23. kolovoza je postao spomendan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koji se obilježava diljem svijeta pa i u Hrvatskoj i ako na vrlo šturi i diskretan način. Na taj dan bih se Europa trebala prisjećati na sve žrtve nacizma ali i komunizma. Navedeni spomendan u svim zemljama EU povtrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009.

Dakle gotovo 70. godina nakon kraja drugog svjetskog rata, Europa se službeno prisjeća na milijunske žrtve komunizma, bolje ikad nego nikad bi se reklo. Svakako treba pozdraviti tu plemenitu inicijativu. Međutim zašto je trebalo toliko vremena i truda? Koji su razlozi te dugo godišnje šutnje ? Dali Europa danas na jedan način pere svoju savjest zbog pasivnog pristanka na takve zločine ? Kad je riječ o takvom važnom spomendanu treba preispitati genezu, genelaogiju tih zločina za koje su zapadne demokracije i te kako odgovorne.

Naime svjedoci smo kako svugdje po Europi izranjaju leševi masovnih grobnica iz drugog svjetskog rata: Katyn, Beilburg, fojbe, Macelj, tezno, Kočevskirog , Hudinajama, itd.. pa i teško je objektivno prešutjeti te činjenice. . Kao da povijest traži svoj revanš. Nakon što su zapadne i ruske državne kancelarije dobro čuvale kao državnu tajnu sudbinu nepoželjnih zarobljenika sile osovina i protjeranih milijuna civila, današnji kosturi traže pojašnjenje i pravdu.

Vae victis “jao pobijeđenima” kaže stara latinska. Pobjednici pišu povijest. Današnjom Europom se može hodočastiti putem marševa smrti, posijanih grobišta i razasutih jama od Atlantika, do Urala, preko Baltika i Mediterana. Međutim takva geopolitika razotkriva semiološko-geografski put zločinačke masovne konfiguracije koja je proistekla iz neokolonijalne geopolitike poretka iz Jalte. U tom kontekstu, hudnina jama je samo, na žalost mala ilustracija na simboličnoj razini bipolarne podjele Europe koja je uslijedila nakon pobjede “velikih saveznika” ugovora u Postdamu i Teheranui i konačno u Jalti.

Naravno da se sva odgovornost može olako svaliti na tadašnje Staljinove Sovjete ili pak na njihove lokalne ekzekutore primjerice Titove partizane u Hrvatskoj, ali nezaobilazana je odgovornost tadašnjih zapadno-europskih sila koje su pristale na takvu geopolitičku podjelu legitimirajući pravno politiku “fait accompli” na lokalnoj razini. Bilanca konferencije na Jalti potkraj 1945. definitivno je zapečatila tragičnu sudbinu malih naroda srednje i istočne Europe kao I baltičkih naroda. Njemačka je trebala biti stavljena na koljena i podijeljena na četiri okupacijske zone. Veliki dio njezinog teritorija trebalo je amputirati u korist Poljske koja je također predana sovjetima.

Desetke milijuna Nijemaca “volksdesutchera” iz Rusije i drugih istočnoeurospkih zemlaja trebalo je protjerati prema zapadu, premda nitko unazad desetak stoljeća nije dovodio u pitanje njemačku pripadnost istočne Pruske, Pomeranije i Brandenburga. Kao ishodište konferencije u Postdamu, 15 miljuna sudetskih njemaca su bili prema iskazima povijesničara E. Reichenbergeru, podvrgnuti sustavnom deportaciji, opovrgavajući tezu da su to bili izbjeglice jer je riječ o prognanima i protjeranima. Saveznici su također dobili uz goleme financijske kompenzacije i ratne odštete “in natura” velike tvornice, željeznice, infrastrukture i bezplatnu radnu snagu.

Zapad je dobro znao da se, unatoč svih deklaracija komunističkih sovjetskih vlasti, u zemljama koje je sovjetska vojska okupirali neće održati slobodni demokratski izbori kako je to i dogovoreno u Jalti. Više od pola stoljeća nakon kraja rata saveznici su šutjeli o vlastitim kršenjima humanitarnog i međunarodnog javnog i ratnog prava, kad je riječ o tisućana ruskih građana koje su tadanšnje vlasti Velike Briitanije izručivale Sovjetskom Savezu. Kulminacija takve tragedije je transport ruskih zatvorenika od Liverpoola do luke Odese gdje su odmah bili ubijani.

Istu sudbinu doživjeli su kozaci Vlasova pripadnici kozačke vojske. Također i hrvatski zarobljenici i civili kada ih je partizamskim komunistima izručila engleska vojska. Povijesničar C. Michael Mc Adams govori kako su SAD dobro znali o izručenju i pogiblji navedenih civilnih i zaroblejničkih skupina te da su takve informacije držane u tajnosti pod imenom Operation Keelhaul. Ne treba zaboraviti da je takva nasilna i istrebljivačka geopolitika je bila proizvod projekta Morgenthau iz 15 . rujna 1944. godine koji je predviđao da se „okonča svaka industrijska aktivnost u regiji Rurha i Sarre i reducira Njemačku na poljoprivrednu i pastirsku zemlju. Saveznici su također nastojali prikriti vlastite zločine nad civilnim pučanstvom i vojnim zarobljenicima: likvidacije u mjestu Herguerie ( Francuska ) kada je ustreljeno više od tridesteak ranjenih njemačkih vojnih zarobljenika, u lipnju 1944., bombardiranje grada Dresdena, i kasnije Hiroshima i Nagasaky.

Također početkom rata, englesko ratno zrakoplovstvo je bombardiralo francusku ratnu mornaricu sa 1 300 mrtvih u Mers El-kebir. U tom smjeru je Hannah Arendt e izjavila kako je „u roku od manje šest godina, Njemačka uništila moralne strukture zapadnog svijeta , dok su pobjednici uništili visoke povijesne jezgre njemačke povijesti od više od tisuću godina.“ Razlozi geopolitičke podjele i poretka iz Jalte nisu ideološke naravi jer je poznato kako iznosi povjesničar Charles Higam u knjizi „Trading with the enemy“ na temleju deklasificiranih dokumenata nacionalnih arhiva SAD, kako su najveće američke korporacije Standard Oil-New Jersey, Chase Manhatann Bank, Texas Company, International Telephone, Ford,kolaborirale sa velikim nacističkim njemačkim trvtkama. Iskonski razlozi su geopolitičke i gospodarske naravi.

Uzroci prvog i drugog svijetskogratanakonnapuštanjaizolacionističkeMonroeovedoktrine, pronalazese ukonstantnomanglo-američkomnastojanjudaonemogućiposvakucijenugeopolitičko i geoprometno, ( sjetimo se daje jedan od uzroka prvog svjetskog rata savezničko suprotstavljenje gradnji željeznice Berlin-Bagdad) kontinentalno euroazijsko jedinstvo, a u kontesktu drugog svjetskog rata trebalo je onemogućiti da se nacistička Njemačka kao pokretačka središnja kontinentalna sila ne uzdigne usredišnju „pijemontsku“ gospodarsku i geopolitičku silu u Euroaziji. Francuski ekonomist Emmanuel Todd govori o oligarhijskom devijantnom skretanju imperijalne američke neoliberalne politike između dva svjetska rata.

Neoimperijalna evolucija američkog gospodarstva težiprema najvećoj svjetskoj koncentracij i u rukama svjetske oligarhije. Također treba imati na umu da komunizam kao ideologija nije došao od nikuda, iz daleke Euroazije ili Sibira. Povjesničar i novinar Louis Kilzer,
dobitnik nagrade Pulitzer, u svojoj knjizi « Churchill’s Deception » (Simon & Schuster, 1994). razotkriva zanimljive pojedinosti glede nastanka i financiranja komunističke internacionale. On potvrđuje aktivnu ulogu Bankarske obitelji Rothschild , anglo-američkih elita i međunarodne bankarke oligarhije u generiranju i financiranju bolševističke revolucije 1917. a i u stvaranju komunističke internacionale.

Do istih spoznaja i dokaza je došao povjesničar Antony C. Sutton u djelu « Wall street and the bolchevik revolution ». Glavni cilj je bio potaknuti rat na dvije fronte između Njemačke i Rusije a i ostalih europskih nacija kako bi se stvorili povoljni uvjeti za stvaranje « svjetske vladavine » po njihovom kontrolom. Churchill i Roosevelt su samo bili poslušni egzekutori takve politike. Sve najnovije geopolitičke teze šoka civilizacija Huntingtona kao i geopolitičke teze Zbigniew Brzezinskoga u «Velikoj šahovskoj ploči» potkrepljuju tu geopolitičku opciju. Od 1945. godine američka geopolitika „containement-a » nastoji zadržati ruski utjecaj od Bosfora do Indusa (danas Kina), preko tranzverzale Baltik-Lubeck-Trst, i širenjem ruskog utjecaja u Srednoj Aziji primjenom načela „New Silk Road Land Bridga“ . Poredak Jalte odgovora dobro poznatom scenariju geopolitičara Mackindera : nužno je kontrolirati rubne pojase (rimland) „srce svjetskog otoka » (heartland) euroazijatskog kontinenta, kako ne bi pao pod kontrolu bilo koje europske kontinentalne sile.

Prvi i drugi svijetski rat imali su duboke gospodarske korijene, prvi bijaše rat za svjetsko pozicioniranje anglo-američke hegemonističkog poretka ( koji je usput zahtijevao marginaliziranje Francuske kao kolonijalna sila) ukidanje središnjih carskih europskih sila ( Austrougarsko carstvo), dok je drugi rat bio posljedica nepravednog Versailleskog mira,da bi onda prerastao u rat za uspon industrijskog angloameričkog neolibrealnog kapitalizma i financijskog monetarizma na svjetskog razini. U tom smjeru , istina je da su SAD zaslužne za oslobođanje Europe od nacističke čizme ali je također relevantna činjenica njihovog kasnog ulaska u rat, te isntrumentalizacija Marshallovog plana koji je untaoč rekonstrukcije Europe, omogućio prodor američkog kapitala na europski kontinent i pronalaženje tržišnih izvorišta za američko gospodarstvo koji je bio u velikom porastu, kao i financijsko zaduživanje i ovisnost Europe od Amerike.

Knjiga Maršala Ludendorfa “Totalni rat“ iz 1936. godine kao vojno-idjeni temelj njemačke vojne doktrine drugog svjetskog rata ( s tezama u kojima je totalni rat suprotstavljanje ne vojska i nacija već velikih gospodarskih masa i kultura), ima zanimljive sličnosti s popularnom knjigom Huntingthona o šoku civilizacija. Pitanje je hoće li takve maniheističke teze jednom biti instrumentalizirana u novi svjetski ratni pohod kao jedno od mogućih rješenja suvremene krize neoliberalnog financijskog kapitalizma.

Unatoč svih sukcesivnih rezolucija Europskog parlamenta o osuđivanja komunističkih zločina, Zapadne sile će još dugo morati sanirati prošlost poretka iz Jalte, i najmanje što mogu učiniti jest davanje simbolične i pravne satisfakcije nedužnim žrtvama, jer znajući za sigurnu smrtnu sudbinu tadašnjih zarobljenicka i civila koji su predani „pobjedničkoj“ vojsci , počinili su grijeh propusta, koji se pravno zove“ne pružanje pomoći osobama ( narodima) u smrtnoj opasnosti“.

Također u kontekstu poslijeratnih komunističkih zločina i udbaških likvidacija hrvatskih političkih disidenata diljem svijeta, treba također reči da i u ovom slučaju zapadne demokracije snose veliku odgovornost jer nijedan zločin UDBE u bilo kojoj slobodnoj zemlji od Amerike do Njemačke nije se mogao dogoditi bez znanja i prešutnog odobrenja tajnih službi tih država koji su dali na svom državnom teritoriju slobodni prolaz i slobodno djelovanje istim udbinim agentima. Zaključno se može ustavoviti da su hrvatski narod pa i drugi narodi srednje i istočne Europe skupo platili slobodu i demokraciju kao i vraćanje u „Europsku obitelj“ koja je još uvijek paradokasalno sljednica Versailles-skog i Jaltksog poretka.

Jure Vujić / Globalni semafor