Od "pete kolone" u Hrvatskoj  i njihovih pomagača u mainstream medijima odavno imamo pokušaje krivotvorenja novije hrvatske povijesti. Stoga, pokušajmo se i u drugom nastavku prisjetiti kronologije događaja, odnosno podsjetimo se  na događaje koji su doveli do rata i velikosrpske agresije, te ćemo tako vidjeti sav besmisao o „dogovorenom ratu“, „Jugoslaviji kao članici EU-a“, podjeli krivnje i slično.


1988. započinje turneja velikosrpskih mitinga. Takozavni "mitinzi istine", o "patnjama srpkog naroda" na Kosovu. Trebalo je uvjeriti sve u Jugoslaviji, da na Kosovu Srbi navodno strašno pate. Ali u stvarnosti su ti mitinzi bili orgijanje velikosrpstva i njihov cilj je bio zastrašiti sve ostale u Jugoslaviji i mentalno pripremiti Srbe na rat. Skoro svakog tjedna Srbi prave negdje mitinge istine i demonstriraju, a sve to plaćeno je na državni račun. Besplatni autobusi prevoze mitingaše po cijeloj Srbiji, a malo kasnije i  po BiH i Hrvatskoj. U krajevima sa srpskom većinom u BiH i Hrvatskoj, već tada 1988. se dakle također počinju održavati velikosrpski mitinzi.  Mnogi demonstranti slobodno nose stare šajkače srpske kraljevske vojske iz vremena stare Jugoslavije, neki nose i crne četničke kape. Pijana rulja urla protiv Slovenaca, Hrvata, Albanaca i pjeva srpske pjesme.

Takozvanom "jogurt-revolucijom" ruši se najprije staro partijsko rukovodstvo SK Vojvodine. Ta revolucija bila je organizirani i planirani miting Slobinih pristaša i velikosrba, koji su srbijanski mediji predstavili kao spontanu demonstraciju, nezadovoljnih građana. Na čelo SKV su postavljeni velikosrpski, Slobini igrači.  Nakon toga na redu je kosovsko partijsko rukovodstvo. Stari partijski kadar CK Kosova biva zamijenjen Srbima i  Slobinim pijunima "poštenim Albancima".  Tako su Kosovo i Vojvodina  disciplinirani, na Miloševićevu liniju, odnosno, faktički im je ukinuta autonomija.

Vrhunac tih mitinga 1988., bio je veliki miting u Beogradu na Ušću, krajem godine. Gdje se skupilo oko pola milijun Srba iz cijele Jugoslavije.

Miloševićevi saveznici

Početkom 1989. dolazi do rušenje crnogorskog rukovodstva, Opet planirani i organizirani miting. Horde velikosrba i četnika iz sjeveroistočnog, prosrpskog dijela Crne Gore, iz Srbije, iz istočne Hercegovine okupili su se po narudžbi u Titogradu, pred zgradom crnogorskog partijskog rukovodstva. I po istom scenariju, kao i u Novom Sadu, zahtijevaju ostavku crnogorskog  rukovodstva. I ovdje stari titovski kadar CK SKCG biva srušen i vlast u CKSCG preuzimaju dva mlada Slobina čovjeka, Milo Đukanović i Momir Bulatović. Milo će se, kako znamo, kasnije okrenuti protiv Slobe, kada je naslutio, da će Slobo izgubiti. Na ovom mitingu, pjevale su se po prvi put pjesme "Slobodane pošalji salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate" i "Muslimani. crni vrani, crni su vam došli dani".  Crnogorski književnik Jevrem Brković, koji je ispričao da se na mitingu u Titogradu pjevalo "Slobodane pošalji salate..", napadnut je u velikosrpskim medijima i pobjegao u Zagreb.

Nakon faktičnog ukidanja autonomije Kosovu, srbijanska vlast i JNA uvode aparthejd protiv albanskog stanovništva. Počinje nemilosrdni progon Albanaca. Zbog toga dolazi do velikog štrajka albanskih rudara u Kosovskoj Mitrovici, u veljači 1989. Rudari protestiraju protiv ukidanja autonomije i ne žele napustiti rudarske jame.

Srbijanski mediji su napravili pravu hajku na te rudare, koji su za njih kontrarevolucionari, separatisti, i neprijatelji Srbije. Moglo se čuti takve komentare, da jednostavno treba kamionima dovesti  tone betona i zabetonirati ulaze u rudarsku jamu i ostaviti sve te albanske rudare da pocrkaju.

U ostatku Jugoslavije, osim Slovenaca, nitko drugi ne smije pisnuti. Kučan i Slovenci su tada jedini koji imaju hrabrosti suprostaviti se sve agresivnijem i otvorenijem srbonacizmu. U Cankarjevom domu u Ljubljani, Slovenci organiziraju sjednicu solidarnosti sa albanskim rudarima. Svi sudionici sjednice na rukavima nose žute trake sa židovskom zvijezdom.

To je onda razbjesnilo Srbonaciste u Beogradu. U srbijanskim medijima dolazi do eksplozije bijesa i mržnje prema Slovencima. Utrkuju se tko će više uvrijediti Slovence. Slovenci su nezahvalne izdajice, te Srbi su ih navodno oslobađali od Austro-Ugarske i Njemačke, ali oni su i dalje ostali "bečki konjušari" i germanofili. I kako se drski Slovenci usuđuju nositi žute vrpce sa židovskom zvijezdom i  optužiti Srbe za fašizam, pa Srbi su naravno vječni antifašisti i vječne žrtve. Srbi ne mogu nikad biti zločesti. Srbi nisu nikad ni muhe zgazili, Srbi su  u ratu bili žrtve kao židovi.

Bora Đorđević iz Riblje Čorbe se već tada otvoreno deklarira kao velikosrbin i pravi jednu pjesmu rugalicu na račun Slovenaca: "Hoće da se otcepe, bečki konjušari, pa neka se otcepe, šta će nam ustvari".

U Beogradu, u ožujku 1989, se pravi veliki režirani miting studenata pred saveznom skupštinom.

Na ovom skupu je Milošević faktički razvlastio Predsjedništvo SFRJ i preuzeo vlast. Stara garda komunističkih funkcionira vjernih Titu i takozvanoj avnojskoj Jugoslaviji, bila je nemoćna i sve je više uzmicala, pred agresivnom velikosrpskom politikom Miloševića i SKS, a i JNA se postupno sve više pretvarala u velikosrpsku armiju.

Stara garda partijaša, pokušavala je popuštanjem zadovoljiti Srbe. Tako je tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, OZNA-š Raif Dizdarević bio prisutan na ovom mitingu i držao govor. Dizdarević je sa govornice pokušao bezbojnim i praznim komunističkim frazama o očuvanju Jugoslavije i bratstva i jedinstva umiriti napaljenu velikosrpsku masu. Dizdareviću se vidjelo da je uzbuđen i uplašen. Velikosrpska rulja ga je izviždala i tražila svog vožda- Slobu. Između ostalog čulo se: "Slobodane samo reci, letećemo kao meci",  "Dajte nam oružje!", »Obesite Vlasija!" "Smrt Vlasiju!". I onda je na govornicu izišao Milošević, praćen burnim i glasnim povicima obožavanja svoje publike. Milošević je započeo svoj govor a rulja je skandirala "Uhapsite Vlasija!" On se pravio da ne čuje, pa je rekao: "Ne čujem dobro!..., ne čujem dobro!....ali obećavam...da će svi...oni koji su se poslužili narodom za razbijanje Jugoslavije, biti kažnjeni!" Rulja je urlala od oduševljenja. Već par dana kasnije vođa kosovskih Albanaca, Azem Vllasi je uhićen i uvedeno je izvanredno stanje na Kosovu. Srbizirana JNA je dovela tenkove. Ubrzo nakon toga u jednom staljinističkom procesu Vllasi će biti osuđen na zatvorsku kaznu.

Zbog prkošenja Slovenaca u Cankarjevom domu, Srbi su kasnije htjeli održati veliki miting u Ljubljani. Međutim, slovensko vodstvo donijelo je odluku o zabrani tog mitinga. I postavilo slovensku policiju na ulazu u Sloveniju na zamišljenoj granici između Slovenije i Hrvatske.  Situacija je bila napeta i Jugoslavija je tada  po po prvi put na rubu rata. Strahovalo hoće li pijane horde velikosrpslih mitingaša iz Srbije i BiH doista krenuti u Ljubljanu. Slovenci su također strahovali od moguće intervencije JNA, jer su se drznuli zatvoriti granice Slovenije. Ipak, Srbi su popustili i miting je bio otkazan, ali su u Srbiji proglasili bojkot slovenske robe.

Vrhunac cijele velikosrpske mitomanije i megalomanije bila je proslava 600-te godišnjice Kosovske bitke na Gazimestanu, na Kosovu u ljeto 1989, na kojoj se okupilo milijun Srba iz svih krajeva Jugoslavije.  Ovo orgijanje velikosrpstva trebalo je utjerati strah u kosti, ne samo Albancima, već i svima ostalima u Jugoslaviji, da znaju što ih čeka. A to je Milošević u svom govoru na skupu tada i po prvi put najavio, rekavši: "Pred nama su mnoge bitke, od kojih ni one oružane, nisu isključene."

Nekoliko dana kasnije je proslava Kosovske bitke održana i u Kninu gdje se srbovalo bez ograničenja. I Srbi su zatražili svoju kulturnu autonomiju u SR Hrvatskoj. Ti će zahtjevi uskoro prerasti u zahtjeve za političkom autonomijom i neovisnošću. U ožujku 1990. Srbi održavaju miting na Petrovoj gori i prijete tadašnjem hrvatskom partijskom rukovovodtsvu iz SKH.

Hrvatskoj se otvoreno prijetilo i puno prije dolaska HDZ-a

Dakle, već prije izbora i prije dolaska na vlast Tuđmana i HDZ-a, prijetilo se Hrvatskoj. Već tada početkom 1990. Hrvatska faktički nema kontrolu nad jednim dijelom svog teritorija. Zapravo već  od 1988. godine, Hrvatska nije imala kontrolu nad nekim područjima, buduće tzv. SAO Krajine. Već 1988. godine u Kninu i još nekoliko mjesta sa srpskom većinom, je bila faktički formirana srpska državica usred Hrvatske.

U kolovozu 1990., Srbi su napali hrvatsku policiju u Benkovcu, oteli oružje i postavili barikade na cestama. To je bio početak takozvane balvan-revolucije. Dakle, već godinu dana prije početka rata.

Odmah nakon toga održava se samovoljni i nelegalni referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj u krajevima sa srpskom većinom. Nakon masovnog mitinga agresivnih Srba na Baniji krajem rujna, hrvatska policija je intervenirala, a Srbi su zatražili zaštitu od strane JNA. Malo kasnije proglasili su autonomiju Srba u Hrvatskoj, a krajem te godine, proglašavaju tzv. SAO Krajinu. Dva mjeseca kasnije, krajem veljače 1991. tzv. Srpsko nacionalno vijeće u Kninu i "Izvršno vijeće SAO Krajine" proglašavaju da se "SAO Krajina razdružuje od Republike Hrvatske i ostaje u Jugoslaviji, "odnosno u zajedničkoj državi sa republikom Srbijom i Crnom Gorom, kao i sa srpskim narodom u republici Bosni i Hercegovini".

Ovo u ovom proglasu bilo je faktički proglašenje Velike Srbije. Nekoliko dana kasnije dolazi do srpskog napada na hrvatsku policiju u Pakracu. JNA intervenira protiv hrvatske policije, na strani Srba. I faktički oduzima legitmnost hrvatskoj državi u tom gradu. Krajem ožujka dogodio se "krvavi Uskrs", kada su Srbi napali hrvatsku policijsku postaju na Plitvicama, a mjesec dana kasnije, četnički napad na hrvatske policajce u Borovom selu...To je bila kronologija velikorspskih provokacija u Hrvatskoj, koje su prethodile konačnoj agresiji, koja će uslijediti dva mjeseca kasnije.

Krajem 1991., dok je u Hrvatskoj već bjesnila velikosrpska agresija, Šešelj na TV Beograd javno objašnjava kako se Hrvate i Muslimane može klati i zahrđalim žicama i svakim drugim sredstvima.

Početkom 1992. uoči  izbijanja rata u BiH,  Karadžić je u paralamentu BiH, otvoreno zaprijetio, ako muslimani glasuju za odcjepljenje BiH od Jugoslavije, da će onda nestati BiH i nestati će muslimana kao naroda. One karikature od haških sudaca mogli bi pogledati malo taj snimak TV Sarajevo, sa te sjednice i te riječi Karadžića.

Ovo se svakako može usporediti sa onim Hitlerovim govorom 1938. u njemačkom parlamentu, gdje je razbješnjeni Hitler rekao, ako židovi hoće rat, nestaće židova i bit će potpuno istrijebljeni.

Ovaj Karadžićev govor je jedan od dokaza da su Srbi imali namjeru ne priznati volju većine na referendumu, ne priznati samostalnu BiH i napasti BiH i istrijebiti muslimane.

Međutim presudom protiv šestorice Hrvata i oslobađanjem jednog od glavnih vođa bosanskih Srba, Krajišnika, Haag je faktički prebacio svu krivicu na Hrvate. Dok je Srbima lijepo darovan i legaliziran plod njihovih ratnih osvajanja, Republika Srpska.

Razdoblje hrvatske šutnje

Jugoslavija se već od 1987. bila počela raspadati i to pod pritiskom sve više rastućeg srbonacizma. Hrvatski SKH sa Račanom i Šuvarom pokušavao je nešto malo kritizirati Miloševića, ali, jako bojažljivo i uvijeno. Zbog brojnih Srba u SKH, hrvatski komunisti se ne usuđuju suprotstaviti tako kao slovenski, jer je ondašnja SR Hrvatska oduvijek bila faktički država dvojnog suvereniteta, i hrvatska i srpska, jedna vrsta Srbohrvatske. Što je bilo zapisano i u Ustavu SRH.

Međutim srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i BiH, ne interesiraju toliko SKH i SK BiH. Slobo je već odavno postao njihova glavna zvijezda. Srbi slave Slobu od Zvornika do Knina. U to vrijeme, 1988. i nastaje onaj termin "hrvatska šutnja", i to zbog jalovosti i kukavičluka SKH koji se ne usuđuju reći "popu pop i bobu bob". Iako je baš to Šuvar gromoglasno najavljivao, tresla se brda rodio se miš. Ipak nije imao hrabrosti, jasno i glasno reći o čemu se radi, kao što su rekli Slovenci. Tada se često održavaju sjednice SKJ i pokušava se napraviti lažni mir, lažno jedinstvo, pokušava se spasiti SKJ i Jugoslavija.

Međutim, Milošević i SKS odavno su preuzeli sve konce u svoje ruke i osim Slovenaca, svi drugi drhte i uvijaju se pred njima. Na jednoj od tih brojnih jalovih sjednica SKJ na kojoj je Šuvar gromoglasno najavio da će reći "popu pop i bobu bob", izrekao je samo malu  blagu kritiku na račun Miloševića i SKS, i to jako uvijeno, ne spominjući  izravno one na koje je kritika bila upućena.

Šuvar je tom prigodom rekao, da se neki koriste populizmom i da neki pjevaju da im je rat sreća. Pri tome je mislio na pjesmu "Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala", koju su velikorspski mitingaši pjevali često na svim mitinzima.  Na ono: "...nije mala, tri put ratovala, i opet će ako Bog da sreće.."

Ali i ova blaga i neizravna kritika bila je već dovoljna da razjari srbonaciste. U srbijanskim medijima i javnosti Šuvara se napalo iz svih oružja. Nazvali su ga "srbofobom", pa čak i ustašom. Račan je bio još uvijeniji i neodređeniji od Šuvara. Poznat je bio Račanov stil govora u kojem mu je za tri-četiri rečenice trebalo jedno deset minuta i to bi to sve uvijek bilo toliko zapakirano u komunističe frazetine i potpuno bezbojno i prazno.

„Drugovi...(pauza jednu minutu)...ja mislim da...(pauza)...mi moramo... (pauza)...izvršiti potrebne reforme..(pauza)....ovog našega SKJ.... ali da.... ostanemo na Titovom putu....i sačuvamo.......bratstvo i jednistvo......naših naroda i narodnosti“, otprilike su tako zvučali Račanovi govori.

Hrvati su svakodnevno ponižavani. I u srbijanskim medijima i od Srba u Kninu, Benkovcu, itd..koji su mirno srbovali i držali svoje velikosrpske mitinge. Emisari i novinari iz Beograd svakodnevno su boravili u krajevima sa srpskom većinom u Hrvatskoj i BiH. Već tada 1988. i 1989 godine, usred Hrvatske se svakodnevno pljuvalo na Hrvatsku i na Hrvate. A tek u Srbiji i srbijanskim medijima.


(Nastavlja se)


Davor Dankinić


Vezani članci:

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( I. dio)