiju da je priča senzacionalistička - 'žuta'. Kako sam knjigu trebao vratiti Mesićevu prijatelju, napravio sam si fotokopiju ispovijesti 'Sabornik' i posvete, da Mirko Galić poslije ne bi mogao tvrditi da on nikad, kao urednik, nije bio cenzor. Mjesec dana kasnije priča je osvanula u 'Feralu', pa i u 'Nacionalu'. I potpredsjednik HNS-a Stipe Mesić, na press konferenciji s Vesnom Pusić u predizbornoj kampanji koncem 1999., prozvao je Vicu Vukojevića zbog silovanja iz knjige'.

Pusićeva štiti Udbaše

Reaktualiziranje tih lažnih optužaba protiv Vice Vukojevića nije bilo nimalo slučajno. 'Latinica' je objavljena svega dvadesetak dana poslije, a Pusićeva je istupila mjesec dana nakon Vukojevićeva svjedočenja 6. travnja 2006. pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu protiv Krunoslava Pratesa. Peratović je navijestio razvoj događaja: 'Nakon Vukojevićeva svjedočenja valja očekivati paljbu iz svih oružja po sucu Ustavnog suda iz kruga predsjednika Stjepana Mesića'.
Trebalo je diskreditirati Vukojevićevo svjedočenje pred hrvatskom javnosti, a po mogućnosti i pred njemačkim sudom. U tome, međutim, nisu uspjeli. Vukojevićevo svjedočenje doprinijelo je osudi Krunoslava Pratesa na doživotnu robiju, a u obrazloženju presude opisani su pritisci koji su na njega bili vršeni u Hrvatskoj: 'Dao je iskaz kao svjedok na prvoj glavnoj raspravi protiv optuženika, održanoj dana 6. travnja 2006., te je tada sudskom vijeću prenio svoja saznanja o sigurnosnom aparatu Jugoslavije/Hrvatske. Po povratku u Hrvatsku, u tisku je protiv njega pokrenuta 'kampanja blaćenja bez premca'. Na primjer, da je on 'ratni zločinac' koji je kriv za silovanje jedne Bošnjakinje iz Mostara. Dana 24. travnja 2006. na prvom programu Hrvatske televizije prikazana je emisija u kojoj je navodna žrtva došla do riječi, no to je bio glas spikerice koja je čitala izmišljenu izjavu, jer žrtva uopće nije postojala. Vukojević je 2006. godine bio sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Zbog toga su optužbe izazvale veliku buku. U Saboru je podnesen nedopušteni zahtjev koji je imao za cilj ukinuti njegov imunitet. Budući da su mediji prenosili saborske rasprave, time je još više diskreditiran' (Presuda protiv Krunoslava Pratesa, Oberlandesgericht München  - poslovni broj: 6 St 005/05-2, 3 BJs 27/04-2-6 3, StE 2/05-2-2).
Pored činjenice da se Vesna Pusić nikada nije ispričala Vici Vukojeviću zbog sudjelovanja u klevetničkoj kampanji protiv njega, važno je napomenuti da je mjerodavno sudsko vijeće u Münchenu - što je razvidno iz obrazloženja presude - njezine klevete shvatilo kao nedopušten pritisak na svjedoka i pokušaj opstrukcije samoga suđenja. Još poraznija je činjenica što je ona pokušala, klevećući – kao predsjednica parlamentarne stranke i saborska zastupnica – ustavnog suca, zapravo u međunarodnoj javnosti na najružniji način oklevetati jednu od najvažnijih institucija u državi, Ustavni sud Republike Hrvatske. No takvo ponašanje koje bi ju trebalo diskvalificirati i za neke beznačajnije javne dužnosti, izgleda da je bilo njezin adut u Kukuriku koaliciji za mjesto ministrice vanjskih poslova. Upravo po normativu njezina mentora Slavka Goldsteina – što gora u ozloglašavanju hrvatske države, to bolja političarka.

 

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik