Ilija  Mikić rodio se 1921. u selu Vidovice kraj Orašja u Bosanskoj Posavini. U 18. godini, 1939., oženio je svoju dječačku ljubav, Jelu Župarić, djevojku iz susjedstva. Bio je seljački sin. Radio je na roditeljskoj zemlji, a uoči početka rata je u stričevoj kući, skupa sa stricem, počeo voditi i malu trgovinu.


Iliji i Jeli umrli su u najranijoj dobi prvorođeni sinovi Ivo i Mirko. U to su vrijeme na našim selima malena djeca često umirala. Danas postoji sjećanje da je Iliju teško pogodila smrt njegove novorođene djece. Žalostio se i govorio: Ako bi i naše treće dite maleno moralo umrit, volio bi'  da umrem ja,  a da ono živi...

Treće je dijete bila Marija. Rodila se 1942. Poslije nje je stigla Sofija, 1944. Otac je Mariju vidio i zagrlio je, no kada se rodila Sofija, nije više mogao doći kući. Od 1942. je bio hrvatski vojnik, domobran. Ženi Jeli je pisao: Hvala Bogu da se zdrava rodila naša druga kći. Curicama sam kupio svile za haljinice...

Nikada više nije došao svojoj kući.

Ivo Kobaš, stariji čovjek iz Vidovica, koji se skupa s Ilijom u svibnju 1945. našao na Bleiburškom polju, posvjedočio je da je vidio kada su partizani razoružavali Ilijinu domobransku postrojbu. Vidio je kako tuku i gaze zapovjednika postrojbe, a vojnicima zapovijedaju da skinu odjeću i cipele i zamijene ih za partizanske ušljive i poderane stvari. U Vidovicama je Ilijinima rekao:  Teško je bilo Iliju gledati. Bio je žut i blid. Ni u času smrti mu nije moglo biti gore.

Ilija je kasnije još jednom viđen – u jednom od logora u Mariboru. S njim su tada bila još trojica drugih Vidovljana. Od njih četvorice kući se vratio Vidan Janjić. U kasnijim je godinama plakao kada bi govorio kako se osjećao kada su mu partizani, jer je bio vrlo mlad, dopustili da ide, dok su njegovi prijatelji ostajali. Jasno se sjećao da mu je Ilija rekao: Idi Vidane, samo idi...

Žena Jela godinama je u srcu čuvala živu nadu da će se se Ilija ipak vratiti. Govorila je: Kada se javi da dolazi, spremit ćemo curice, pa ćemo sa strane gledati 'oće li i' pripoznati...


Supruga Jela Mikić, djeca Marija i Sofija, nećakinja, Vidovice travanj 1947.

U Bosanskoj Posavini je svaka hrvatska kuća nekoga čekala. Hrvatska je u Bosanskoj Posavini izgubila  deset tisuća mladića i muževa. Partizani su  samo u Burića štali, u Garevcu kod Modriča, u jednom danu ubili nekoliko stotina hrvatskih vojnika, najvećim dijelom domobrana. Na području između rijeka Save i Bosne hrvatske postrojbe našle su se početkom svibnja 1945. u okruženju. Predali su se 24. svibnja 1945., uzdignutih ruku, bez oružja, pregazivši Bosnu na Donjem Gazu. Partizani su zarobljenike zatvorili u štalu Pere Burića u Garevcu, a sljedećih dana su ih likvidirali na Pašincu, na Bajeru uz Bosnu i  na Savi u Bosanskom Šamcu. O događaju postoji rano pisano svjedočanstvo tadašnjeg župnika Modriče velečasnog Franje Jurića. Župnik Jurić šalje 25. srpnja 1946. Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu popis od oko 250 ubijenih ljudi, a navodi da popis nije konačan.

Ilijina supruga Jela je cijeli život nosila crninu. Nikada nije oplakala svoga muža. Njezina mlađa kći Sofija postala je redovnicom Sv. Križa, u Djakovu. Danas je sestra Maja. Marija se udala i dobila dvoje djece - Iliju, kojemu je ime dala po ocu, i Sofiju, kojoj je ime dala po sestri.

1992. Jela je, u starosti, morala napustiti Vidovice jer su Srbi i  jugoslavenska armija napadali i razarali selo i cijelu Bosansku Posavinu. U prognanstvu, u Samoboru pokraj Zagreba, tugovala je za  domom i zavičajem, no tješila se i radovala da se njezin unuk Ilija - koji je baš kao i njegov did bio u borbi za svoj dom -  neozlijeđen i zdrav vratio svojoj obitelji. Jela je u progonstvu umrla, no unuk Ilija se vratio u Vidovice i obnovio obiteljsku kuću.

 

Maja Runje

 

Vezani članci:

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (1.) - Sjećanje na Ivana Bićanića iz Gospića

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (2.) - Sjećanje na Dragutina Kumpfa iz Vukovara

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (3.) - Sjećanje na Ivicu, Acu i Josipa Majera iz Zagreba

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (4.) - Sjećanje na dr. Katarinu Vojvoda iz Kotoribe

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (5.) - Sjećanje na Franu Tente iz Splita

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (6.) - Sjećanje na Vladimira Hećimovića iz Zagreba