Nevjerojatno je na kakve su sterilne mentalne akrobacije ideološki zaslijepljene individue i mediji spremni samo da bi dokazali nedokazivo, obranili neobranjivo i opravdali nešto što nema opravdanja. Nemaju argumenata, sami sebi skaču u usta, zapetljavaju se u vlastite noge, smiješni su, otužni, prestrašeni i zato agresivni. Boje se naroda. Umjesto da pokušaju shvatiti što im to narod želi poručiti, oni razmišljaju kako onemogućiti narod da bude korekcija bezumne i besmislene politike. To je opasno po demokraciju.

Nakon nebrojenih takvih istupa u javnosti, pitamo se znaju li uopće o čemu govore? Gdje smo do sada u javnim medijima čuli neku emisiju ili pismeni prilog u kojima bi znanstvenici, filozofi, sociolozi, psiholozi, pravnici govorili o meritumu stvari – o samom braku, a ne o tome kako spriječiti narod da se izrazi na referendumu? Neki pokušavaju, ali ih se začudo nekako uvijek prekine u izlaganju… ili im se u javnosti uopće ne da doći do riječi.

KONJU SE NE SMIJE GLEDATI U ZUBE

Poput ideologa otuđenoga od stvarnosti, „politički korektan“ diskurs stoji pored konja i raspravlja o tome koliko ima zuba, ali ne želi pogledati konju u zube i prebrojiti ih. Zašto? Zato što nova dogma glasi: konju se ne smije gledati u zube, homoseksualnost nije bolest, homoseksualnost ne spada u psihičke poremećaje. To nije točno. Pogledajmo konju u zube: homoseksualnost je psihički poremećaj. Taj je poremećaj, izgleda, čak i jako zarazan i utječe na sve pore društvenoga života. To ne znači da će ljudi masovno postati homići, nego da će sve veće ideološki zaslijepljene skupine ljudi odbijati gledati konju u zube, biti nesposobne razmišljati zdravorazumski, što je jako zabrinjavajući intelektualni, društveni i politički fenomen koji podsjeća na totalitaristički režim iz kojega smo tek nedavno izašli. Nota bene: ovdje nije riječ o poklonjenom, nego trojanskom konju, i samo će ga naivni i neupućeni ili pervertirani ideolozi-totalitaristi pustiti u grad.

PROGRESIVNA ILI REGRESIVNA POLITIKA?

U totalitarizmu se točno zna što se smije, a što ne smije reći u javnosti. Mediji točno znaju o čemu i kako smiju odnosno ne smiju javljati i izvješćivati. Građani točno znaju o čemu se govori kod kuće iza zatvorenih vrata, a o čemu u javnosti, pred drugima. Sankcije mogu biti teške. Primjer za to je ugrožena akademska karijera prof. dr. Ivana Poljakovića koji se usudio u javnosti govoriti protiv rodne teorije - đenderizma. Nekada su Tito i Partija bili nedodirljivi. Danas su lezbijke, pederi, biseksualci, transseksualci, transrodni, hermafroditi i svi drugi pristalice najizopačenijih oblika seksualnih praksa nedodirljivi. Njihov se način života djeci u školama prikazuje kao jedan od mogućih životnih uzora. O njima se ne raspravlja, njih se uzima zdravo za gotovo, njih se obilno financira, njihove se zahtjeve bez pogovora zadovoljava ako to dopuštaju zakoni, a ako ne dopuštaju, onda se zakoni mijenjaju. Sve pod izlikom tolerancije. Istovremeno je dopuštena, čak poticana netolerancija prema svima koji misle drugačije. To se zove „progresivna“ politika.

LGBTIQ ideolozi i njihovi priljepci zastupaju posve sumanutu tezu da nema razlike između muškarca i žene, da ne postoje samo dva spola nego četiri, pet ili više. Dok biolozi, psiholozi, psihijatri, neurolozi i svi ozbiljni znanstvenici uporno poriču znanstvenu utemeljenost takvih ideja i cijele rodne teorije, „progresivni“ ih političari sluganski pretvaraju u zakone. Takozvana „nediskriminacija“ jednih pretvara se u tiraniju prema drugima. Jednima se daje ono što im uopće ne treba („pravo“ na brak), a drugima se poništava različitost i vrijednost onoga što im je dragocjeno. Zastupnici kokošarske koalicije inicijativu U ime obitelji nazivaju prljavim pokretom, a vjerojatnu ustavnu promjenu koja nam predstoji maltene zločinom. Peđa Grbin skoro molećivo prosi javnost neka „ne osuđuje one koji vole drugačije“. Posve je pomiješao razine, zvuči kao dušobrižnik, a ne kao predsjednik saborskog odbora za Ustav Republike Hrvatske. Rodno ludilo osvaja Hrvatsku.

RODNO LUDILO OSVAJA HRVATSKU

Kada je riječ o zaposlenju, trebalo bi tražiti precizne profesionalne kompetencije. Nikoga se ne bi trebale ticati političke ili seksualne preferencije kandidata. Gledajući emisiju HTV-a „Peti dan“, možemo se s pravom upitati ima li nova voditeljica kompetencije za vođenje emisije. Čini se da su njezine seksualne aktivnosti i njezin LGBTIQ politički angažman bili važniji od kompetencija.

Kada je riječ o kandidatima u političkim strankama, nastao je fenomen KVOTA muško – žensko. Govori se o „pozitivnoj diskriminaciji“ žena: trebalo bi ih biti 40 % ili više. Je li itko upitao žene u Hrvatskoj žele li one to? Te su kvote nastale pod pritiskom rodnih feministica, probile se do najviših razina UN-a i sada se nameću cijelom svijetu. Kakva je to politika u kojoj netko mora sudjelovati samo zato što je žena, da bi ispunila nekakve kvote kojih se netko sjetio iz ideoloških razloga?

Kada je riječ o braku, potrebno je najprije znati što je uopće brak i zašto postoji. O tome se ne govori. Priča se o „ljubavi“. Državni zakoni nisu tu da bi regulirali ljubavna pitanja. Ponovimo da homoseksualni zahtjev za brakom nije težnja za prihvaćanjem distinktivnih normi braka – monogamije, ekskluzivnosti i trajnosti – jer su u svojim programatskim tekstovima jasno izjavili da traže pravo na brak „ne kao način prihvaćanja društvenog moralnog kodeksa, nego kao način da se diskreditira jedan mit i da se radikalno promijeni jednu arhaičnu instituciju“. Treba se boriti „za istospolni brak i beneficije koje iz toga proizlaze, a onda, kada se to postigne, za redefiniranje institucije braka, jer je najsubverzivnija akcija koju mogu poduzeti lezbijke i homoseksualci upravo transformacija pojma 'obitelji'“.

Ideja „konzumacije braka“ u spolnom odnosu, koja je vezana uz pravni status braka, u homoseksualnoj je vezi nemoguća jer se dvije osobe istoga spola FIZIČKI UOPĆE NE MOGU SPOLNO SPOJITI, osim ako nova znanost anus ili tko zna koji dio tijela ne proglasi spolnim organom. Njihov je tjelesni odnos karikatura, parodija, travestija spolnoga odnosa. O eventualnoj plodnosti takve veze ne moramo ni govoriti jer je ona biološki nemoguća.

JUČER FAŠISTI, NACISTI I KOMUNISTI, DANAS ĐENDERISTI – SVI REDOM TOTALITARISTI

„Pravo na brak“ je manipulativan zahtjev onih koji brak zapravo ni ne žele, koji su za istinski brak zapravo nesposobni, pa žele promijeniti njegov sadržaj i prilagoditi ga onome za što su sposobni, a to je nekakav dogovor i ugovor o materijalnim pravima. To dobivaju ugovorom o životnom partnerstvu, ali to više nije dovoljno. Hoće više. Hoće oponašati brak, praviti se „kao da“ poput djece koja kažu: „Ajmo se igrati kao da“… Homoseksualne veze djecu ne mogu imati pa traže pravo na posvajanje, na medicinski potpomognutu oplodnju (na račun poreznih obveznika, naravno) i na surogat-majku. Nitko nikoga ne tjera na brak. Oni koji ga žele, cijene i trebaju imaju pravo tražiti da brak ostane u dosadašnjim pravnim okvirima i ne dopustiti njegovu alijenaciju. I imaju pravo na veća prava i na „pozitivnu diskriminaciju“ u odnosu na homoseksualne veze koje po naravi nisu isto.

Svi koji su otvoreni za transcendenciju, napose pripadnici velikih monoteističkih religija, prepoznaju odakle vjetar puše i gdje je korijen ovih pokušaja mijenjanja društva. To je grijeh. Grijeh je zarazan. Grijeh se želi nametnuti, opravdati, doći na vlast, postati zakon, ubiti savjest da ne progoni čovjeka. Zloduh želi uništiti čovjeka i služi se svim sredstvima da bi to postigao. Zato vjeru i religiju treba maknuti iz javnoga života, ukinuti pojam grijeha, ne dopustiti Crkvi, Hramu i Džamiji sudjelovanje u javnom životu. U povijesti su to mnogi pokušavali. Svi su propali. Kao što su propali fašizam, nacizam i komunizam, tako će propasti i đenderizam jer je ustao protiv čovjeka i njegova dobra, a to čovječanstvo dugoročno ne može trpjeti. Ni intelektualci ne će dugoročno moći trpjeti gluposti koje se prodaju pod znanost i poučavaju na katedrama sociologije i rodnih znanosti. Mi smo u Hrvatskoj kao i obično u zaostatku, pa počinjemo uvoditi ono što su drugi već isprobali i počeli odbacivati. Pitanje je koliko će štete rodna ideologija napraviti prije nego se uruši, a urušavanje je već počelo.

Iracionalnih totalitarista i sumanutih ideologa koji pokušavaju stvoriti nekakvog novog čovjeka uvijek će biti. Jučer su to bili fašisti, nacisti i komunisti, danas su to đenderisti. Poštivat ćemo ih kao manjinsku skupinu. Imat će pravo glasa i okupljanja. Neka se zabavljaju, samo neka ne budu na vlasti.

Lidija Paris