Slavica Đaković rođena je 1911. u Đakovu, u obitelji Evice Jelaković i Andrije Jelakovića. Otac Andrija bio je inženjer geodezije. Roditelji su imali osmero djece.


Slavica Đaković i djeca Nada i Mladen, Đakovo 1935

Obitelj je bila privržena ideji hrvatske samostalnosti. Radovali su se kada je uspostavljena Nezavisna država Hrvatska. Podupirali su je.

Slavica se 1930. udala za Josipa Đakovića, službenika u Đakovu. Imala je dvoje djece, Nadu i Mladena. Suprug Josip obavljao je tijekom rata svoju redovitu dužnost u općinskoj upravi, dok je Slavica bila politički aktivnija. Djelovala je u Ženskoj lozi ustaškog pokreta u Đakovu. Njezina aktivnost obuhvaćala je najvećim dijelom karitativni rad.

Sredinom travnja 1945., kada se vidjelo da će partizani ući u Đakovo, Slavica je, s petnaestogodišnjom  kćeri Nadom, posljednjim vlakom otputovala u Zagreb. Nastojala se skloniti jer je očekivala da će komunistička nasilja u prvim danima u malom gradu biti osobito brutalna. Majka i kći putovale su tri dana jer su partizani napadali vlak i uništavali prugu. U Zagrebu su stanovale kod tete Danice Carević.

U Zagrebu su Slavica i Nada boravile i nakon ulaska partizana, no krajem svibnja morale su  grad napustiti. Nove vlasti uspostavile su potpunu kontrolu - provodile su provjeravanje dokumenata i premetačine stanova. Izbjeglice su tjerali u mjesta stalnog boravka. Slavica se u Đakovo otputila 30. svibnja, a stigla je 2. lipnja.

Kod kuće su Slavicu dočekale strašne vijesti. Saznala je da su partizani 17. travnja, odmah nakon što su ušli u Đakovo, odveli njezina oca Andriju Jelakovića (65), a također i zeta Josipa Verhasa (35), supruga njezine sestre Ankice, pravnika, oca četvero malene djece. Odveli su ih vezane, u velikoj skupini uhićenika.  U trenutku Slavičina povratka bilo je već poznato da su partizani uhićene ljude tjerali prema Ruševu, mjestu u općini Slavoska Požega, da su ih putem premlaćivali i mučili, a onda sve i ubili.  U Đakovu je plakala obitelj Jelaković, a plakale su i mnoge druge obitelji. Partizani su odvodili ljude iz mnogih kuća i ubijali ih bez suda, pa i u samom gradu. Stratišta su u Parokovoj bašći iza bivše đakovačke župne crkve, u Strossmayerovom parku (ispod današnje tribine Đakovačkih vezova) te na mnogim drugim mjestima.


Slavica (lijevo) i sestre, Đakovo 1930.

Slavica je kod kuće saznala da je uhićen i njezin suprug Josip, no da je živ, u zatvoru.

Kod kuće je bila samo jedan dan. Uhapšena je 4. lipnja i odvedena u zatvor. Supruga Josipa ondje nije susrela. U jednom trenutku su se čuli i dozvali imenom, no vidjeli se više nisu nikada.

Slavičin sin Mladen zadnji je vidio živu majku. Skrivao se u vrtu koji je graničio sa zatvorskim dvorištem (Mladen Đaković: Kako su nas oslobodili, Politički zatvorenik br. 169, travanj 2006.).

Na blagdan svetoga Petra, 29. lipnja, kći Nada dobila je dopuštenje da u zatvoru posjeti majku. U tužnom razgovoru Slavica je kćeri rekla da očekuje da će je ubiti. Mislila je da će supruga pustiti. Kćeri je savjetovala da ona i maleni brat Mladen budu dobri  ljudi, poslušni svome ocu.

Josip Đaković odveden je sljedećih dana iz središnjeg đakovačkog zatvora u zatvor koji je postojao u kući doktora Šalkovića u Ulici kralja Tomislava.

3. srpnja majci Evici Jelaković vlasti su javile  da je Slavica Đaković umrla u zatvoru 2. srpnja,  od angine pektoris. Poručili su joj da će joj predati tijelo. Majka Evica i sin Mladen pratili su zaprežna kola sa Slavičinim tijelom, od zatvora do kuće u Boškovićevoj ulici.

Obitelji je bilo jasno da su nove, jugoslavenske vlasti Slavicu mučenjem umorile. Majka Evica obratila se mjesnim liječnicima, doktoru Čelade i doktorici. Sakač, te ih molila da tijelo pregledaju i pokušaju utvrditi uzrok smrti. Liječnici se nisu usudili. Među ljudima je vladao  strašan strah, svatko je osjećao da može postati sljedećom žtrvom.

Obitelj je sama mogla vidjeti da Slavica nije umrla prirodnom smrću. Nokti na rukama bili su podliveni krvlju, a gotovo svi prsti ozlijeđeni.

Iza lijesa Slavice Đaković, od kuće obitelji Jelaković do groblja, išlo je samo nekoliko članova obitelji i nekoliko najvjernijih prijatelja. Drugi su se bojali. Sprovod je vodio svećenik vlč. Matija Nikolin. Na uglovima ulica stajali su oznaši.


Slavica (desno), sestre, nevjeste i majka

Slavičina supruga Josipa sljedećeg dana su pustili iz zatvora

Obitelj Jelaković izgubila je glavu obitelji oca Andriju Jelakovića, zeta Josipa Verhasa i kćerku Slavicu Đaković. Nažalost također i sina  Andriju Jelakovića (42), domobranskog potpukovnika kojemu se trag izgubio nakon što je 18. svibnja uhićen u Zagrebu i zatvoren u podrum jedne kuće na Pantovčaku. Izgubila je i sina Vladimira (36) koji je poginuo kao hrvatski vojnik u borbama u Srijemu.

Veliki dio kuće obitelji Jelaković u Đakovu je konfisciran. Slavičina majka godinama je doživljavala noćne policijske upade i premetačine. A živjela je jako teško, bez prihoda i bez mirovine. U svoj svojoj tuzi morala se suočiti i s preranom smrti kćeri Ankice Verhas te je odgajala četvero njezine djece. Gotovo sva djeca u obitelji rasla su s teškim traumama, a više njih bilo je bez obadvoje roditelja ili samo s jednim roditeljem.


Maja Runje


Vezani članici:

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (1.) - Sjećanje na Ivana Bićanića iz Gospića

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (2.) - Sjećanje na Dragutina Kumpfa iz Vukovara

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (3.) - Sjećanje na Ivicu, Acu i Josipa Majera iz Zagreba

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (4.) - Sjećanje na dr. Katarinu Vojvoda iz Kotoribe

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (5.) - Sjećanje na Franu Tente iz Splita

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (6.) - Sjećanje na Vladimira Hećimovića iz Zagreba

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (7.) - Sjećanje na Iliju Mikića iz Vidovica kraj Orašja

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (8.) - Sjećanje na Ivicu Kovačevića iz Osijeka

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (9.) - Sjećanje na Grozdu Budak iz Zagreba