Priznajem, pomalo je neumjesno privatnu priču dvoje ljudi povezivati s ideološkim kontekstom, no kada je ta priča toliko medijski zlorabljena, kao što je to slučaj s pričom gospođice Vučković i gospodina Popovića, onda taj prigovor ne drži vodu.

Prozapadnobalkanski mediji tu su ljubav dočekali s oduševljenjem, pisali o njoj barem koliko i o ljubavi engleskog princa i njegove izabranice, tumačili stanje veze po izrazima lica i gestama gospođice Vučković i gospodina Popovića kada ne bi bilo drugih izvora, tepali zapadnobalkanskom Romeu, njegovoj ocvaloj Juliji i njihovom još nerođenom djetetu ne vodeći uopće računa o ukusu i mjeri. Stoga je i banalni svršetak te romanse u svađi oko novca i skrbništva nad djetetom zaslužio osvrt smješten u širi kontekst forsiranog neojugoslavenstva.

U socijalističkoj je Jugoslaviji nepisano pravilo bilo da perspektivni hrvatski kadrovi uzimaju za supruge djevojke srpske nacionalnosti. Tako se jačalo bratstvo i jedinstvo tih dvaju naroda. Inače, tzv. miješani brakovi bili su baza novostvorene jugoslavenske nacije te su stoga ideološki kerberi samoupravnog socijalizma na njih gledali s odobravanjem. Koliko god bili forsirani, miješani brakovi svejedno nisu mogli značajnije utjecati na nacionalne podjele u zemlji. Bila je to samo još jedna u nizu iluzija kojom se od stvarnosti izolirao taj u biti iluzionistički sustav. Upravo je pomladak iz tih forsiranih brakova tijekom kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih svojim hedonističkim aspiracijama cijeli sustav počeo dovoditi u pitanje, nagrizati ga iznutra. Medijski projekti kao Start, Polet, Omladinski radio, Mladina i drugi pokazali su uzrečica kako revolucija jede svoju djecu ima svoj nastavak u konstataciji da su unuci revolucije u svojoj obijesti spremni zavrnuti vratom staroj gospođi baki.

I upravi ti ''unuci revolucije'' pokazali su se pravim pobjednicima tranzicije u Hrvatskoj, ali i u okolnim zemljama. Izuzevši, naravno, Italiju i Madžarsku. Kroz postjugoslavenske ratove i tranziciju oslobodili su se ideološke rigidnosti socijalizma, dokopali se blagodati ''trulog kapitalizma'' i manje-više uspješno očuvali poziciju vladajuće kaste u društvu. Ono čime su nekoć raspolagali ''u ime radnog naroda'' danas knjiže kao svoje, na svoje ime. Nije im dugo trebalo da skinu sa sebe kockastu kamuflažu koja ih je gušila i vrate se svojoj staroj ljubavi jugoslavenstvu, Regionu, bratstvu i jedinstvu, zapadnobalkanskom zajedništvu itd. U optjecaj malo-pomalo ulaze stare floskule, stare navade, pa i stare zablude. Jedna od njih je i to da će se preko zajedničke postelje neke poznate osobe iz Hrvatske i neke poznate osobe iz Srbije ponovo zbližiti i ta dva naroda, procvjetati bratstvo i jedinstvo. Zato je tom jednom političko-medijskom miljeu toliko bila srcu prirasla veza između Severine Vučković i Milana Popovića. Naravno, to prekokrevetno srastanje nije se zaustavilo samo na ovo dvoje, bilo je tu još dosta manje ili više neuspješnih pokušaja, i svi su oni medijski pomno praćeni i slavljeni biranim riječima.

Tko će s kim u krevet, privatna je stvar svake osobe. Međutim, bolesno je od toga praviti politički projekt. Koliko su gospođa Vučković i gospodin Popović svjesno sudjelovali u toj ideološko-ljubavnoj halabuci oko svoje veze, teško je znati. No to u konačnici nije ni važno za društvo u kojem živimo, bitan je samo medijski odjek njihove priče, njezina medijska zloupotreba. Ako je suditi po komentarima čitatelja na internetskim stranicama, ta zlouporaba baš i nije uspjela. Ljudi, iznureni krizom i teškim životom, ne vjeruju više nikome, za uzore koje im mediji nude ne daju pišljiva boba, a lažni glamur im ide na živce. Uostalom, lijepe priče možeš prodavati samo ljudima koji su siti. A kad se uz to akteri te lijepe priče posvade oko tako banalne stvari kao što je lova, onda priča uistinu nema šanse da nađe put do srca običnog svijeta.

Damir Pešorda