Kršćanska mi narav naređuje odavanje pijeteta svim pokojnima, pa i Jovanki Broz, iako ne gajim nikakvu simpatiju za njezin lik i djelo. Titoizam nastavlja funkcionirati u hrvatskom društvu na razini mita i predrasuda pa ne bi bilo poželjno stvaranje drugih mitova na krivim povijesnim pretpostavkama o nerazumijevanju odbačene Titove udovice kao kolateralne žrtve bivšeg komunističkog sustava ili razmaženog autokrata.

Također je bizarno i poprilično jadno, nedecentno (zbog žrtva komunističkog sustava) da hrvatski mediji toliko važnosti i medijskog prostora posvećuju Jovanki Broz.

Međutim, ako postoji ponuda kičastih tematika vjerojatno postoji i potražnja u određenim segmentima hrvatskog društva takvih poslastica. Vjerojatno među jugogeneracijama ili unutar jugonostalgičarskih slojeva opsjednutih titologijom i kultom remek djela minulih vremena, poput Lepe Brene ili Milke Planinc, Jovanka Broz zauzima statusno mjesto šund istočnjačke ikone, uglađene prve dame s punđom iz 60- tih, nešto između šumske partizanke i socrealistične jugo-Lollobrigide u opancima.

Samo što hrvatskoj javnosti nije toliko poznato kako je Jovanki društveni uzor bila Elena Ceausescu, s kojom, kako sam Tito kaže (u knjizi “Jovanka Broz Titova suvladarka”, dr Aleksandar Matunović) „ Jovanka voli da se uspoređuje“. I zaista puno toga povezuje Jovanku Broz i Elenu Ceausescu.

Obje su iz skromne seljačke obitelji, jedna iz duboke Like druga iz misteriozne rumunjske Valakije, obje vrlo niskog obrazovanja. Stila nisu imale, nisu ga mogle imati, ali su velik dio života u pratnji svojih miljenika uživale u kičastom glamuru sletova, vojnih parada i Brijunskim bakanalijama. Teško je itko, osim Titovih prijatelja Idi Amina dada i Kralj Bokassa, mogao nadmašiti takav socijalistički raskoš crvenih lordova i odsutnost ukusa.

Ali za novopečene prve dame i dvorske bogatunke, to nije bilo dovoljno. Kompleks manje vrijednosti, društvena frustracija kao bolesna želja za moći glavne su odrednice njihovog životnog opusa. I jednu i drugu veže prošlost klasičnog aparatička u komunističkoj partiji u kojoj su radile kao tajnice i služavke, a usput, zbog same prirode zanata i ljubavnice. Obje su bile udate za dva narcisoidna i beskrupulozna komunistička autokrata, velikih obožavatelja mlađih žena, što objašnjava da je Elena falsificirala svoj rodni list kako bi se pomladila par godina, dok kasnije i službeno mijenja rodno ime Lenuta, koje nije zvučalo otmjeno poput Elena.

Sakupljale su obje počasne znanstvene titule i atribute nadprosječne inteligencije. Obe bolesno zaljubljene u vlast, zakulisno su kovale urote i planove kako bi se domogle vrha političke moći. Elena je tako uspjela postati potpredsjednica države, a ni Jovanka se nije zadovoljavala statusom prve dame i domaćice. Pored prvog čovjeka Jugoslavije i okorjelog švalera kao što je bio Josip Broz Tito, žudeći za mlađim curama (“djevojčure” kako to kaže Jovanka) Jovanka se nije uklapala u Titov stereotip ljubavnice, niti supruge predsjednika Jugoslavije, jer je on smatrao kako Jovanka ne zavređuje mjesto koje bi odgovaralo reputaciji vođe, “genijalnog političara” i državnika, te da Jovanka nije imala dovoljno kulture i obrazovanja za prvu damu.

Elena je izabrana 1972. u CK KP Rumunjske, a godinu dana kasnije u njegov Izvršni biro. Jovanki su neki drugovi obećali da će je na 10. kongresu SKJ predložiti za člana CK, ali obećanje nisu ispunili. Bolesna želja za vlasti objašnjava Jovankinu podmuklu ulogu u smjenjivanju Rankovića, u režiji određenih oficirskih struktura i Steve Krajačića. Naime Jovanka i Krajačić nisu se pomirili s odlukom da se Rankovića postavi za potpredsjednika vlade te je Jovanka, koja je ekskluzivno pretendirala na Titovo državničko naslijeđe, rovarila protiv Rankovića i trebala utjecati na Tita da ga smjeni. Zbog neispunjene želje da postane član CK, a potom i član Izvršnog biroa CK SKJ Jovanka je bila razočarana pa je svoju frustraciju i bijes liječila na osoblju Titove rezidencije.

U ulozi dvorske baba roge s tigrovskom šubarom, Jovanka je nadahnuta velikosrpskom ideologijom aktivno sudjelovala i djelomično zaslužna za likvidaciju Rankovića (1966.) i obračun s hrvatskim maspokom (1971.) i srpskim liberalima (1973.). Kao i Elena koja je bolovala od paranoidne šizofrenije, Jovanka je također iskazivala patološku ljubomoru prema drugim, mlađim Titovim ljubavnicama, o čemu najbolje govori knjiga “Jovanka Broz Titova suvladarka” gdje dr. Aleksandar Matunović detaljno opisuje dramu koja se bračnom paru Broz dogodila u Kolombu za vrijeme summita nesvrstanih.

Tenzije izazvane prisustvom i ponašanjem maserke Darijane Grbić toliko su narasle da se prepirka supružnika pretvorila u fizički obračun. Elena i Jovanka su zalutale u povijest igrom slučaja ili prefriganom lukavštinom dvaju komunističkih autokrata, koje će povijest pamtiti kao odgovorne na žrtve komunističkog represivnog aparata, dok će jedna i druga biti šlag na vrhu pakirane kičaste torte koju će nam sigurno servirati mediji u obliku nove neopisivo dosadne sapunice, koje i nisu više duhovite za žrtve tog režima.

Elena je završila ustrijeljena uz voljenog muža, nakon simulakruma procesa frfljajući posljednje arogantne riječi u državničkoj ulozi, dok je Jovanka kako kažu mediji „umrla u nemilosti“.

Sjetimo se samo da bivši komunistički režim nije baš imao milosti prema političkim neistomišljenicima i protivnicima, a malo ih je koji su umrli prirodnom smrću.

Jure Vuić