U društvu poznatijih javnih osoba koje su pokazale razumijevanje za Perkovića našao se i Miroslav Tuđman, sin prvoga hrvatskog predsjednika i bivši ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS), a danas saborski zastupnik HDZ-a. Tuđman napada Nobila, a brani Perkovića kojemu je Nobilo odvjetnik. Napada CK SK, čiji je jedan od glavnih egzekutora bio Josip Perković, a brani samoga Perkovića.


Da su bile opravdane sumnje predsjednika Odbora za europske poslove njemačkog Bundestaga Günthera Krichbauma kako u Hrvatskoj nije moguće provesti objektivno i neovisno suđenje Josipu Perkoviću i njegovoj udbaškoj družini, potvrdio je i premijer Zoran Milanović u intervjuu 'Jutarnjem listu' od 17. kolovoza 2013. Milanović je decidirano izjavio: 'Ponavljam, nastupila je zastara i nema izručenja'. Time je na još grublji način nego što je to prethodno napravio predsjednik države Ivo Josipović, o čemu je pisano u prošlom nastavku feljtona, prejudicirao sudsku odluku o mogućem postojanju ili nepostojanju zakonskih zapreka za (ne)izručenje Josipa Perkovića njemačkim pravosudnim tijelima.

Štoviše,19. kolovoza 2013.  u emisiji Tema dana na HTV-u, Milanović je, u stilu punokrvnog balkanskog blefera, napravio korak dalje pokušavajući obmanuti hrvatsku javnost tvrdnjom da Perkovića ne bi bilo moguće izručiti sve i kad bi Vlada RH povukla izmjene Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU kojima je ograničena njegova primjena samo na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. (čl. 81. st. 3 /ranije čl. 132. koji nije imao ograničavajuću klauzulu/), jer u članku 20. istog zakona stoji da izručenje nije moguće u slučaju da je u državi izvršiteljici naloga nastupila zastara gonjenja za kazneno djelo zbog kojega je raspisan EU-uhidbeni nalog. No upravo je i ta zakonska odredba sporna jer je njezina prvotna inačica također izmijenjena te stoga povjerenica EU za pravosuđe Viviane Reding traži i njezino povlačenje.

OBMANA S MARKOVA TRGA

Ponovimo: istog dana kad se o izmjenama Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU trebalo ponovno glasovati u Hrvatskom saboru, 28. lipnja 2013., objavljeno je priopćenje prof. dr. sc. Zlate Đurđević, redovite profesorice na Pravnom fakultetu u Zagrebu, članice upravo one posebne stručne skupine Ministarstva pravosuđa koja je izradila Lex Perković. Ugledna se ekspertica distancirala od predloženih izmjena i to obrazložila u sedam točaka ukazavši na kašnjenja, nepravilnosti i moguće posljedice 'Zakona o Perkoviću' (Večernji list, 28. lipnja 2013.). Posebno je kritizirala, osim već notornoga vremenskog ograničavanja primjenjivosti EU-uhidbenog naloga, i prebacivanje zakonske odredbe o tretiranju zastare kaznenog djela u zemlji od koje se traži provedba naloga iz fakultativnih u obligatorne stavke zakona. O tomu, međutim, javnost gotovo ništa i ne zna.

Naime, i u Okvirnoj odluci VEU (članak 3. i 4. /(v. Amstblatt des Europaischen Gemeinschaft, 18. srpnja 2002./), i u prvotnom hrvatskom Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU (članak 20. i 21. /(NN - 91/2010/), navedeni su razlozi zbog kojih neka država može odbiti provesti EU-uhidbeni nalog. Poglavlja sa spomenutim člancima u oba dokumenta nose identične nazive – Razlozi za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga (čl. 20.) te Razlozi zbog kojih se može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga (čl. 21). U stručnoj su literaturi ti razlozi protumačeni kao: a) apsolutne smetnje za izvršenje naloga; b) relativne smetnje za izvršenje naloga.

Poglavlja su, osim po nazivu, i po sadržaju bila ista. Naglašavamo prošli oblik bila, jer je izmjenom hrvatskog zakona – samovlasno kršeći ono, ponavljamo, što smo prihvatili u pristupnim pregovorima s EU – čak šest stavki (točaka) prebačeno iz članka 21. u članak 20. Dakle fakultativne odredbe (razlozi zbog kojih se može odbiti izvršenje) jednim su potezom pretvorene u obligatorne (razlozi za odbijanje izvršenja)! Relativne smetnje prerasle su u apsolutne! Profesorica Đurđević kao najštetniji, najsporniji element izmjene zakona apostrofirala je prebacivanje točke 5. među obvezujuće razloge za odbijanje provedbe EU-uhidbenog naloga. Ona glasi: 'Stavak 5.: ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kazneno-pravne sankcije, a postoji nadležnost Republike Hrvatske na temelju domaćeg prava.'

Pored svega, predsjednik države Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović svojim su izjavama počinili još veću pogrešku od obmanjivanja javnosti i samoga prejudiciranja sudske odluke u ovom slučaju, jer su izravno napali sam smisao EU-uhidbenog naloga čiji je jedan od glavnih ciljeva, kako je obrazloženo u uvodu Okvirne odluke VE, depolitiziranje postupka uhićenja i predaje traženih osoba među državama članicama EU. Dakle ako se Josipović i Milanović kao najviši državni dužnosnici tako otvoreno i nametljivo upleću u slučaj na toj razini, može se lako pretpostaviti kako bi se ponašali u njegovoj višoj fazi – utvrđivanja činjeničnog stanja, ako pravne činjenice ne bi odgovarale njihovim političkim interesima.

NOBILOVE KRIVOTVORINA S RAČANOVIM PEČATOM

U međuvremenu apologeti Lex Perković odustali su od tvrdnji da se tim zakonom zapravo štite interesi hrvatskih branitelja. Koliko je ta argumentacija bila besmislena, najbolje govori činjenica da je odvjetnik Anto Nobilo glavni branitelj Josipa Perkovića. Naime, određene političke (tada oporbene) strukture u Zagrebu svojedobno su prepoznale Haaški predmet Tihomir Blaškić kao idealnu mogućnost da tim slučajem, a preko Tribunala, zadaju odlučujući udarac politici dr. Franje Tuđmana, u kojoj su upravo hrvatski branitelji imali ključnu ulogu. Cilj tih aktivnosti bio je kriminalizacija Tuđmanove politike i hrvatskog Domovinskog rata, a da bi se to postiglo, trebalo je najprije hrvatske branitelje izvesti pred sud, osuditi ih i kriminalizirati. Krenulo se s Bosnom i Hercegovinom.

Glavni protagonist tih aktivnosti bio je Anto Nobilo koji se pozicijom odvjetnika u predmetu Blaškić aktivno koristio kako bi krivotvorinama optužio Tuđmanovu, tj. hrvatsku državnu politiku, sustavno ju prozivajući i optužujući kao odgovornu za navodno planiranje ratnih zločina  u BiH. Ta teza/konstrukcija koja plasirana preko pogodnih medija u Hrvatskoj ('Nacional', 'Feral', 'Globus'...) predstavljala je ustvari specijalni rat s ciljem da nizom izmišljotina kreiranih u Nobilovoj 'radionici' u Haagu olakšaju da se Tuđmana prikaže odgovornim za osmišljavanje 'zločinačke politike', a hrvatske branitelje kao njezine provoditelje. 
Tadašnji novinar 'Slobodne Dalmacije' Vuk Đuričić, trenutačno jedan od glasnogovornika Dorha, objašnjavajući Nobilovu žalbu na prvostupanjsku presudu protiv Blaškića, kojom je osuđen na 45 godina zatvora, napisao je: 'Blaškićeva obrana je od početka i pred Haaškim sudom prva iznijela tvrdnju o postojanju dvostrukih linija zapovijedanja, što su im mnogi pokušali osporiti' (SD, 18. prosinca 2003.).

NOBILO I HRVATSKI BRANITELJI

U svrhu dokazivanja te podvale Anti Nobilu poslužilo je tzv. MUP-ovo izvješće, nastalo u vrijeme kada je ministar bio Šime Lučin, a ravnatelj policije Ranko Ostojić, o događanjima u Ahmićima u travnju 1993. To izvješće, ustvari povijesna i činjenična krivotvorina, što je u 'Hrvatskom tjedniku' više puta elaborirano, bilo je zapravo autorski rad Ante Nobila, a MUP je, nedvojbeno političkom odlukom koju je morao potvrditi sam Ivica Račan, iskorišten da ta krivotvorina dobije institucionalni legitimitet. Ona je bila ključni dokument u dokazivanju Nobilove izmišljene teze o "dvostrukoj crti zapovijedanja", vojnoj i političkoj, u BiH, nakon čega je u drugostupanjskom postupku smanjena kazna Tihomiru Blaškiću, a u zasebnom postupku osuđen je potpuno nevin čovjek, Dario Kordić, na 25 godina zatvora, dok su u istoj presudi dr. Franjo Tuđman i hrvatska država proglašeni agresorima na BiH.

Govoreći o oslobodilačkoj operaciji 'Oluja', Anto Nobilo svojedobno je izjavio: 'Ja smatram da je primarni cilj Oluje bio oslobađanje i uspostava ustavno-pravnog poretka na okupiranim područjima. Međutim, sekundarni cilj bio je etničko čišćenje' ('Novi list', 7. lipnja 2005). Nobilo je u istom intervju 'Novom listu' otkrio svoj 'recept' kako pomoći optuženim hrvatskim generalima u Haagu Gotovini i Markaču: 'Samo politička odluka hrvatskog državnog vrha da se prizna da 'Oluja' jest i etničko čišćenje, a potom temeljita istraga te kažnjavanje krivaca, mogu pomoći da ne budu kažnjeni oni koji formalno jesu, a stvarno nisu bili odgovorni za sve što se događalo.' Tri godine kasnije, kako je prenio 'Jutarnji list', Anto Nobilo u intervjuu za beogradski dnevnik 'Blic' iznio je još šokantnije otkriće: 'Reći ću vam što se mnogima ne će svidjeti. 'Oluja' je imala više bitnih elemenata koji se približavaju genocidu nego što je to bilo u Vukovaru...' ('Nobilo: Oluja je bliža genocidu nego Vukovar', 'Jutarnji list', 23. studenoga 2008.)

Nakon izricanja prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču, Nobilo se ponovno oglasio u 'Novom listu'. Novinar Denis Romac prenosi Nobilove riječi praktički u ulozi tumača Haaškog suda: ''Za one koji su izrijekom apostrofirani u presudi, čovjek bi zaključio da Haag ima dokaze da su sudjelovali u planu', rekao je Nobilo. A pored Tuđmana, Šuška, Červenka, Gotovine, Markača i Radića, Haag smatra da je udruženi pothvat 'uključivao i druge osobe u hrvatskom vojnom i političkom vodstvu, osobito one koji su bili na brijunskom sastanku'.' ('Nobilo: DORH treba ispitati optužbe protiv Jure Radića', 'Novi list', 15. travnja 2011.).

PATRIOTIZAM I KVAZIPATRIOTIZAM

Tih dana Nobilo je bio vrlo tražen sugovornik brojnih medija u 'regionu'. Kako je prenio portal 'DalmacijaNews' 1. svibnja 2011., Nobilo je dao intervju i sarajevskom 'Dnevnom avazu' koji je uvodno prenio njegovu tvrdnju 'da će presuda Jadranku Prliću i ostalima iz vojno-političkog vrha takozvane HR Herceg-Bosne biti dvostruko gora za Hrvatsku od nedavne odluke u slučaju Gotovina'. Potom te novine, uz popratne komentare, prenosi ostale Nobilove izjave: 'Komentirajući tvrdnje zastupnice Đurđe Adlešić, koja je pokrenula inicijativu za hitno formiranje stručne grupe koja bi 'prikupila argumente za rušenje teze o udruženom zločinačkom pothvatu koji je sijao genocid u BiH', Nobilo je kazao kako su to najobičnije političke manipulacije usmjerene prema domaćem javnom mnijenju. To je, kazao je, 'samo obični kvazipatriotizam'. (LINK)

Nakon oslobađajuće presude generalima Gotovni i Markaču, Nobilo je izjavio novosadskoj televiziji 'Kanal9tv': 'Važan je stav premijera Milanovića koji je spomenuo odgovornost i obvezu Hrvatske prema žrtvama. On je rekao da generali nisu krivi, ali jest država Hrvatska. To je velika stvar. To me je obradovalo i to je pravi stav' (www.kanal9tv.com(2012/11.17/nobilo-generali-oslobodjeni-ali-ne-i-hrvatska).

Objašnjavajući javno proteklih tjedana svoja stajališta o EU-uhidbenom nalogu za Perkovićem, Nobilo je više puta ponovio da izručenje Josipa Perkovića nije u hrvatskom državnom interesu. Tako ispada, prema Nobilu, da je vezano uz pitanja obrane hrvatskog Domovinskog rata, jedini patriotizam ako se brani Josipa Perkovića. Očigledno Josipović i Milanović drže kako Perkovića treba zaštititi zbog viših državnih interesa jer je vrlo zaslužan u provedbi državne politike u vrijeme obrane od velikosrpske agresije. U tom slučaju ne smeta im što je tu politiku kreirao 'ratni zločinac' dr. Franjo Tuđman i što su njezine posljedice, kako tvrdi Nobilo, 'agresija na BiH' i 'etničko čišćenje u Hrvatskoj'.
U društvu poznatijih javnih osoba, pored spomenutih, koje su pokazale razumijevanje za Perkovića, poput Stipe Mesića, Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i Zorana Pusića, naoko neočekivano našao se i Miroslav Tuđman, sin prvoga hrvatskog predsjednika i bivši ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS), a danas saborski zastupnik HDZ-a. Miroslav Tuđman napada Nobila, a brani Perkovića kojemu je Nobilo odvjetnik. Nadalje, napada CK SK čiji je jedan od glavnih egzekutora bio Josip Perković, a brani samoga Perkovića. Također, premda je, kako je otprije poznato ("Krivokletnik") , u sukobu sa Stipom Mesićem koji brani Perkovića, Perkovića brani i on – Miroslav Tuđman. O kakvoj se zavrzlami radi, više riječi bit će u sljedećem nastavku feljtona.

 

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik