Mate Kovačević: Ideal u tvarnoj formi
Prikaz knjige: Andrija Radoslav Glavaš, Hrvatska književnost i duhovnost, Izabrao i priredio Branimir Donat, Dora Krupićeva, Zagreb, 1995.
U jednom od svojih brojnih eseja fra Andrija Radoslav Glavaš (Drinovci, 29. listopada 1909. – okolica Zagreba, 27. svibnja 1945.) je isticao kako je važno da hrvatski književnici pišu o prijelomnim događajima hrvatske povijesti, kao što je to bilo stvaranje samostalne i nezavisne hrvatske države, ali je ujedno i upozoravao kako je za umjetničko oblikovanje takvih događaja potrebno određeno vrijeme da sazore umjetnički poticaji koje bi onda književni umjetnik oblikovao u reprezentativno umjetničko djelo. Bio je svjestan i kako će neki, zbog osobne protimbe takvoj realizaciji povijesti, otkloniti mogućnost pisanja, ali i da će pojedini svoju pasivnost pravdati klizanjem u larpurlartizam te da će jednako tako biti i onih koji će se zbog političkih uvjerenja svojim pisanjem protiviti hrvatskoj nacionalnoj slobodi.
Sve to o hrvatskim književnicima, književnim djelima pa i o tadašnjoj hrvatskoj duhovnoj stvarnosti pisao je Glavaš u svega petnaestak godina (1929.-1945.) stvaranja u svojim književnim kritikama, koje su tek 1995. izabrane i objavljene u knjizi „Hrvatska književnost i duhovnost (442 str.). Premda je bio među rijetkima koji su potanko poznavali javnu ali i skrivenu stranu komunizma, upravo onu koju su tako perfidno prešućivali njegovi međuratni promicatelji, ostao je u Zagrebu, dočekavši ulazak jugoslavenskih partizana, koji su ga potom ubrzo smaknuli. Mnogo se pisalo o masovnim i pojedinačnim komunističkim smaknućima te tražilo motive njihova bezumnoga odnosa prema Hrvatima.
Činjenica da su za smaknuća pomno birani upravo oni koji su iskreno zastupali ideju hrvatske državne neovisnosti, a među takve je nesumnjivo spadao i izvanredni intelektualac i svećenik Andrija Radoslav Glavaš, samo potvrđuje još uvijek nedovoljno obrađenu tezu Milovana Đilasa kako je Hrvatska morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.
Fra Robert Jolić je iscrpnije obradio Glavašev život, ali njegovo književno-kritičko djelo još uvijek čeka sklonije vrijeme i neopterećene istraživače. Knjigu izabranih eseja otvara tekst „Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu“, u kojem je Glavaš, odmah, neposredno poslije partizanskoga zločina, objelodanio činjenice o tomu kako su srbokomunisti poubijali svećenike, nastavnike i odgojitelje samo zato što su ljubili narod iz kojeg su potekli.
U poglavlju „Okviri književnosti“ priređivač je uvrstio niz književnoteorijskih eseja iz kojih se mogu vidjeti Glavaševi kritičko-estetski nazori. Razlikovao je socijalnu od klasne književnosti, koja se kod nas i danas zamućuje. Bez obzira na umjetničke dosege njezinih auktora socijalna literatura je u sebi sadržavala i ćudorednu dimenziju koja je zahvaćala sve slojeve društva i poticala u njem na uspostavu pravednijih rješenja.
Nasuprot tomu u klasnoj je književnosti prevladavala propaganda, koja je poticala mržnju među različitim slojevima društva, a protežirajući samo jedan njegov sloj uglavnom služila kao oružje za uspostavu boljševičkoga poretka. Nije to samo vidljivo iz domaće prokomunističke propagande nego i iz doktrinarnih načela komunističkih ideologa Marxa, Engelsa, Lenjina, ali i književne stvarnosti u Rusiji nakon boljševičkoga prevrata.
Glavaš naravno nije bio protiv tendencije u umjetnosti, nu ako ona nije mogla biti umjetnički oblikovana, svodila se uglavnom na golu i primitivnu promidžbu. Bez obzira na vremenski otklon, ovi eseji, zbog dubokih boljševičkih zasada u postkomunističkim društvima, ni danas nisu ništa manje aktualni od vremena u kojem su nastajali. Ekstremna estetska stajališta – subjektivizam i objektivizam – pomirio je u njihovoj sintezi prilazeći umjetničkom djelom kao idealu ostvarenom u svojoj tvarnoj formi, koji kao takav, potiče umjetnički doživljaj kod publike, a ujedno, kao i kod stvaralačkih auktora, ne isključuje emotivni doživljaj, ali ni razum. Upravo je to pokazivao u nizu svojih eseja isprepletenih kritičkim osvrtima, koji su književnicima, kao i čitateljima, ako su to naravno htjeli, mogli biti samo od velike pomoći.
Poglavlje „U sklopu katoličke tradicije“ zapravo je sastavljeno od niza eseja o starijoj hrvatskoj književnosti i njezinu hrvatskom duhu. Pišući pak o Jakši Čedomilu nije se zadržao isključivo na njegovu estetskom pristupu, nego je posebno istaknuo i Čedomilovu ulogu o borbi za priznanje i izražaj hrvatstva na Jadranu, a Čedomil je upozoravao na otimačinu hrvatske baštine, čime je ujedno potvrđivao originalnost i visoke dosege starije hrvatske književnosti.
Dok se pišući o hrvatskom duhu starije hrvatske književnosti opirao velikosrpskom svojatanju južne Hrvatske, osvjetljujući Čedomilovu ulogu, upozoravao je na talijanska posezanja za hrvatskom obalom. Iz uvrštenih tekstova, premda ne izravno, a riječ o odnosu krčkoga biskupa Mahnića prema Čedomilu, probija i kritika jugoslavenstva, koja će opet posebno doći do izražaju u Glavaševu odnosu prema hrvatskim ekspresionistima, koji su umjetnički, pa i politički bježali od vlastita nacionalnoga identiteta u maglovito jugoslavenstvo.
U poglavlju „Na crti pravaštva“ svojim esejima nije uočio samo kolosalnu političku pojavi Ante Starčevića na hrvatskoj političkoj pozornici, nego i iznimnu književnoumjetničku vrijednost hrvatskoga realizma, koji se očitovao uglavnom u radovima njegovih pristaša. Posebna mu je pak zasluga za afirmaciju djela Ante Kovačića, kojeg mnogi do Glavaša nisu mogli, a očito ni htjeli razumjeti. Kao zagovornik hrvatske državne nezavisnosti u „Načelima“ pokreta koji se borio za stvaranje hrvatske države, Glavaš je pronašao niz osnovnih načela koja proistječu iz samoga hrvatskog naroda i njegove prošlosti, a to su ponajprije ime, zemlja, narodna posebnost, samosvojnost i značenje nezavisne države u kojoj narod slobodno po svojoj volji odlučuje o vlastitoj sudbini.
Osim državno-političkih načela izdvojio je i načela društvenoga značenja, u kojima posebno ističu njihove odgojne dijelove. Pišući pak o književnicima u hrvatskoj državi nagovijestio je njihovu podjelu na one koji svojim radom mogu pridonijeti njezinoj izgradnji te na one koji će se, unatoč ostvarenoj državnosti, u konačnici morat odrediti za ili protiv hrvatskoga naroda.
U poglavlju „Arhipelag Budak“ Glavaš svojim kritičkim talentom otkriva svu raskoš Budakova pripovjedačkoga umijeća, dok su eseji „O piscima i knjigama“ posvećeni tada aktualnim hrvatskim književnicima, koji se uglavnom zbog tragičnoga sloma hrvatske državnosti i vlastite, s njom povezane sudbine, nikad do kraja nisu uspjeli afirmirati. Zbog aktualnoga dogmatskog pristupa Krleži, u ovom poglavlju posebnu važnost ima Glavašev pogled i njegova raščlamba Krležinih „Balada Petrice Kerempuha“, kojima doduše u pojedinim segmentima, osim evidentnih nezgrapnosti, ne će zanijekati izvornu umjetničku vrijednost, ali će zato i upozoriti na Krležino nijekanje hrvatske tradicije, samo zato, što na primjer Petar i Katarina Zrinski nisu i u svoje doba osnivali Staljinove, ali i Krležine kolhoze i sovhoze.
Priređivač je u ovo poglavlje uvrstio i Glavaševe polemike s Albertom Halerom i Stanislavom Šimićem, u kojima polemizira o njihovim estetskim stajalištima, a u čijoj se pozadini ne može prikriti i žalac prema njihovu političkom stajalištu. Ako je uvodni dio knjige posvećen teorijskim pogledima na umjetnost, s osvrtima na francusku i englesku književnost, priređivač je u završnim poglavljem istaknuo Glavaševo bavljenje ruskom književnosti, pokazavši upravo izborom kako ono najbolje u hrvatskoj kulturi, premda počiva na vlastitoj tradiciji, povijesti i narodnom životu, nije začahureno u svoju ljušturu i slijepo za sve ono što je dobro i u međunarodnim razmjerima.
Možda bi i u toj činjenici trebalo tražiti uzrok monstruoznih partizanskih smaknuća hrvatskih intelektualaca, među kojima je zapaženo mjesto imao i Andrija Radoslav Glavaš.
Mate Kovačević