Bože Vukušić: UDBA ubija i nakon raspada Jugoslavije
Vrativši se kući nakon oslobađanja iz Remetinca, Arkan će nastaviti s realizacijom povjerena mu Udbina zadatka: 11. listopada 1991. u manastiru Pokajnica pokraj Velike Plane (središnja Srbija) osnovao je paravojnu organizaciju Srpska dobrovoljačka garda. Regrutirani su njegovi znanci iz kriminalnoga miljea, njih dvjestotinjak.
Gardisti – koji su sami sebe voljeli nazivati Tigrovima – vatreno krštenje imat će u istočnoj Slavoniji. Borbena dejstva, smaknuća razoružanih branitelja, klanje nesrpskih civila, ali i širenje agenturne mreže i propagandno-dezinformacijska kampanja –sve to arkanovcima je bilo u opisu posla. Već više puta citirani u feljtonu Radenko Radojčić svjedoči kako se ništa nije događalo neplanski: dobrovoljačke akcije zajedno su ili naizmjence koordinirali KOS i SDB. Na tom je terenu, čini se, prilično vrijedan bio i Spasić: 'Za područje istočne Slavonije, u kontaktima s mjesnim srpskim stanovništvom, i to sa zadacima stvaranja agenturne mreže na tim prostorima, ali i podjele oružja iz KOG-a RV-a (Kontraobavještajne grupe Ratnog vazduhoplovstva), radili su tijekom cijele 1991. i kasnije, Karan Ljuban, major, Tišma Zvonko, kapetan, i Katančić Ivica, poručnik, te Milosavljević, poručnik. Ova ekipa na području istočne Slavonije imala je agenturu među srpskim stanovništvom, ali se na terenu povezala s arkanovcima i drugim paravojnim snagama, 'Beli orlovi', na tom prostoru. Također, ova grupa oficira KOS-a bila je u uskoj vezi s pripadnicima SDB-a Srbije, koji su također operirali na tim prostorima. Meni je poznato da se na tim prostorima pojavljivao zajedno s Karanom i Božo Spasić iz SDB-a MUP-a Srbije. (…) U Karanovoj ekipi, najprije zastavnik, potom poručnik Katančić, između ostaloga, bio je zadužen da TV kamerama dokumentira navodne zločine hrvatske policije nad srpskim pučanstvom i Arkanovim borcima. Katančić je to snimao za potrebe Arkanovih jedinica, a Arkan ga je snabdjevao s nekim snimljenim materijalima. Sve je to trebalo stvoriti dojam o hrvatskim zločinima nad srpskim stanovništvom u istočnoj Slavoniji. Znam da je Arkan imao vezu na beogradskoj TV, vojnog komentatora Drecuna (Milovan Drecun, danas dužnosnik u Srbiji vladajuće Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića), koji je inače bio suradnik načelnika Odelenja bezbednosti kod Stevanovića, komandanta beogradskog VAK-a u RV-u'.(Služba za zaštitu ustavnog poretka, Zapisnik o Izjavi Radenka Radojčića, travanj 1994.)
Županijski sud u Osijeku raspisat će 1. listopada 1992. potjernicu za Arkanom zbog ratnih zločina u istočnoj Slavoniji. Srpska dobrovoljačka garda već broji 4-5 tisuća boraca. Slijede zločini u Lici, na Banovini i Kordunu, u Dalmaciji, potom Podrinju, Bjeljini…
Američke tajne službe pokazivale su veliko zanimanje za Arkana, ali ga se njegov vrhovni poslodavac Slobodan Milošević još ni u ljeto 1997. nije želio odreći. O tomu svjedoči i ova izjava američkoga veleposlanika Richarda Hoolbruckea: 'Više puta tokom daytonskih pregovora upozoravao sam predsjednika Miloševića da je Željko Ražnatović ratni zločinac, kao i da odnosi s njim predstavljaju izazov njegovom međunarodnom kredibilitetu. Milošević je odbijao razgovor na tu temu.'
Rat u bivšoj Jugoslaviji praktično će završiti tek savezničkim bombardiranjem Srbije od kraja ožujka do početka lipnja 1999. godine. Sinkronizirano sa zračnim napadima, Haški je tribunal 31. ožujka podigao optužnicu protiv komandanta Srpske dobrovoljačke garde. Tih je dana oduvijek razmetljivi Arkan više puta obećao da će se osvetiti NATO-u i Sjedinjenim Američkim Državama, a Beogradom se pronosila priča da planira likvidaciju reporterke CNN-a Christiane Amanpour zbog njezinih pristranih izvješća. Obećanje ne će ispuniti.
Dok se Ražnatović 15. siječnja 2000. ležerno odmarao u predvorju beogradskoga hotela Interkontinental, ubojica mu je prišao i u njega ispalio tri metka. Potom je hladnokrvno ustrijelio njegove tjelohranitelje. U potjeri će atentator Dobrosav Gavrić, inače umirovljeni policajac, biti ranjen, naposljetku i uhićen u rodnoj Loznici na zapadu Srbije. Istraga i suđenje nisu otkrili ništa konkretno o pozadini i nalogodavcima ubojstva. Arkanov najstariji sin (iz prvog braka) Mihajlo Ražnatović optužio je dinastiju Milošević da je preko srpskoga SDB-a dala likvidirati njegova oca jer je bila uvjerena da joj je otkazao lojalnost i tako postao opasan problem. Ali Berislav Pelavić, Arkanov kum i nasljednik na čelu Stranke srpskog jedinstva, uvjeren je pak da su njegova idola ubili Šiptari po nalogu CIA-e.
Akcija je, međutim, dekonspirirana. I na kraju otkazana. Lasić: 'Ja sam imao slučaj da sam pročitao informaciju da se u Stockholmu, jedan crnogorski, ne znam šta je, prezivao se Đokić, Ratko, pred nekim hvali da on vrši pripreme za likvidaciju Barešića. A ja znam da je Barešić tada bio u zatvoru. I da je u tom kontekstu pomenuo da je u Stockholmu zbog toga boravio sekretar crnogorski (republički ministar unutarnjih poslova) Vlado Keković. Kad sam ja taj papir dobio, ja sam otišao kod podsekretara, nije ga bilo, išao sam izravno kod sekretara. I rekao sam sekretaru, evo vidite šta imam informaciju. A od ovoga nas može samo zaboliti glava, je l' je moguće teoretski zamisliti da ima ovakvih ljudi. Pa kaže on, dobro, kad je pročito to, kaže, pa dobro šta ti misliš o tome. A ja sam prethodno provjerio da je Keković zaista putovao u Švedsku, a ne znam okolnosti. Kaže on pa šta ti misliš o tome. Kažem ja, druže sekretare, ja znam tačno da je Keković išao u Švedsku al' ne znam po kom osnovu. Ja ne vjerujem da je po ovome, ali otkud bi ovaj čovjek govorio ako nije bio s njim, ako ne zna'.
Na sumnju da se radilo o izdaji i klopci za Barešića upućuje i svjedočanstvo bivšega političkog emigranta Tomislava Krole koji je početkom 90-ih prošlog stoljeća blisko surađivao s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom (i njegovim glavnim operativcem Josipom Manolićem). Na jednome njihovu susretu, na kojemu se razgovaralo o povratku u Domovinu i zapošljavanju emigranta Stipe Bilandžića, Tuđman se dotaknuo Barešićeva slučaja. Krolo: 'Rekoh, Poglavaru, što ćemo mi sa Stipom Bilandžićem, što vi mislite o Bilandžiću, o tom mom prijatelju i suborcu. Tuđman je dvaput prešutio odgovor na moje pitanje, a nakon moga trećeg inzistiranja, pogleda u ovoga jednog svoga savjetnika pa u drugog, i odgovori meni, kaže: 'Gospodine Krolo, a dovedite ga, pa ćemo ga dati Perkoviću i Mustaču. Kada već hoćete da prođe kao njegov prethodnik'. A ja upitam Tuđmana: 'A koji prethodnik?'. On odgovori: 'Zar ne znaš da je Miro Barešić ubijen?'. Ostao sam zatečen, znao sam da je Barešić došao ovamo i da je na fronti, ali nisam znao da je poginuo. Nisam tada shvatio što je Tuđman htio reći (…). Znam da je Barešić pošteni dečko, da je napravio junaštvo, da su ga ovdje dobro primili. Tek kasnije sam shvatio da je i Tuđman imao strah da bi Bilandžić kao poznati emigrant kojeg je Udba pokušala nekoliko puta ubiti, ako se vrati u Hrvatsku i uključi u rat, mogao kao i Barešić nastradati od ruke nekadašnjih šefova Udbe'.
Što je Franjo Tuđman tada znao, a mi još uvijek ne znamo?! Mi tek znamo da je prvu međunarodnu tjeralicu za udbaškim šefom Josipom Perkovićem Njemačka raspisala još 22. studenog 1977., šest godina prije likvidacije Stjepana Đurekovića, koja je danas tako silovito reaktualizirana. A znamo i zašto: jer je osobno nagovarao jednoga hrvatskog iseljenika – čak mu i nudio visoku novčanu nagradu – ako likvidira toga istog Bilandžića o kojem su razgovarali dr. Tuđman i Krolo! Tek znamo još nešto. Zaplijenjena dokumentacija o obavještajno-subverzivno-terorističkoj skupini Labrador otkriva da su neprijateljske tajne službe raspolagale s više-manje svim informacijama o Barešićevu povratku u Domovinu i njegovim planovima. Kako su to uspijevali? Krenimo redom…
POLITIČAR S ČARAPOM NA GLAVI
Sredinom travnja 1992. Arkan je na velika vrata ušao u srpsku politiku, kao parlamentarni zastupnik s Kosova na posebnoj listi građana, a u listopadu 1993. osnovao je Stranku srpskog jedinstva (SSJ). Marko Lopušina piše da je Arkan, pored Slobodana Miloševića, dobro poznavao i oporbene političare Zorana Đinđića i Vuka Draškovića, a da se nije trpio s dr. Vojislavom Šešeljom. U jednoj polemici u beogradskoj Skupštini Šešelj je izjavio o Arkanu: 'Što ima u politici da radi čovjek koji je više nosio čarapu na glavi nego na nogama'.(Marko Lopušina: Komandant Arkan, Legenda, Čačak, 2011.)
UDBIN UBOJICA RATKO ĐOKIĆ
Jedan od likova iz priče o Arkanu, Ratko Đokić, također je bio suradnik Udbe i njezin profesionalni likvidator. O tome je svjedočio Ivan Lasić Gorankić, tadašnji šef II. (protuemigrantskog) odjela savezne Udbe u Beogradu: 'Bio sam prisutan kad je savezni sekretar (jugoslavenski ministar unutarnjih poslova, op. a.) Dobroslav Ćulafić istakao zahtjeve Crnogoraca za Mira Barešića. On je doslovno rekao: 'Moji Crnogorci traže od mene da odobrim akciju na Barešića Miru'. Podsekretar (pomoćnik ministra) Srdan Andrejević mu je rekao da je već ubijen jedan emigrant u Švedskoj. Ja tumačim da je mislio na Stipu Mikulića, jer on je u Švedskoj ubijen poslije ubistva Rolovića. Međutim, Čulafić je nama rekao da na njega vrše pritisak i policijske i političke strukture iz Crne Gore, da su oni osjetljivi zbog Rolovića. Ćulafić je rekao da su se oni osvetili na jedan način, ali da oni smatraju da je to sitno. Oni traže da se kazni onaj koji je izvršio ubistvo. Jer je u pitanju narodni heroj, ali je i ambasador, a ovdje se desilo samo ubistvo jednog emigranta'.
POVRATAK U DOMOVINU
Miro Barešić se u vrijeme tih priprema njegova ubojstva nalazio u švedskom zatvoru, a dvije godine kasnije bio je oslobođen i protjeran u Paragvaj. U travnju 1991. snimio je opširno video-svjedočanstvo o svom životu za potrebe dokumentarnoga filma o sebi, koji se zbog naglih događaja ne će dovršiti. Na kraju svjedočanstva dao je naslutiti da će se vrlo brzo vratiti u Domovinu i pridružiti se hrvatskim braniteljima. I uistinu, ubrzo nakon toga svjedočanstva, uz pomoć suradnika u Domovini pribavio je jugoslavensku putovnicu na lažno ime Božidar Smotalić. Dana 12. srpnja 1991. potajno se vratio u Hrvatsku. U Zagrebu je dobio dokumente na nova lažna imena – Mirko Marić i Ante Aras – te se stavio na raspolaganje hrvatskome državnom vodstvu. U okviru ZNG Barešić je preuzeo zapovjedništvo nad jednom jedinicom za posebne namjene, čiji je pripadnik bio i bivši legionar Boris Prebeg. Njih su se dvojica dopisivala u emigraciji, ali nisu se imala priliku neposredno upoznati. Barešić ga je u Zagrebu upoznao s planom da njihova diverzantska postrojba djeluje na okupiranome području u zadarskome zaleđu. Ali kada mu je otkrio da se u svrhu opremanja i razrade akcija nekoliko puta sastao i s pomoćnikom ministra obrane Josipom Perkovićem, Prebeg je žučno negodovao. Nije vjerovao bivšemu udbaškom šefu. Na to je Barešić rezolutno otpovrnuo: 'Hrvatsku moramo najprije osloboditi, a onda ćemo srediti naše račune!' Barešić će poginuti već 31. srpnja, u svojoj prvoj diverzantskoj akciji u zadarskome zaleđu, kod Miranja Donjih, na području današnje općine Pakoštane.
JOSIP PERKOVIĆ I LABRADORCI
Podatci o Miri Barešiću prikupljali su se i u ime demokratske hrvatske države. Činio je to zagrebački Centar Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a) uglavnom putem legalnoga i ilegalnoga prisluškivanja kojim je upravljala Sanja Traživuk, supruga Branka Traživuka, Perkovićeva bliskoga suradnika i kuma još iz Jugoslavije. Upravo su njih dvojica, kako će posvjedočiti sami Traživuk, od Krunoslava Pratesa u Luxemburgu preuzeli ključ tiskare u kojoj će biti ubijen Stjepan Đureković. U znak povjerenja Perković će ga i postaviti za načelnika II. odjela hrvatske republičke Udbe, odjela zaduženoga za borbu protiv emigracije! Nakon prvih višestranačkih izbora Traživuk je, armijski rečeno, preveden iz Udbe u SZUP – u šefa njegova protuterorističkog odjela! I upravo je (i) njemu supruga Sanja po službenoj dužnosti dostavljala prikupljene podatke o Barešiću. Time ne samo što su bila narušena pravila tajno-policijskoga rada da supružnici, ako su oboje zaposleni u službi, ne smiju raditi po istoj liniji, nego je lako moguće da je baš to bilo kobno za Barešića i njegovu skupinu. Jer, kasnije se otkrilo, Traživuk je u vrijeme akcije kod Miranja Donjih bio najvažniji suradnik KOS-a (armijskoga protuobavještajstva) u Hrvatskoj – suradnik koji je neprijateljskoj strani dostavljao sve podatke i dokumente s kojima je raspolagao! Traživuk je te iste podatke i dokumente, po službenoj dužnosti, dostavljao i u Ured za zaštitu ustavnog poretka (UZUP), krovno tijelo svih tajnih službi u RH. A Ured su vodili Josip Manolić i Zdravko Mustač, koji se netom bio vratio u Zagreb iz Beograda s mjesta šefa cijele jugoslavenske Udbe! Oni su pak, kako proizlazi iz njihovih vlastoručnih napomena na rubovima međusobne korespondencije, sve materijale prosljeđivali Perkoviću, koji je u međuvremenu postavljen za pomoćnika hrvatskoga ministra obrane za posebne jedinice (dakle, Barešićeva nadređenoga) i šefa Sigurnosno-informativne službe (SIS - vojno kontraobavještajstvo). Kakva gusta neoudbaška mreža! No ipak najgore u cijeloj priči jest to što je bračni par Traživuk bio pod sumnjom da radi za neprijatelja dugo prije Barešićeve pogibije. To nameće zaključak da je nekome u vrhu tadašnjih hrvatskih tajnih službi bilo u interesu da KOS dobije podatke o Barešićevu kretanju, namjerama i planovima.
Bože Vukušić / Hrvatski tjednik