Od "pete kolone" u Hrvatskoj  i njihovih pomagača u mainstream medijima odavno imamo pokušaje krivotvorenja novije hrvatske povijesti. Stoga, pokušajmo se i u drugom nastavku prisjetiti kronologije događaja, odnosno podsjetimo se  na događaje koji su doveli do rata i velikosrpske agresije, te ćemo tako vidjeti sav besmisao o „dogovorenom ratu“, „Jugoslaviji kao članici EU-a“, podjeli krivnje i slično.

Dok se 1989. u drugim komunističkim državama, narod digao na noge i komunističke vlade su padale  jedna za drugom kao gnjile kruške u Jugoslaviji je neostaljinistički sistem Miloševića pomiješam sa ekstremnim velikosrpskim nacionalizmom držao ostatak Jugoslavije za vrat i pokušavao spriječiti ono što je bilo neminovno; pad komunizma i raspad Jugoslavije. Zapad je zaigrao tada na pogrešnu kartu, pokušaja očuvanja reformirane Jugoslavije. Sa svojim igračima, Antom Markovićem i Budimirom Lončarem, Zapad je tada bio spreman, tako reći zažmiriti na jedno oko, tj. dopustiti da u Jugoslaviji ostane jednopartijski sustav, sa reformiranim SKJ, i da se uvede tržišna ekonomija. Otprilike nešto slično kao današnji kineski sustav. Nešto kao komunistički kapitalizam.

Zato je apsolutna glupost, koju je, prije nekoliko mjeseci, izjavio general-bojnik Ivo Jelić, da je Zapad, odnosno London htio razbiti Jugoslaviju i uništiti komunizam i da je taj Zapad posvađao "nas", "bratske narode" Hrvate i Srbe. Tako se i Jelić svrstao u red hrvatskih revizionista koji svjesno pristaju na srpsko zamagljivanje uzroka izbijanja rata i srpske težnje za izjednačavanjem krivnje po onom načelu: ko nas bre zavadi.

Milošević urušio Markovićeva nastojanja

Međutim provobitna nastojanja Zapada da sa Markovićevim reformama očuva Jugoslaviju i jednopartijski sustav, minirali su upravo Milošević i Srbi, koji provaljuju u Saveznu banku Jugoslavije. Jugoslavija je pred ekonomskim kolapsom.

Početkom 1990. dolazi i do konačnog raskola u SKJ i njegovog faktičkog raspada. Zapad pokušava spasiti što se spasiti može i tako Ante Marković izlazi iz SKJ i osniva svoju vlastitu stranku, Saveza reformskih snaga Jugoslavije, koju je već tada podržavao i George Soros, koji se ubrzo također uključio u borbu za očuvanje Jugoslavije, osnivanjem televizije Yutel, u kojoj su tada bili okupljeni mnogi bivši novinari iz svih republičkih redakcija JRT. Jedan od glavnih bio je Goran Milić. Svi ti novinari pokušavali su, potpunim ignoriranjem sve agresivnijeg velikosrpskog nacionalizma i očigledne opasnosti od vojnog puča JNA, održavati romantičnu sliku bratstva i jedinstva, tako što su izjednačavali krivicu i davali packe svim stranama.

Ono što mi imamo danas u hrvatskim mainstream medijima, pokušaji izjednačavanja krivice za rat, na sve strane, to je Yutel radio već 1990. i 1991. godine,  i nakon što je rat izbio. Nakon što su JNA i velikosrpske trupe napali Hrvatsku i Sloveniju, Yutel je stalno diplio: mir, mir, nitko nije kriv. To je bila krilatica zatvaranje očiju i zamagljivanja problema. Markovića su tada podržavali i mnogi poznati iz jugoslavenskog šou-biznisa, kao Goran Bregović, koji je nakon više od dva desetljeća članstva u SKJ, koje mu je omogućilo da Bijelo dugme bude jedna vrsta režimske rock-grupe kojoj je Partija gledala kroz prste i ekscese sa drogama. Nakon što je pokušaj s Markovićem propao, Bregović će sa svojim prijateljem Kusturicom otići u Beograd i dalje ostati na strani jačega.

Nakon propasti Markovićevih reformskih planova, i nakon prvih demokratskih i višestranačkih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj i nakon referenduma o odvajanju dviju republika iz jugoslavenske federacije, Zapad je još uvijek inzistirao na "dogovoru sviju strana", još uvijek je oklijevao priznati realnost i priznati volju naroda. I to oklijevanje je samo ohrabrivalo Miloševića i Srbe.

Nakon što se dogodio napad na Sloveniju i nakon što je uveliko bjesnila velikosrpska agresija na Hrvatsku, Zapad je tada krajem 1991. godine, još uvijek inzistirao na dogovoru sviju šest republika.  Zapad je uvjetovao razlaz jugoslavenskih republika, samo ako svih 6 republika na to pristanu, dakle samo ako i Srbi dadnu svoj pristanak.

Jer Srbi su bili jedini, koji na sastancima predstavnika šest jugoslavenskih republika nisu pristajali na mirni razlaz, i priznavanje tzv. avnojevskih republičkih granica kao novih državnih granica, već su inzistirali na crtanju novih granica.

Na posljednjem takvom sastanku krajem 1991. godine, pod pokroviteljstvom EU, pet republika pristalo je na mirni razlaz i priznavanje tzv. avnojevskih granica, jedino je Milošević bio protiv. Čak se i njegov mali pijunčić, Bulatović drznuo, u ime Crne Gore stati na stranu ostale 4 republike, iako je kasnije na pritisak Slobe morao povući svoj pristanak.

Pojava Tuđmana

Franjo Tuđman je još godinu dana ranije, nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, zajedno sa Kučanom, predlagao da se Jugoslavija preustroji u jednu konfederaciju, koja bi bila prijelazna faza ka potpunom osamostaljenju republika, po uzoru na tadašnji Zajednicu neovisnih država, koju je nakon raspada SSSR-a, stvorio Jeljcin. Ta ZNS kao labava nasljednica SSSR-a, postojala je samo par godina, i onda su 15 bivših sovjetskih republika iz ZNS postale potpuno neovisne države.

Tuđman je, nakon pobjede HDZ-a, također odmah ponudio razgovore predstavnicima Srba u Hrvatskoj i više puta se sastajao sa tadašnjim čelnicima SDS-a, Jovanom Raškovićem, Jovanom Opačićem i drugima. Tuđman je još 1990. dakle Srbima ponudio svaku široku kulturnu autonomiju, i vlastito pismo, i sve ostalo, ako prihvate Hrvatsku kao svoju državu i domovinu. Međutim, ti Srbi su već odavno bili u službi pete kolone Beograda i odbili su sve prijedloge. Oni uopće nisu htjeli prihvatiti nikakvu hrvatsku državu, za njih je jedino rješenje bilo, Jugoslavija, i to ona centralistička, velikosrpska, kakva je bila prva Jugoslavija i kakvoj je težio Milošević.

Srbi su se bunili što je iz hrvatskog ustava izbačena ona odrednica da je SR Hrvatska država hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj i nisu prihvaćali novu hrvatsku zastavu sa hrvatskim grbom. Već je Opačić predlagao da se na hrvatsku zastavu, pored hrvatskog grba, postavi i srpski grb sa 4S. Dakle, oni su se pobunili, što im je bio oduzet status privilegirane manjine, koja je desetljećima faktički bila suvladar u SR Hrvatskoj, gdje je SRH bila jedina jugoslavenska republika sa dvojnim suverenitetom, i država i Hrvata i Srba, moglo bi se reći Srbo-Hrvatska.

Ovaj drski prijedlog Opačića  zapravo pokazuje, da oni nisu željeli odustati od te Srbo-Hrvatske sa podijeljenim suverenitetom u kojoj je manjina od 10% imala jednak utjecaj, kao i većina od 90%. I danas je u Hrvatskoj događa slična priča. Milanovićeva jugofilska i antihrvatska vlada uz pomoć Pupovca i ostalih jugofilskih i antihrvatskih Srba zastupljenih u kukuriku vladi, zapravo želi ponovo uspostaviti onu SR Hrvatsku, odnosno Srbo-Hrvatsku, kakav je postojala od 1945 do 1990.

Na prvu radnu sjednicu, novoga hrvatskog Sabora zastupnici SDS-a bili su došli i napravili očito unaprijed pripremljeni incident. Kada je predstavnik SDS-a, Radoslav Tanjga svjesno provocirao i rekao da je ta Hrvatska, ustaška država i da je oni ne priznaju. Nakon čega, je bijesni, Ivan Bobetko za njim bacio torbu. Tanjga i ostali predstavnici SDS-a, su nakon toga odmah napustili sjednicu. Njihova namjera je i bila samo da izazovu ovakvu provokaciju, i da odmah napuste Sabor. Jer taj Sabor oni nisu ni priznavali. Povod za konačni potpuni bojkot Sabora, bio je slučaj Mlinar, koji se dogodio malo kasnije.

Naime, srpski mediji su bili objavili vijest da je srpski student iz Benkovca, Miroslav Mlinar, navodno  bio napadnut nožem od grupe nepoznatih počinitelja, "ekstremnih ustaških nacionalista". Rašković i ostali predstavnici SDS-a odmah su podigli buku, a beogradski mediji su se raspisali kao po narudžbi: "Ustaše ponovo kolju!" Ova Hrvatska je nova NDH, "Srbima preti novi Jasenovac"! i slično. Kasnije se uspostavilo da je to sve bila inscenirana predstava. Da nije bilo nikakvog napada i nikakvih "ustaških ekstremista", već da se Mlinar sam malo porezao džepnim nožem, odnosno porezali su ga njegovi prijatelji iz SDS-a, i napravili mu nekoliko manjih ogrebotina, nakon čega su. objavili da su ga napali ustaški ekstremisti i htjeli ga zaklati.

Od tada zastupnici SDS-a nisu više povirili u Sabor. Na svečano proglašenje Tuđmana za predsjednika Republike Hrvatske, nisu došli ni oni ni predstavnici SPS-a. TV Beograd započeo je svoju emisiju Dnevnika te večeri ovako: prvo su prikazali snimke sa proglašenja NDH 1941. i ustoličenja Pavelića, a onda su nakon toga prikazali snimke iz Sabora i proglašenja Tuđmana za predsjednika. Hrvatska=NDH. Tuđman=Pavelić.

Dakle, prije, nego što su HDZ i Tuđman uopće počeli vladati, bili su već proglašeni ustašama. I ovdje se vidjelo, da Srbima nije nikad bilo do ikakvog dijaloga i da je svaka hrvatska država za njih neprihvatljiva i ustaška.

Podvale jugounitarista

Sve ove činjenice se moraju naglasiti, jer jugofili i revizionisti Domovinskog rata, u hrvatskim medijima danas stalno tvrde, da Tuđman navodno nije htio priznati postojeće avnojevske granice i da je želio rat zajedno sa Miloševićem za prekrajanje granica.

Također ponavljaju teze da su Tuđman i HDZ imali nekakav zločinački plan čiji je cilj bio čišćenje  Srba iz Hrvatske.

Dakle, još jednom, saberimo kratko, činjenice su: 
1) da je Tuđman odmah nakon pobjede HDZ-a, nekoliko puta vodio razgovore sa predstavnicima Srba i ponudio im svaku kulturnu autonomiju,

2) da je Tuđman 1990. zajedno sa Kučanom predlagao da se Jugoslavija preustroji kao konfederacija do potpunog mirnog razlaza jugoslavenskih republika,

3) da je Tuđman krajem 1991. godine, kada je Hrvatska već mjesecima bila pod velikosrpskom agresijom, zajedno sa predsjednicima Slovenije, BiH i Makedonije (te nakratko i Crne Gore), bio pristao na prijedlog tadašnjih pregovarača EU, da se jugoslavenske republike razdvoje, i da  postojeće republičke avnojevske granice, postanu državne granice novih 6 država.  I jedino su se Srbija, odnosno Milošević, suprotstavili tom prijedlogu pregovarača EU.

I ovdje se vidi tko je doista želio rat i prekrajanje granica. Dakle, da su Srbi tada pristali na taj prijedlog EU, rat bi tada, krajem 1991. godine odmah bio okončan i došlo bi do razlaza 6 jugoslavenskih država i njihovog osamostaljenja.

Miloševićevi planovi

Međutim, Srbi su tada jedini imali ogromne količine naoružanja  i JNA te su se osjećali nadmoćnim i nisu htjeli mirni razlaz, nisu htjeli priznati tzv. avnojevske granice, već su htjeli prekrajanje granica i Veliku Srbiju. A znali su očito, da je EU papirnati tigar i da neće ništa poduzeti.

Prvobitni plan A, Miloševića i srbonacista bio je očuvanje Jugoslavije i ukidanje federacije. Pretvaranje tzv. SFRJ u unitarističku, centralističku državu,sa potpunom srpskom prevlašću, onakva kakva je bila prva, kraljevska Jugoslavija.

Dakle tzv. SFRJ trebala se pretvoriti u jednu vrstu Srboslavije. Zato su Srbi već 1988. i 1989. inzistirali na načelu jedan čovjek-jedan glas. Nakon što su Slovenci prvi proglasili odvajanje od Jugoslavije, JNA ih  je onim operetnim napadom pokušala onemogućiti, da bi se ostvario plan te centralističke Jugoslavije, odnosno Srboslavije.

Ali, Srbi i JNA su ubrzo uvidjeli da bi taj pokušaj sprječavanja izlaska Slovenaca i nasilnog očuvanja Jugoslavije donio samo probleme i gubitke i da bi se to moglo odužiti i ne bi imalo koristi. Zato su brzo odustali od tog plana A. Dakle, odustajanjem od daljnje agresije na Sloveniju, srbonacistička klika u Beogradu i JNA, su tada, sredinom 1991. godine, odustali od Jugoslavije i faktički je pokopali. To je bio definitivni kraj SFRJ.

Nakon toga prešli su na plan B, a  to je bilo, stvaranje Velike Srbije na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica, što je bila maksimalna varijanta, ili osvajanjem 70% BiH i 33% Hrvatske, što je bila pričuvna varijanta. I ovu varijantu Velike Srbije, Srbonacisti su do 1993. već bili i ostvarili. Do tada su bili osvojili trećinu Hrvatske i dvije trećine BiH.

Milošević i Srbi su u to vrijeme kalkulirali sa ciparskim rješenjem. Dakle, osvojiti što više teritorija, to zacementirati i tijekom vremena, bi tzv. međunarodna zajednica bila priznala faktičko, realno stanje. Kao na Cipru, gdje su ciparski Turci, potpomognuti turskom armijom, prije 38 godina osvojili sjeverni Cipar i takvo stanje je i do dan danas. Ali je Oluja 1995. godine razbila ove planove Srbonacista i njihovih lobista sa Zapada.

Pogreške Zapada i raspad SSSR-a

Upravo je velika pogreška Zapada i tada još male EU, bila, što su tada te tri godine 1989-1991. predugo inzistirali na opstanku Jugoslavije, i što su predugo inzistirali na tomu, da svih 6 republika mora donijeti jednoglasnu odluku o razlazu jugoslavenskih republika, tj. da se i Srbi trebaju s time složiti. Dakle da se, bez pristanka i Srba, neće priznati nove države. Tako je Zapad pristao na to da ostali budu taoci Miloševića i Srba. Tako je Zapad faktički samo ohrabrio Miloševića i Srbe. Jer je bilo jasno, da Srbi ne će pristati na mirni razlaz jugoslavenskih republika po postojećim republičkim granicama.

Velika je povijesna sreća bila za narode bivšeg SSSR-a što se u tom povijesnom trenutku našao jedan  razumni Boris Jeljcin, koji je uvidio kako je nemoguće da SSSR opstane, suprotstavljajući se onim snagama u Rusiji i SSSR-u, komunističkim i velikoruskim snagama, koji su htjeli nasillno održanje SSSR-a, kao što su Milošević i Srbi htjeli nasilno održanje Jugoslavije, odnosno stvaranje velike Srbije. Te snage u Rusiji, na čelu sa starim komunističkim generalom Dimitrijom Jazovim, su 1991. pokušale izvršiti puč protiv Gorbačova i Jeljcina. Upravo su te snage ohrabrivale Miloševića i JNA u Jugoslaviji. Jazov je tada rekao Blagoju Adžiću i Veljku Kadijeviću, da slobodno napadnu Sloveniju i Hrvatsku, da se Zapad neće usuditi intervenirati. Očito je Jazov dobro znao za jalovost i neodlučnost Zapada i EU.

U borbi za vlast u SSSRu. na kraju je Jeljcin izvojevao pobjedu, spriječio puč i spriječio Jazova istomišljenike da naprave ono što je Milošević napravio u bivšoj SFRJ. U Jugoslaviji, odnosno u Srbiji, nije bilo jednog takvog političara kakav je bio Jeljcin. Upravo zbog toga, zato je jedino Zapad mogao spriječiti rat i velikosrpsku agresiju i omogućiti miran razlaz jugoslavenskih republika.

Zapad je to mogao učiniti već prije napada JNA na Sloveniju, ili najkasnije nakon toga, odnosno prije početka velikosropske agresije na Hrvatsku. Da je Zapad tada 1991. intervenirao i pokazao zube, mogao je spriječiti velikosrpsku agresiju i sve ono što se kasnije događalo.  Onda ne bi morali činiti ono što su činili 1999. kada su bombardirali Srbiju.

Godine 1991. bi bilo dovoljno da je Zapad odmah priznao Sloveniju i Hrvatsku i volju dvaju naroda izraženu na referndumu, te da je  nakon toga  NATO bio stacionirao trupe u Jadranskom moru i ozbiljno zaprijetio Miloševiću.

Međutim tada nije bilo ni snage ni odlučnosti ni volje ni valjanje političke procjene, a u EU je bilo prosrpskog lobizma od strane Londona i Pariza. Taj lobizam je trajao i kasnije cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH, i taj lobizam je sprječavao svaku oštriju mjeru protiv Srba. London je uvijek bio centar prosrpskog lobizma i jugoslavenskog unitarizma, to znaju već i mala djeca, pa ipak general-bojnik Jelić prije nekoliko mjeseci ponavlja u stvari smiješne srpske bajke, i tvrdi da je London htio razbiti Jugoslaviju i komunizam.

Bivši njemački ministar za vanjske poslove, Joschka Fischer, sam je priznao, 2000. godine, dok su još trajali napadi NATO-a na Srbiju, da je Europa pogriješila, što je cijelih deset godina dopustila Miloševiću osvajanja i ubijanja i da je Europa davno prije trebala reagirati i spriječiti ga.

Tuđman i HDZ došli su 1990. na vlast, kao logičan odgovor na višegodišnje velikosrpsko divljanje i ponižavanje Hrvata, kao odgovor na "hrvatsku šutnju" Šuvara i Račana, koji se nisu smjeli, ili nisu željeli,  suprotstaviti Miloševiću. Pobjeda HDZ bila je izraz volje hrvatskog naroda, da jednom za svagda želi prekinuti sa Srbima i izići iz Jugoslavije i ostvariti svoj gotovo tisućugodišnji san, o vlastitoj državi.



Davor Dankinić

 

Vezani članci:

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( I. dio)

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( II. dio)