Haški sud izvorno je zamišljen kao institucija koja potiče pomirbu i kažnjava krivce za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, s posebnim naglaskom na zemlju koja je najviše stradala u proteklom ratu – Bosnu i Hercegovinu. U tako zamišljenom dijeljenju pravde najbolje su prošli Muslimani-Bošnjaci, koji su uglavnom amnestirani za ratne zločine (Sefer Halilović), ili dobili simbolične kazne (Rasim Delić, Enver Hadžihasanović).

S obzirom na „količinu“ zločina dobro su prošli i Srbi, kao što pokazuju nedavne oslobađajuće presude Momčilu Perišiću, Jovici Stanišiću i Franku  Simatoviću. Najveća ljaga bačena je na beha Hrvate, najmanji i najusamljeniji narod; u odnosu na svoj minorni udjel u ratnim zločinima Hrvati su „prekomjerno“ optuživani i kažnjavani ne samo u Nizozemskoj, nego i pred domaćim sudovima u BiH i Hrvatskoj. Reviziji povijesti i nametanju nove „hrvatske krivnje“ najuspješnije se suprotstavio u Haagu zatočeni general Praljak, koji je zbog toga postao žrtvom sofisticiranog pravnog nasilja: „Bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak najavio je u Haagu kako će, nakon što je odlukom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ostao bez branitelja jer je tajništvo suda utvrdilo da može sam plaćati troškove obrane, objaviti podatke o svojoj imovini unatoč tomu što ih je ICTY proglasio tajnima.“ (wwwhkv.hr, 8.10.2013.) „Ja tvrdim ovdje pred javnosti da se od tajništva protiv mene vodi urota, bez dokaza, bez provjere, nikad me nije nitko saslušao, nema kontrolnog mehanizma da se istraži...“, izjavio je Praljak tvrdeći kako je nalaz da može vratiti 3,3 milijuna eura troškova svoje obrane sudu – netočan. (poskok, 10.10.2013.)

>>ŠOKANTNO: Hrvatske institucije proglasile šundom dokumentaciju o Domovinskom ratu i od generala Praljka traže 628.726,64 kuna na ime PDV-a

Slične probleme Praljak je imao i u Hrvatskoj, kad mu je ministarstvo kulture knjige o Domovinskom ratu proglasilo šundom na koji treba platiti golemi porez. Mogu li se ti događaji smatrati slučajnošću ili urotom? Praljak je tijekom maratonskog suđenja u Haagu objavio na internetu tone i tone povjerljivih dokumenata koji uspješno raskrinkavaju protuhrvatsku propagandu, bez obzira dolazila ona iz Sarajeva, Zagreba, Pariza ili Londona. Najveći uspjeh postigao je  razotkrivanjem sumnjivih okolnosti rušenja Starog mosta u Mostaru. Nije stoga nikakvo čudo što se neugodnog generala nastoji ušutkati svim sredstvima (baš kao i globalno poznatijeg Juliana Assangea, osnivača WikiLeaksa). Razmotrimo sada malo širi kontekst urote!

Presuda Herceg-Bosancima

Prošla su već četiri mjeseca od kako je Haški sud donio prvostupanjsku presudu šestorici Hrvata, vojnih i političkih dužnosnika Herceg-Bosne, koji su zbog tzv. udruženog zločinačkog pothvata (UZP) osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Nekima se i ta kazna učinila premalenom; stanoviti dr. Rasim Muratović iz „Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava“  Univerziteta u Sarajevu izjavio je na federalnoj televiziji voditeljici Lemani Rašić: „Očekivao sam minimalno 40 godina za svakog optuženog. Moj lični stav je da ni smrtna kazna za ovakve vrste zločina nije mala...“ (FTV, 29.5.2013.) Razumljivo je da su mnogi Muslimani s odobravanjem dočekali presudu Herceg-Bosancima, od koje se nadaju velikoj političkoj koristi (u smislu daljnjeg podjarmljivanja Hrvata u Federaciji). No, koliko je ta euforija opravdana i činjenično utemeljena? Za odgovor na ovo pitanje možemo se poslužiti dijelovima haške presude koji su javno pročitani u sudnici! (Budući da čitava presuda obuhvaća nevjerojatnih 2629 stranica koje još nisu prevedene, njome se zasada nećemo baviti.)

Prema haškim sucima, za zločine počinjene na prostoru Herceg-Bosne najveću odgovornost imaju četvorica preminulih čelnika hrvatskog naroda – Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko i Mate Boban, te šestorica živih krivaca (Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Bruno Stojić, Valentin Čorić, Berislav Pušić), koji su „postigli međusobni dogovor iz kojeg proizlazi da su se organi, strukture i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarivanja različitih vidova  zločinačkog cilja. Udruženi zločinački pothvat je počeo sredinom siječnja 1993. godine – iseljavanjem muslimanskog i ostalog nehrvatskog stanovništva iz Hercegovine. Ovo nije napravila šačica nediscipliniranih vojnika, to je bio plan onih koji su sudjelovali u pothvatu kako bi protjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne, kazao je predsjednik sudskog vijeća..“ (dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/haag-donosi-presudu-za-herceg-bosnu-u-optuznici-spomenut-i-tudzman---288231.html) Zaustavimo se trenutak na rečenici u kojoj se navodi da je UZP počeo sredinom siječnja 1993. iseljavanjem Muslimana iz Hercegovine! Kako se to slaže s opće poznatom činjenicom da su hrvatsko-muslimanski sukobi u Hercegovini započeli tek krajem ožujka i početkom travnja 1993. u Jablanici i Konjicu, gdje su višestruko nadmoćnije muslimanske snage napale i protjerale 12.000 Hrvata? (Naravno, za haško tužiteljstvo to nije nikakav zločin!) „Sredinom siječnja 1993.“ jedini sukobi Armije RBiH i HVO-a zabilježeni su u središnjoj Bosni, pedesetak kilometara sjevernije; na tom prostoru opkoljeni Hrvati bili su izrazito brojčano i vojnički inferiorni u odnosu na Muslimane, pa su haški suci vjerojatno smatrali oportunim UZP jednostavno prebaciti u Hercegovinu, gdje u to vrijeme nije bilo nikakvih sukoba, ali je HVO bio snažniji. Treba li ikome dokazivati da početkom 1993. nikakvi Muslimani u Hercegovini (a također i u Bosni) nisu stradavali kao žrtve ratnih zločina? Po svemu sudeći, u Haagu su namjerno pobrkali datume i lokacije da bi dokazali zadanu tezu o hrvatskoj krivnji. Postoji još jedna mogućnost, a to je da uvaženi suci nakon sedam godina suđenja nisu u stanju razlikovati Hercegovinu od Bosne?! (Ali barem su naučili u kojem smjeru teče Neretva!)

Trojica sudaca tvrde da je, uz Muslimane, iseljeno i „ostalo nehrvatsko stanovništvo“, a da pritom nije jasno na koga se misli – Srbe, Jugoslavene, Sejdića i Fincija...?! Spomenute etničke skupine doista su mogle nastradati, ali ne 1993. nego znatno ranije,  1992., u vrijeme vojnih operacija za oslobađanje doline Neretve od JNA i četnika. Dakle, datumi se opet ne slažu! Osim toga, zar u Haagu ne znaju da je tijekom čitavog rata u zapadnom Mostaru, pod hrvatskim nadzorom, ostalo živjeti  8-10 tisuća „nehrvata“, to jest Srba i Muslimana, dok je istočni dio grada, pod nadzorom Armije BiH, bio potpuno etnički očišćen od „nemuslimana“?! Nije nikakva tajna da je HVO spasio mnoge srpske civile od muslimanskog divljanja i osvete, primjerice, u Konjicu i srednjoj Bosni, što je u uvjetima velikosrpske agresije bio izuzetan podvig. No, čini se da humanost i povijesna istina u Haagu nemaju nikakvu težinu!

Etničko čišćenje u brojkama

Istina je da su tijekom rata 1993./1994. Hrvati protjerali 50-60 tisuća Muslimana s prostora pod nadzorom HVO-a, i to nitko ne osporava. (Caritasovi podaci govore o 52.000 prognanika.) Ako se zna da je ukupan broj Muslimana (danas Bošnjaka) prema posljednjem popisu stanovništva iznosio 1.902.956 pripadnika, to znači da je hrvatska strana odgovorna za etničko čišćenje koje je obuhvatilo tri posto (3%) muslimanske populacije u BiH. Možemo to danas osuđivati koliko hoćemo ali, u ondašnjim okolnostima, bilo bi smiješno očekivati da će se jedino Hrvati u vučjem čoporu ponašati kao ovce. Razmotrimo stoga drugu stranu medalje o kojoj u Haagu ne žele ni čuti!

Muslimanska vojska, tzv. Armija RBiH protjerala je tijekom spomenutog sukoba dva do tri puta veći broj Hrvata. Procjene se razlikuju – od minimalnih 128.000 (prema wikipediji) do realnijih 152.000 (prema podacima Ivice Mlivončića). Tomo Vukšić navodi Caritasovo istraživanje po kojemu su Muslimani protjerali 170.000 Hrvata. Etničko čišćenje nastavilo se i nakon rata, onemogućavanjem povratka hrvatskih prognanika na prostore pod muslimanskim nadzorom, te zastrašivanjem preostalog pučanstva. Budući da je 1991. u BiH popisano 760.852 Hrvata, po tome ispada da je multietnička Armija BiH protjerala jednu petinu (20%) hrvatskog stanovništva, što znači da su Muslimani bili znatno učinkovitiji od Hrvata u međusobnom etničkom čišćenju. Drugu petinu Hrvata protjerala je srpska vojska, tako da je najmanji narod u BiH brojčano gotovo prepolovljen. Islamistima 20% protjeranih nije bilo dovoljno, pa su tijekom sukoba nastojali eliminirati Hrvate iz čitave središnje Bosne i doline Neretve. Da su uspjeli u svojim mračnim namjerama, Muslimani bi protjerali polovicu cjelokupnog hrvatskog naroda u BiH, pa bi tako od trećeg konstitutivnog naroda na kraju ostali samo Hrvati u Tuzli i Sarajevu kao nekakav multietnički ukras. Mogu li se tako opsežni zločinački ciljevi nazvati pukim etničkim čišćenjem, ili zaslužuju neku težu kvalifikaciju? Zbog ratnih okolnosti i velikosrpske okupacije u Hrvatskoj o tome se do sada šutjelo; nakon 20 godina vrijeme je da se konačno kaže istina o hrvatsko-muslimanskom ratu!

>>Pred popis pučanstva u BiH: Hrvati opstali samo na područjima pod nadzorom HVO-a

Kako se u Haagu nose s ovim podacima? Vrlo jednostavno – suci su zaključili da je hrvatsko vodstvo smišljeno potaknulo iseljavanje Hrvata s ratom zahvaćenih prostora (npr. Vareša) kako bi uništilo multietničku BiH i stvorilo etničku čistu Banovinu Hrvatsku. I tako su žrtve postale agresori na sebe same! Jesu li se časni suci u toj odluci rukovodili primjerom Alije Izetbegovića, koji je navodno žrtvovao Srebrenicu? Ili možda Miloševića, koji je ostavio „Krajinu“ na cjedilu? Bilo kako bilo, Hrvati će u sudskim analima ostati zabilježeni kao jedini narod koji je sam sebe etnički očistio!

Dva premijera

Među osuđenim Hrvatima najveću kaznu – 25 godina zatvora – dobio je Jadranko Prlić, bivši predsjednik vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, za kojega se navodi: „Kao jedan od glavnih članova udruženog zločinačkog pothvata imao je namjeru ostvariti zajednički zločinački cilj protjerivanja muslimanskog stanovništva.“ (dnevnik.hr...) Prliću se najviše zamjera stradavanje civila u Mostaru i zatočenih Muslimana u hercegovačkim logorima, poput Dretelja i Heliodroma. Međutim, ako je Prlić stvarno zaslužio tolike godine zatvora, koliku tek kaznu treba dobiti njegov ratni kolega, premijer Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić, koji je odgovoran za daleko veći broj zločina? Prema svjedočenju Edhema Žilića, upravitelja muslimanskog logora u Konjicu, „Međunarodni crveni križ imao je pravo pristupa logoru samo uz odobrenje koje je posebno potpisivao Haris Silajdžić“. Ovu tvrdnju potkrepljuje i Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata u BiH: „Iste nadležnosti gospodina Silajdžića bile su i za logore u KP Domu i Glazbenoj školi u Zenici, Termoelektrani Čatići u Kaknju, Staroj tvrđavi i Mehurićima u Travniku, sportskoj dvorani, Gimnaziji i MUP-u Bugojno, Silosu u Tarčinu, školi u Čelebićima kod Konjica, Muzeju u Jablanici, župnoj crkvi u Drežnici kod Mostara, školama u Bijelom Polju kod Mostara, Četvrtoj osnovnoj školi, SDK-u u Razvitku u Mostaru te drugim mjestima gdje su Hrvati bili žrtve nečovječnog i okrutnog postupanja. Svakako da je gospodin Silajdžić, sukladno funkcijama koje je tada obnašao, odgovoran za organiziranje logora i za ono što se u njima događalo.“ (Ivica Mlivončić: „Muslimanski logori za Hrvate u BiH...“, str. 58/59) Po analogiji s Jadrankom Prlićem, Silajdžić je odavno trebao završiti u zatvoru! Da podsjetimo, u muslimanskim logorima smrtno su stradala 632 hrvatska zatočenika, i za taj zločin do danas nitko nije primjereno odgovarao. Broj ubijenih Srba zasigurno je još veći; samo u mudžahedinskom logoru u Kamenici, u jesen 1995., likvidirana su 52 zarobljena srpska vojnika! Presuda haškog suda za zločin u Kamenici (wikipedija-Rasim Delić-sažetak presude) posebno je zanimljiva ako je usporedimo s presudom šestorki. Naime, general Rasim Delić je kao načelnik Generalštaba ARBiH dobio samo tri godine zatvora za taj užasni zločin, jer se smatralo da nad nediscipliniranim mudžahedinima nije imao efektivni nadzor. (Ostali zločini muslimanske vojske u Delićevom „mandatu“ potpuno su zanemareni, baš kao i odgovornost službenog Sarajeva.) I tako dolazimo do čudesnog zaključka da je muslimanski vojni i politički vrh (Delić, Silajdžić, Izetbegović) koncem rata 1995. godine imao slabiji nadzor nad svojim vojnicima nego što su ga u ratnom kaosu 1993. imali Prlić, Praljak i Petković nad pripadnicima HVO-a?! Tko to može povjerovati?

„Naši ljudi u HVO-u“

2. svibnja 1993. komandant 4. korpusa Armije BiH Arif Pašalić sastavio je u Mostaru „Izvještaj o stanju i dogadjanjima u 42. b.br.“ u kojem se, između ostalog, navodi: „Na sastanku održanom dana 17.04.1993. u 22,00 sati usmeno je od strane k-danta 42.bbr. rečeno slijedeće:

- ne otpočinjati dejstva bez naredbe,

- izvršeno je uvezivanje sa našim ljudima u HVO-u

- manjim snagama posjednuti su: most u Žitomislićima, dvije dominantne kote koje dominiraju Bunom, položaji prema Domanovićima... (itd.)

- Ljudstvo iz HVO Čapljina ima zadatak da zauzme s. Tasovčiće i most u Čapljini s ciljem da ne dozvoli dovodjenje snaga iz Metković.

- sela su maximalno obezbijedjena i uvezana kurirskom vezom

- zauzimanje grada Stolac sa našim ljudima u HVO-u ...“

Ovaj izvještaj upućen je Štabu vrhovne komande Oružanih snaga RBiH.


Tko su ti „naši ljudi u HVO-u“ koje na nekoliko mjesta spominje Arif Pašalić? Iz dokumenta, ali i događaja na terenu, vidljivo je da se radi o pripadnicima HVO-a muslimanske nacionalnosti; malo je vjerojatno da bi zapovjednik 4. korpusa Armije BiH u tako osjetljivoj stvari poklonio povjerenje nekoj drugoj etničkoj skupini. Važni zadaci koje su Arif Pašalić i komandant 42. brigade povjerili „našim ljudima u HVO-u“, poput zauzimanja mosta u Čapljini i grada Stoca, navode na zaključak da nije riječ o malobrojnim ubačenim pojedincima, nego o stotinama neprijateljskih vojnika u redovima HVO-a. Tadašnja zbivanja u Hercegovini pokazuju da je muslimanska peta kolona uspješno odradila svoj posao. U izvješću načelnika GS HVO od 30. lipnja 1993. stoji: „Jutros u 03,00 muslimanske snage napale su vojarnu sjeverni logor i postrojbe HVO u Bijelom Polju. Muslimanske snage u Bijelom Polju do sada su bile skupa sa HVO i u ranijim sukobima u Mostaru nisu učestvovale... Odnos snaga na prostoru Bijelog polja je 60:40 u korist Muslimana, a odnos stanovništva je 80:20 u korist Muslimana. Snage HVO u vojarni, oko 90 ljudi, zbog okruženja (vojarna je na lijevoj obali) morali smo izvući. Točnih podataka o poginulim vojnicima i civilima još uvijek nemamo. Glavna zadaća je spriječiti uvezivanje muslimanskih snaga Jablanice i Mostara. U svim postrojbama poduzete su mjere da se iz HVO odstrane Muslimani.“  No, tada je već bilo prekasno! Muslimanski vojnici u postrojbama HVO odradili su domaću zadaću i povezali Jablanicu s Mostarom. Izdaja nije uspjela jedino na području Stoca i Čapljine; tamošnji Hrvati, poučeni prijašnjim događajima, nisu dopustili prijetvornim jaranima da ih uhvate na spavanju. Zbog tog „zločina“ danas im se sudi u Mostaru.  Tužiteljstvo BiH tereti Veselka Raguža, bivšeg zapovjednika Četvrte bojne brigade „Knez Domagoj“ HVO-a i Ivu Raguža, bivšeg pripadnika te brigade, da su u srpnju i kolovozu 1993. sudjelovali u zatvaranju i zlostavljanju civila iz Stoca i Čapljine. „Obrana Veselka Raguža prezentirala je dokaze kojima nastoji pokazati da su mještani, bošnjački civili, bili naoružani i da su imali utvrđene vojne ciljeve. Branitelj Branko Karadeglić je kao dokaze uveo izvještaje Prve brigade „Knez Domagoj“ HVO-a, kojima želi dokazati organizirano djelovanje muslimanskih vojnika odbjeglih iz HVO-a.“ (wwwbljesak.info, 21.8.2013.) No, kakve to ima veze sa šestoricom dužnosnika Herceg-Bosne?

„Podsjetimo, tužitelji su optužene teretili za primjenu sile, zastrašivanje i teror provođenjem masovnih uhićenja bosanskih Muslimana koji su nakon toga bili ubijani, premlaćivani, seksualno napadani i na druge načine zlostavljani... U optužnici stoji i da su otvarani objekti u kojima su zatočavani bosanski Muslimani, među kojima su bili žene, djeca i starije osobe koji su često držani u užasnim uvjetima, a uskraćivane su im osnovne ljudske potrepštine, kao što su odgovarajuća prehrana, voda i zdravstvena njega.“  (dnevnik.hr...) Kao što vidimo, u optužnici protiv  „šestorke“ nije napravljena nikakva razlika između stvarnih civila (žene, djeca, starci), naoružanih „civila“ i odmetnutih pripadnika HVO-a; svi su oni strpani u jedinstvenu skupinu „zatočenih bosanskih Muslimana“. Nasuprot tome, iz izvještaja Arifa Pašalića vidljivo je da su mnogi zatočenici zapravo bili „naši ljudi u HVO-u“ - izdajnici, dezerteri, špijuni i pobunjenici koji bi u svim vojskama svijeta bili osuđeni na smrt „po kratkom postupku“. Isto načelo vrijedi i za  tobožnje civile koji se u blizini bojišnice zateknu sa (skrivenim) oružjem. I  Hrvatska ima dosta iskustva sa srpskim pobunjenicima koje se lažno predstavljalo kao civile (poznati slučaj babe mitraljesca u Medačkom džepu!), ali je začuđujuće da jedan međunarodni sud nije upoznat s osnovnim ratnim zakonima, odnosno Konvencijom o ratnim zarobljenicima (v. Mlivončić, o.c., str. 35.) Muslimanima-Bošnjacima nitko ne može osporiti  pravo da se, u ratnim vremenima, bore protiv Hrvata, Srba ili Crnogoraca, ali isključivo u redovima svoje vojske (Armije BiH, JNA, Teritorijalne obrane, Patriotske lige, El mudžahida...) Međutim, ako je riječ o odmetnutim pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane, u slučaju zarobljavanja oni nemaju nikakva prava, to jest može ih se smatrati izdajnicima i u skladu s tim postupati. „Naši ljudi u HVO-u“ mogu biti sretni što su u datim okolnostima uopće izvukli živu glavu!

 

Dinko Pejčinović