Svjedočeći u istražnome postupku u slučaju Bušić, Branko Bijelić 1999. izjavio je da ne zna ništa o Sindičićevoj suradnji s Udbom. Na izlasku iz sudnice Sindičić mu je dobacio: 'Bit će puckaranja!', na što mu je Bijelić odgovorio: 'Najbolje je da se sakriješ u mišju rupu ako te odavde puste'. Sindičić, oslobođen krivnje za Bušićevo ubojstvo, nije se skrio u mišju rupu, u nju se uvukao Bijelić, no ni to mu nije pomoglo. U ranim jutarnjim satima 17. rujna 2004. s nekoliko hitaca iz pištolja s prigušivačem likvidirao ga je profesionalni ubojica na riječkoj Kostabeli, u dvorištu ekskluzivne vile koju je u Jugoslaviji dobio na čuvanje i upravljanje od Saveznoga sekretarijata za unutrašnje poslove


Raspisivanje tjeralice za Perkovićem, Mustačem, Lasićem i riječkom skupinom nije bila jedina novost u slučaju Đureković. Uskoro se saznalo da je Sindičić u dopunskome svjedočenju označio još tri osobe kao sudionike ubojstva. Dvije su u međuvremenu već bile mrtve (jedna ubijena, druga nastradala pod sumnjivim okolnostima), pa njemačka policija nije niti mogla otvoriti istragu protiv njih. Treća živi u Švedskoj i mnogo toga iz zasebne istrage koju su Nijemci vodili protiv njega nije još dostupno javnosti.

ELIMINACIJA POTENCIJALNIH SVJEDOKA

Petar Josipović, rođen 20. srpnja 1956. u Drenovcima kod Županje, počeo je 1976. raditi u Centru SDS-a Rijeka - najprije u odjelu pratnje, a potom, sve do mirovine, u II. (protuemigrantskom) odjelu. Iz njegova iskaza u istražnome postupku o Bušićevu ubojstvu 29. prosinca 1992. jasno je da su u Udbi znali cijeniti Sindičićeve zasluge: 'Negdje 1986. osobno sam upoznao Vinka Sindičića u službenim prostorijama našega Centra, kamo je on često dolazio uglavnom rukovodiocima, ali je svraćao i kod nas operativaca II. linije. Od starijeg kolege Ive Cetinića čuo sam da je Vinko Sindičić vezan za Službu. Inače, Vinko Sindičić se nama operativnim djelatnicima želio prikazati kao vrlo zaslužna osoba za Službu državne sigurnosti, te na izvjestan način nam staviti do znanja da smo mi činovnici, te da te njegove zasluge trebamo cijeniti. Vinko Sindičić je tokom razgovora stavljao do znanja kako ga u Centru Rijeka kao suradnika ne drži nitko na vezi, jer to je za njega nisko, već da ga u vrhovima Službe drže na vezi spominjući imena Lukića'. (Đuro Lukić, inspektor II. odjela SDS-a RSUP-a SRH - op.a.), Perkovića i Lasića. Prema smrtovnici Matičnoga ureda Mošćenička Draga Josipović je preminuo 27. rujna 1997. Zapravo je toga dana, pod nerazjašnjenim okolnostima, pao s balkona kuće i slomio vratnu kralježnicu.

Kao jednoga od neposrednih (su)počinitelja ubojstva u Wolfratshausenu Sindičić je apostrofirao Branka Bijelića, vlasnika popularnoga riječkog kafića Sport. Novinar Ico Mikulčić održavao je povjerljive kontakte sa Sindičićem i na temelju njegovih informacija čak objavio feljton: 'Krunski svjedok Vinko Sindičić, kontraverzni suradnik tajnih službi iz Rijeke, otkrio (je) tada (u dopunskome svjedočenju - op. a.) posve novu priču da je tim koji je likvidirao Đurekovića došao iz Rijeke i da je u njemu bilo i Riječana. Na prvom suđenju nije htio govoriti o imenima tih ljudi, ali se ona sada pojavljuju pa sve to sada stvara novu sliku slučaja'. (Što povezuje ubojstva Đurekovića i Bijelića?, Novi list, 22. travnja 2009.)

Bijelić je rođen 1932. u Otočcu, ali prema jednoj evidenciji 5. ožujka, a prema drugoj 14. svibnja. Otac Mihajlo, prijeratni kraljevski žandar u Novom Vinodolskom, s obitelji je 1941. pobjegao u Beograd. Sin Branko nije pohađao školu, već se intenzivno družio sa sitnim kriminalcima, mahom Romima, i povremeno radio u luna-parku. Pokazao se spretnim pa će se na kraju kao namještenik putujućega beogradskoga cirkusa, u kojemu je radio na vrtuljku i aparatima za stolni nogomet, početkom pedesetih prošloga stoljeća i doseliti u Rijeku. U Hrvatskoj se nastavio baviti sitnim kriminalom te je tako privukao pozornost isprva milicije, a potom i Službe. Zavrbovao ga je riječki udbaš Mate Komadina i evidentirao pod pseudonimom Crni. Malo pomalo, sitni ulični doušnik Bijelić potkraj šezdesetih prerastao je u vrlo povjerljiva suradnika, stekavši naklonost čak i samoga tadašnjeg šefa republičkog SDS-a Melkiora Baranovića. Crni se i prije dovodio u vezu s Udbinim akcijama u inozemstvu, ali samo načelno, bez konkretnih podataka. Prve će iznijeti Franjo Goreta, hrvatski politički emigrant kojega je Služba u više navrata pokušala eliminirati:

'Taj sam tjedan radio u noćnoj smjeni u Saarbrückenu i obično bi se autobusom dovozio u oko osam kilometara udaljeni gradić u Dudweiler. Te večeri (15. prosinca 1977. - op. a.) u restoran je navratio moj prijatelj Stjepan Paponja i njegova djevojka Inga Hochenhauer. Kako su se oni vozili u pravcu Dudweilera, rekli su da će me povesti do stana. Kad smo oko 4.30 sata stigli u Dudweiler, budući da je ulica Bahnhofstrasse bila jednosmjerna, u nju smo ušli s gornje strane. Autobusna stanica je bila na dnu ulice Bahnhofstrasse i ja sam obično u stan dolazio iz suprotnog smjera. Kako je već bilo naznaka da me Udba hoće ubiti, po običaju sam malo bolje promotrio prostor ispred zgrade u kojoj sam stanovao. Primijetio sam ravno nasuprot ulaza u svoju zgradu parkiran sivkasti auto, mislim da je bio marke opel record, okrenut u pravcu autobusne postaje, bez upaljenih svjetala, ali mu je iz ispušne cijevi izlazio dim. Rekao sam Paponji da se zaustavi, izašao sam i krenuo prema parkiranom automobilu. Kada sam mu se približio, vidio sam da unutra sjede dvije osobe. U jednom trenutku vozač me je primijetio i okrenuo se prema meni. Ja sam učinio pokret rukom kao da ću izvaditi pištolj iza pojasa. Vozač me je iznenađeno pogledao, naglo krenuo i pobjegao. U jednom trenutku uspio sam vidjeti i lice suvozača. Obojica su bili približno iste dobi, oko 35 godina. Vozač je imao gustu, ravnomjernu crnu kosu i dugi nos. Suvozač je imao na glavi kratki lovački šešir i zategnuto lice. Na automobilu su bile probne crvene tablice. Kasnije sam saznao da su bile podignute u listopadu 1977. u gradiću Gross Gerau pokraj Mainza u ime nekog cirkusa. Nakon povratka u domovinu, čak 20 godina kasnije, raspitivao sam se tko bi mogla biti ta dvojica. Na temelju opisa, saznao sam da bi vozač mogao biti Branko Bijelić, vlasnik kafića Sport u Rijeci, a suvozač Vinko Sindičić. U ljeto 1998. otišao sam u Rijeku i naručio kavu u Sportu u vlasništvu Bijelića. Nakon petnaestak minuta ušao je čovjek u kojemu sam istog trena prepoznao vozača. Bio je to Branko Bijelić. Kad je sljedeće godine počelo suđenje Vinku Sindičiću u Zagrebu, otišao sam u sudnicu da i njega vidim uživo. Izgledao mi je vrlo sličan Bijelićevu suvozaču, mislim da je to bio on, ali nisam potpuno siguran kao u slučaju Bijelića. Kad sam ga vidio kako se oholo drži, imao sam osjećaj da bih ga mogao zadaviti golim rukama. Nisam se mogao suzdržati pa sam mu opsovao majku, nakon čega mi je sudac naložio da napustim sudnicu'. (Bože Vukušić: Hrvatsko revolucionarno bratstvo - Rat prije rata, Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb, 2010.).

PROFESIONALAC NA PROFESIONALCA

Svjedočeći u istražnome postupku u slučaju Bušić, Bijelić je 16. ožujka 1999. hladnokrvno izjavio da ništa ne zna o Sindičićevoj suradnji s Udbom! Na izlasku iz sudnice, međutim, Sindičić mu je dobacio: 'Bit će puckaranja!' (Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata RH, Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu - Branko Bijelić, transkript razgovora, Rijeka, 15. lipnja 1999.). Bijelić mu je odgovorio: 'Najbolje je da se sakriješ u mišju rupu ako te odavde puste'. Zasad nije utvrđeno zašto su si međusobno prijetila dvojica Udbinih suradnika i vjerojatno nekadašnjih partnera. Sindičić, oslobođen krivnje za Bušićevo ubojstvo, nije se skrio u mišju rupu, naprotiv, u nju se uvukao Bijelić - izbjegavajući izlaske. No ni to mu nije pomoglo: u ranim jutarnjim satima 17. rujna 2004. s nekoliko hitaca iz pištolja s prigušivačem likvidirat će ga profesionalni ubojica na riječkoj Kostabeli, u dvorištu ekskluzivne vile koju je u Jugoslaviji Bijelić dobio na čuvanje i upravljanje od Saveznoga sekretarijata za unutrašnje poslove, a u slobodnoj Hrvatskoj uspio budzašto otkupiti i uknjižiti na svoje ime. Crni kao da je predosjećao što će mu se dogoditi: 15-ak dana prije nasilne smrti počeo se raspitivati o kupnji grobnice... Počinitelj nije otkriven. Novinar Ico Mikulčić: 'Ubio ga je gotovo sigurno profesionalac, samo je pitanje tko je poslao ubojicu. Nakon novih službenih saznanja koja Bijelića, kao jednog s liste sumnjivih, dovode u vezu s ubojstvom Đurekovića i Bijelićeva misteriozna smrt u Rijeci dobiva moguće novo svjetlo. Po jednoj verziji, već nakon Bijelićeve likvidacije sumnjalo se da bi to moglo imati veze s njegovom prošlošću i tajnim službama. Šuškalo se da bi za neke stvari mogao biti opasan svjedok pa njegova likvidacija može imati takve korijene. Već se tada u kuloarima spominjala i veza s ubojstvom Đurekovića, ali je sve ostalo kao jedna od brojnih pričica'. (Što povezuje ubojstva Đurekovića i Bijelića?, Novi list, 22. travnja 2009.)

OBRAČUNI MEĐU PARTNERIMA

Savezno državno odvjetništvo SR Njemačke izvijestilo je 29. listopada 2009. - dakle tri i pol mjeseca nakon raspisivanja tjeralice za Perkovićem i družinom - da je bavarska zemaljska kriminalistička policija 27. listopada kod Münchena uhitila Luku Sekulu, švedskoga i hrvatskoga državljanina (http://www.presseportal.de/polizeipresse/meldung/1502392/). I njega je Sindičić prokazao kao supočinitelja Đurekovićeva ubojstva. Prema podatcima koje je prikupila bivša Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Luka Sekula, sin Bože i Marice, djevojački Šarac, rođen je 6. listopada 1943. u Mirlović Polju, općina Ružići, kod Drniša. U mladosti sitni kriminalac, početkom šezdesetih prošloga stoljeća otišao je u inozemstvo. Prilikom jednoga od rijetkih posjeta zavičaju zavrbovao ga je operativac splitske Udbe Blagoje Zelić i angažirao kao profesionalnoga ubojicu (v. Bože Vukušić: Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva /3. izdanje/, Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb, 2002.). Sindičić je pred istražnim sucem Županijskoga suda u Zagrebu (10. veljače 1999.) svjedočio da se upoznao sa Sekulom u rujnu 1978. - kada su po Zelićevu nalogu njih dvojica trebala likvidirati Brunu Bušića u Londonu. A kako su hrvatska redarstvena i pravosudna tijela reagirala na Sindičićevu izjavu da je Sekula profesionalni Udbin ubojica? Bezvoljno! Poslala su mu poziv za svjedočenje na splitsku adresu premda su vrlo dobro znala da kao švedski državljanin živi u Göteborgu. Jesu li pokušala nešto više saznati o planiranoj Bušićevoj likvidaciji u Londonu te o stvarnoj ulozi Blagoja Zelića, Jerka Dragina i Đure Lukića? Naravno da nisu. Jesu li kontaktirala odgovarajuće švedske ustanove i zatražila da provjere i ispitaju Sekulu? Ni to, naravno, nisu. Štoviše, kako proizlazi iz dokumentacije Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Luka Sekula čak je bio upozoren na opasnost, pa je 21. listopada 1998., dakle, dok se Sindičić još nalazio u škotskome zatvoru, posjetio PU Splitsko-dalmatinsku i zatražio primitak u hrvatsko državljanstvo. U svega nekoliko dana dobio je domovnicu, a bratu Milanu ovjerio punomoć da može raspolagati s njegovom imovinom. Vratio se u Göteborg, nedostupan ruci hrvatske pravde. Ostat će joj nedostupan i nakon što ga je, kao što je rečeno, 27. listopada 2009. uhitila bavarska policija. Jer će nakon kojih četiri mjeseca istražnoga zatvora bit bez službenoga objašnjena oslobođen i pušten da se vrati u Švedsku, dok je istodobno, 5. veljače, u Njemačkoj uhićen Sindičić: 'Nekadašnji agent Udbe Vinko Sindičić uhićen je u Munchenu jer je, neslužbeno doznajemo, protupravno zadržao i nanio tjelesne ozljede drugom bivšem udbašu Luki Sekuli! Za Sekulom su, naime, Nijemci raspisali međunarodnu tjeralicu zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, a Sindičić ga je u listopadu namamio iz Švedske u Munchen kako bi ga policiji uhitila. Sekula je, međutim, shvatio da je upao u klopku i htio je pobjeći pa ga je Sindičić fizički zadržavao do dolaska policije, pri čemu su se i potukli, a Sekula je 'zaradio' i tjelesne ozljede' (Sindičić uhićen jer je protupravno zadržao i pretukao Luku Sekulu, Večernji list, 9. veljače 2010.)

SRPSKI MEDIJI ZAŠTITNIČKI O SEKULI

Mediji u Srbiji i Crnoj Gori dodatno će osvijetliti cijeli slučaj, a time i razloge zašto je Sekula morao biti pušten. Tako je on-line izdanje beogradskog dnevnika Vesti od 26. veljače objavilo da je on zapravo bio kidnapiran u švedskom gradiću Södertälju kod Stockholma. Dakle da je protuzakonito doveden u Njemačku: 'Na slobodu je izašao u zatvorskoj uniformi, jer nije imao šta da obuče, s obzirom na to da je garderoba u kojoj se obreo u Minhenu, sticajem okolnosti - bila sva u krvi. Srećan je što je na slobodi, posle skoro četiri meseca pakla, Luka Sekula s teškom mukom govori o svemu što je proživeo. On kaže da je 26. oktobra prošle godine, u garaži, u blizini Stokholma gde je stanovao, kada je nameravao da uđe u svoj auto dobio iznenada snažan udarac u glavu. Od tog časa se ne ničeg ne seća, niti je znao šta se događa s njim. Tek kasnije postalo mu je jasno da je kidnapovan, strpan u prtljažnik automobila i nekud odvezen. Za vreme tog dugog puta on je samo jednom razumeo o čemu otmičari govore i shvatio da se radi o ljudima sa prostora bivše Jugoslavije. Kasnije je tokom istražnog postupka imao priliku i da se suoči sa jednim od četiri učesnika u njegovom kidnapovanju. Ispostavilo se da su ga kidnaperi vozili u prtljažniku njegovog automobila skoro 2.000 kilometara i ostavili na jednom parkiralištu 36 kilometara ispred Minhena. (...) Bio je sav u krvi i jedva se pomicao. (...) Tada ga je uhitila minhenska policija i odvela u zatvorsku bolnicu u Minhenu'. Nakon nekoliko mjeseci, na temelju njemačke potjernice, u Sloveniji je uhićen Riječanin Arsen Posavec i izručen Njemačkoj. Optužen je da je Sindičiću pomogao oteti Sekulu. Obojica su osuđena uvjetno: Sindičić na dvije godine, a Posavec na godinu i deset mjeseci zatvora.


Bože Vukušić / Hrvatski tjednik