Ako Zakon o pravima nacionalnih manjina određuje da u općinama i gradovima u Republici Hrvatskoj, gdje nacionalna manjina čini trećinu ili više stanovništva treba uvesti u službenu uporabu na svim mjestima i institucijama jezik i pismo te manjine, onda je trebalo izričito znati koji je uporabni i službeni jezik i pismo te manjine.


Stoga nas zanima otkada je i po kojoj odredbi, odnosno odluci, jezik autohtone nacionalne manjine Srba u Hrvatskoj upravo srpski jezik i pismo iz Republike Srbije. Budući da je, i prema Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske, bivše Jugoslavije, bilo definirano doslovce: "U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik - standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj"!

Poznata je povijesna činjenica da današnji Srbi u Hrvatskoj pri svome doseljenju, od XVI stoljeća nadalje, sticajem povijesnih okolnosti, u neke krajeve Hrvatske nisu došli kao Srbi, niti su govorili srpski jezik iz Srbije, nego su doselili kao Vlasi i govorili svojim vlaškim jezikom. U Hrvatskoj su naučili i prihvatili hrvatski jezik i latinično pismo, te se služili njime.

Iako su, kao pripadnici grčko-istočne pravoslavne vjere, pod utjecajem Srpske pravoslavne Crkve postali u većini Srbi, zapravo nikada nisu govorili srpskim jezikom iz Srbije niti pisali srpskim pismom ćirilicom!

Po kojoj logici u današnje vrijeme, nakon stravične velikosrpske agresije iz Beograda i Srbije i masovnih zločina nad hrvatskim narodom i zemljom Hrvatskom, njihovi vođe, koji su ih gurnuli u rat protiv Hrvatske, odjednom traže za cijelu srpsku nacionalnu manjinu čak nasilno uvođenje njima stranog jezika i pisma iz Republike Srbije? Zar to nije pravo nasilje i teror nad njima samima, a i teška provokacija i uvrjeda za cijeli hrvatski narod, posebno Hrvate u Vukovaru, kao i uvrjeda za poštene Srbe, kakvih vjerujem da ima veliki broj u Republici Hrvatskoj?

Čudim se jedino da u ovom problemu ne progovore hrvatski i srpski jezikoslovci u Hrvatskoj, a posebno da ne progovori netko iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ili iz Društva hrvatskih književnika ili Hrvatskog društva pisaca. U prvom redu, trebala bi aktualna vlast, da je prava narodna, zaštititi i hrvatski narod od nasilja i provokacija, kao i srpsku nacionalnu manjinu od terora nametanja joj jezika i pisma kojim se nikada nije služila, niti ga poznaje. Tu bi, naravno, trebala pripomoći i parlamentarna oporba, kad bi u pravom smislu služila svim građanima Republike Hrvatske.

Dr. Ružica Ćavar,

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj