Europa se danas nalazi u jednom prijelomnom razdoblju velikih promjena. Nestala je nekadašnja desetljetna stabilnost, koju je nekad garantirala blokovska podjela i u procesu globalizacije, sve je postalo neizvjesno. Zapad je u dubokoj krizi. On je dobrim dijelom izgubio onaj sjaj, onu fascinaciju i privlačnost, koju je imao za sve stanovnike nekadašnjih komunističkih država prije dvadesetak godina. Zapadne su države danas, više-manje, pod kontrolom moćnih burzi i razuzdanih financijskih mešetara i velikih banaka sa Wall Streeta. Zapadne vlade su postale marionete financijskog kapitalizma i ne mogu ukrotiti velike banke koje zapravo diktiraju igru. Zapadna društva idu u krajnost i dekadenciju i svaka bolesna manjina može kontrolirati sve i nametati volju većini. A bivše komunističke države istočne Europe, nisu se uspjele ekonomski razviti u onoj mjeri, u kojoj su to ljudi sanjali prije 23 godine, kada su padali berlinski zid i željezna zavjesa.

U takvim vremenima krize, nesigurnosti i neizvjesnosti, čovjek naginje ka tomu, sjećati se boljih i sretnijih vremena. I čovjek naginje k tomu, iz prošlosti, uzeti samo sretne trenutke i iz memorije izbriše one loše dane i tako naginje ka idealiziranju.

Jena vrsta jugonostalgije sama po sebi ne mora biti ništa loše. Dok je ograničena na prisjećanje na neke ljepše dane iz mladosti, ugodne trenutke u životu, ili možda na neku bolju glazbu, zanimljivije televizijske serije i slično.

Djelomičnu komunističku nostalgiju kod pojedinaca, nalazimo danas, manje-više u svim bivšim komunističkim državama istočne Europe. Nje ima čak i kod pojedinaca i u bogatoj Njemačkoj, odnosno u istočnom dijelu Njemačke, bivšem DDR-u. Iako danas ti ddr-nostalgičari kao nezaposleni u ujedinjenoj Njemačkoj primaju višu socijalnu pomoć ili novac za nezaposlene, nego što im je bila plaća u DDR-u, ipak misle da im je tada bilo bolje. Odnosno da su u to vrijeme nekako svi bili jednakiji, odnosno jednako siromašni.

Ali postoji jedna bitna razlika između Hrvatske i ostalih bivših komunističkih država u Europi, što se tiče nostalgije za starim sustavom. U drugim državama, ovi nostalgičari ne žele ponovno uspostavljanje Varšavskog bloka ili SSSR-a. Odnosno, oni ne žele ukidanje vlastitih nacionalnih država, Za razliku od hrvatskih jugonostalgičara, koji žele upravo to. Ukidanje vlastite države.

Veliki broj hrvatskih jugonostalgičara, misli upravo to, da se onaj nekadašnji sustav i ona nekadašnja država SR Jugoslavija ponovo mogu i trebaju uspostaviti. I tu onda jugonostalgija prerasta u bolest zvanu jugodebilizam. I to onda postaje vrlo opasno. Jugonostalgija počinje biti loša i opasna kada neki ljudi misle da se ono vrijeme i onaj sustav mogu i trebaju ponovo vratiti.

Kukuriku vlast se održava, zbog razjedinjenosti i nesposobnosti desnice napraviti jedan pravi program za spas hrvatske države, ali djelomično i zahvaljujući upravo jugodebilizmu. Da, jedan dio hrvatskog stanovništva je zaražen jugodebilizmom.

Bolest koja je danas raširena u svim državama takozvane regije, ali je najraširenija i najagresivnija upravo u Hrvatskoj. Tako je Hrvatska danas središte jugodebilizma i središte nekakvog pokreta za novu Jugoslaviju.

Jugodebilizam zaziva kod ljudi onu potpuno romantičnu, idealiziranu sliku bivše države, pri čemu se ignorira, ne samo totalitarni karakter te države i tog sustava, već se ignoriraju goleme razlike između tadašnje i današnje svjetske, političke i ekonomske stvarnosti.
Jugodebili zapravo ignoriraju sve. I uzroke rata i strahote rata i sve ostalo. Svejedno što se Srbi nikada nisu ispričali, niti su odgovarali za što, niti platili ikakvu odštetu. Jugodebili će sve jednostavno progutati. i Vukovar, i Dubrovnik, i Škrabnju... I Srebrenicu i sve drugo, što su Srbi počinili u Hrvatsko i BiH.

Ljudi zahvaćeni jugodebilizmom misle da je Hrvatska bila samo jedan neuspješan eksperiment i da se sada treba vratiti ka Jugoslaviji.

Jugodebil je posebna sorta ljudi, čiji je mentalni sustav, nepopravljivo uništen komunističkim totalitarizmom. Jugodebil ignorira realnost i ne shvaća ništa i ne želi shvatiti ništa. Jer jugodebil živi rado u svom zatvorenom, vlastitom autističkom svijetu romantične SR Jugoslavije.

Jugodebil sanja rado, recimo o nekadašnjoj nogometnoj jugoligi i jakosti njenih klubova, ali, potpuno ignorira drugačije okolnosti koje su vladale u to vrijeme i ne shvaća, da su svi tadašnji klubovi bili financirani od državnog i partijskog novca, i da se igračka kvaliteta klubova mogla dugo sačuvati zahvaljujući činjenici, da su tek nakon napunjenih 28 godina, igrači iz Jugoslavije mogli ići u inozemstvo. Kao i činjenici, da su u to vrijeme, razlike između velikih klubova iz liga takozvane petice, i ostalih klubova Europe bile daleko manje, zahvaljujući tome, što tada u jednoj momčadi nije smjelo igrati više od dvojica stranaca i što nije bilo današnjeg rastrošnog ludila i tajkuna kao Abramovič u nogometu.

Jugodebil također rado ustraje na mitu o navodnoj jakoj jugoslavenskoj nogometnoj reprezentaciji, iako ta reprezentacija, zapravo nikada nije postigla veći uspjeh od jednog četvrtog mjesta na svjetskom prvenstvu, a Hrvatska je ipak bila treća, iako je nekadašnja jugo-reprezentacija imala veći izbor igrača i bolje uvjete nego hrvatska reprezentacija.

Jedan od najvatrenijih jugodebila što se tiče sporta, i uopće, je Jurica Pavičić, koji vjeruje da bi se samim vraćanjem imena Jugoplastika KK Splitu i crvene zvijezde petokrake na grb Hajduka, ova dva kluba automatski postizali uspjehe koje su postizali nekada za vrijeme Jugoslavije sa državnim i partijskim novcem.

Ali taj posebno jaki jugodebilizam u sportu i nogometu je posebna tema za jednu posebu analizu.

Ono što se predsjednik Josipović i drugi vladajući jugodebili ne usuđuju glasno kazati, govore njihove pristalice po medijima i forumima a to su ovakvi i slični mitovi i bajke jugodebilizma, koje se održavaju na životu:
- Jugoslavija je bila uređena i prava država, Hrvatska to nije.

-"Mi" smo bili tada netko i značili nešto u svijetu, sada smo nula.

- Jugoslavija je bila bogata država. Izvozila robe u milijardama dolara vrijednosti,

-Jugoslavenska ekonomija je tada bila jaka, hrvatska je slaba i uništena.

- Tito je bio svjetski državnik, pobjednik u ratu, dok je Tuđman bio diktator.

- Srbe nije trebalo izazivati, moglo se sporazumjeti sa njima, Tuđman je krivac za raspad te Jugoslavije. Jugoslavija bi 1990. bila primljena u EU. i sad bi navodno bili ko Njemačka.

Ova zadnja tvrdnja, najbolje pokazuje koliki je to stupanj jugodebilizma i potpuno odsustvo realnosti. EU koja je 1990. imala samo 12 članica, nije tada primila ni Mađarsku, ni Poljsku, ni Češku, niti bilo koju drugu bivšu komunističku državu, (koje su primljene tek 2004. godine), a primila bi Jugoslaviju. Kad na vrbi rodi grožđe.

Jugodebil održava rado i mit o bajkovitoj SR Jugoslaviji u kojoj su navodno svi bili sigurni i svi zaposleni i sve bilo besplatno. Pri tomu, jugodebil potpuno ignorira drastično promijenjene političke i ekonomske okolnosti u Europi i svijetu u zadnjih 20 godina. Jugodebil ne shvaća da je u to doba bio hladni rat i blokovska podjela, koja je zapravo garantirala jednu vrstu stabilnosti. Tada nije bilo ni globalizacije, ni današnjeg podivljalog i neobuzdanog financijskog kapitalizma, ni Sorosa, ni drugih financijskih mešetara, kockara i lupeža, i na burzama se u to vrijeme trgovalo sa realnom robom, a nije se kockalo sa milijardama virtualnog novca protiv cijelih država, kao što se to radi danas.

Jugodebil također uopće ne kuži razliku između socijalizma i kapitalizma, između socijalstičke državne privrede i kapitalitstičke privatne ekonomije. Jugodebil ne kuži razliku između jednog zatvorenog, od države kontroliranog, socijalističkog tržišta, koje zapravo nije ni bilo slobodno tržište, već samo tržnica za zadovoljavanje osnovnih potreba stanovništva Jugoslavije, kao i u svim ostalim socijalističkim državama, i jednog stvarnog otvorenog slobodnog kapitalističkog tržišta, koje je danas u vrijeme globalizacije postalo totalno otvoreno svjetsko tržište.

SR Jugoslavija se nije morala natjecati na tom otvorenom svjetskom tržištu (koje tada ni blizu nije imalo današnji globalni oblik), jer je kao socijalistička država, proizvodila većinom samo za osnovne potrebe vlastitog stanovništva, samo za vlastito zatvoreno, unutrašnje jugoslavensko tržište, odnosno tržnicu. Ono malo što je SRJ prodavala u inozemstvo bile su sirovine, pokoji brod ili vlastite usluge u građevinarstvu. I to je prodavala samo prijateljskim afričkim i azijskim diktatorskim državama iz Pokreta nesvrstanih, ili kojoj bratskoj socijalističkoj državi u Europi.

Jugoslavenske mušterije bile su tada, između ostalih Naser, Gadafi, Sadam Husein i slični. Oni su kupovali brodove proizvedene u jugoslavenskim brodogradilištima, a i oružje iz jugoslavenske proizvodnje, i u tim državama su jugoslavenske državne građevinska poduzeća vršila gradnju raznih građevina, po narudžbi Titovih prijatelja-dikatatora iz tih zemalja.

Naravno da ta SRJ nije mogla prodati ništa u normalne države i na zapadno tržište. To je dakle bilo ono malo, što je SRJ prodavala u inozemstvo. Sve ostalo u jednoj tipičnoj državnoj socijalističkoj planskoj ekonomiji, bilo je namijenjeno samo za domaće, unutrašnje tržište. Kao i u svim ostalim socijalističkim državama. Svaka socijalistička država imala je svoju elektronsku i svoju auto-industriju. Jer su stanovnici u zatvorenim socijalističkim državama, trebali i morali kupovati samo domaće proizvode, iako kvalitetno daleko lošije. Jer im nije bila dostupna znatno kvalitetnija roba sa Zapada.

To je bila državom zaštićena socijalistička ekonomija, koja se nije morala natjecati na tržištu, niti na burzama. Velika većina od svih tadašnjih jugoslavenskih državnih poduzeća bila je stalno u gubitcima, u minusu. I sva ta poduzeća je subvencionirala država, podmirivala je njihove gubitke i nadoknađivala minus. I tako su radnici dobivali plaće i onda, kada je neko poduzeće već dugo bilo kronični gubitaš i po svim pravilima ekonomije zapravo trebalo ići pod stečaj. Ali država je održavala takva poduzeća na životu, kao što se održavaju neizlječivi bolesnici na aparatima. I takav potpuno nerentabilan način ekonomije naravno nije mogao vječno trajati, morao je jednog dana doživjeti slom. Što se napokon postepeno i dogodilo u osamdesetim godinama.

To jugodebili ne shvaćaju, već misle da bi tadašnja jugoslavenska državna poduzeća danas mogli normalno poslovati i konkurirati jakim zapadnim tvrtkama na hrvatskom, europskom i svjetskom tržištu, odnosno da bi ta poduzeća danas isto tako mogla biti subvencionirana od države iako su kronično u gubitku. Konkurirati na međunarodnom tržištu ne mogu danas više niti Slovenci, koji su jedini bili sačuvali svoju industriju iz vremena SRJ. Slovenci, koji nisu proveli privatizaciju manjkavo kao što je ona bila provedena u Hrvatskoj, već na najbolji mogući način. Ipak su i oni došli u krizu.

Većina bivših komunističkih država, koje nisu imale ni rat, ni sve ostale probleme koje je imala Hrvatska, imale su ipak slične probleme oko manjkave privatizacije, kao i Hrvatska i danas se sve one, više ili manje, suočavaju sa sličnim gospodarskim problemima kao i Hrvatska. Mađarska, koja je do prije desetak godina zajedno sa Slovenijom ekonomski bila najjača i najnaprednija od bivših komunističkih država, je prije nekoliko godina bila potpuno bankrotirala. Čak i u istočnoj Njemačkoj, u bivšem DDR-u, nije mogla biti spašena gotovo nijedna bivša državna tvornica iz vremena komunističkog sustava.

Nakon ujedinjena Njemačke, gotovo sve one su otišle pod stečaj i ukinute. Velike i moćne firme iz zapadnog dijela Njemačke preuzele su sve u istočnoj Njemačkoj. Da nije bilo bratske pomoći bogatog zapadnog dijela Njemačke, odnosno da se bivša DDR nije ujedinila sa zapadnom Njemačkom i da je ostala samostalna država, ona bi danas imala iste probleme kao i Hrvatska i ostale bivše komunističke države Europe. No čak i u današnjoj situaciji, ujedinjene Njemačke, 23 godine nakon ujedinjenja, istočni bivši komunistički dio Njemačke, još uvijek zaostaje za bogatim i jakim zapadnim dijelom. Plaće i mirovine na istoku su još uvijek za nekih 15% niže nego u zapadnom dijelu, nezaposlenost je veća, socijalni i drugi problemi su veći, a odseljavanje stanovništva u bogati zapadni dio je dramatično poraslo u zadnjih dvadesetak godina. Tako da u nekim dijelovima istočne Njemačke cijele općine i cijela područja posebno na selima, su ostala gotovo prazna, jer se stanovništvo, posebno mlađi ljudi masovno odselilo u razvijeniji zapadni dio Njemačke.

No jugodebili misle da jedino samostalna Hrvatska ima ekonomske probleme, i da nije u stanju samostalno se održavati, i da se mora opet ujediniti sa "regijom". Jugodebili ne mogu dokučiti da bi Jugoslavija, da postoji danas, bila u još daleko goroj ekonomskoj situaciji nego Hrvatska. Jer bi u toj Jugoslaviji bile Kosovo, BiH, Makedonija...sa potpuno propalim gospodarskim sustavima, koje bi, kao i dio Srbije, morale biti trajno subvencionirane, i to još daleko više nego za vrijeme SR Jugoslavije.

Nevjerojatna je količina tog jugodebilizma. Kod onih koji su nepopravljivo zaraženi jugodebilizmom, ta bolest je potpuno uništila moždane stanice za zdrav razum i za prepoznavanje realnosti i tako te ljude potpuno zaslijepila i oni ne mogu vidjeti činjenice.

Oni koji pričaju o navodnoj pljački i rastrošnosti vlasti u Hrvatskoj za vrijeme HDZ-a, ne žele uvidjeti činjenicu, da je za vrijeme Jugoslavije ta rastrošnost bila još veća. Ali važno je da je kumrovečki diktator i "nama davao". Dakle cijeni se milosrđe velikog vođe, što je od svog ogromnog luksuza davao malo i narodu, i bez obzira, što su istovremeno cijelo vrijeme bili progonjeni mnogi ljudi. Ali tko ih šljivi, što su se protivili milosrdnom vođi. Sami su krivi, i bili su zaslužili pendrek i zatvor, svi koji su remetili jugoslavensku socijalističku idilu - tako razmišljaju jugodebili.

Davor Dankinić