Zamislite maršala Tita s ruksakom i gitarom stopirajući na Route 66. Halucinacija ili bliska stvarnost? Tu nam ružičastu sliku prodaju mediji kao oblik coka-cola socijalizma. Kennedya se često veže s „American dream-om“, dok se Tita s nostalgijom asocira sa zlatnim 60.-godinama Jugoslavije kad su svi građani dobili prvi TV i radio, uživali u domaćem rock ‘n rollu. Route 66 je najslavnija cesta u američkoj povijesti, to je bio legendarni “put na Zapad.” Ovjekovječena u književnosti, na filmu, televiziji i u pjesmi. Onoj koju je Bobby Troup napisao, Nat King Cole snimio – (Get Your Kicks On) Route 66, a koja je doživjela razne verzije od Ray Charlesa, Chuck Berrya, Rolling Stonesa, te Depeche Moda i Crampsa.

Staru su cestu davno zamijenile druge, novije, modernije, ali pjesma, ona još uvijek traje, puna reminiscenci i uspomena na stara vremena. Pa tako, ista cesta kao magična ruta prema Zapadu još uvijek ostaje u sjećanju jedne generacije bivšeg jugoslavenskog „zlatnoga doba“, kada je drug Tito dočekivao John Fostera Dullesa, družio se s Nixonom i Castrom, i kročio po svijetu sa svojim slavnim Cadillacom, panamom i kubanskom cigarom, čudan spoj Fred Astaireskog imidža i slavenskog „bizantinizma“.

Da je jedna manjina iste generacije uživala sve režimske povlastice od besplatnih državnih stanova, do raznih partijskih fotelja, „povoljnih“ jadranskih ljetovališta i odmarališta, to je povijesna činjenica „ad acta“. Ali da je taj put prema Zapadu bio pun krivulja, klizavih terena, opskurnih skretanja , to je već druga nepoznata priča o Route-i 66. Doista, ta „Route-a 66“, ili pak bolje rečeno „otvaranje prema Zapadu“ služila je na simboličnoj i političkoj razini, da u Jugoslaviji nije bilo moguće prevagnuti ni Istok ni Zapad, niti u vanjskopolitičkom niti unutrašnjopolitičkom smislu.

Naime, tijekom Markovićeve vladavine i postupne partijske „menadžerizacije“, kada su se „ partijski direktori“ doškolovavali i privikavali na „tržišnu“ privredu u klupama američkih sveučilišta , u Jugoslaviji je bilo svima jasno da je kulturna i civilizacijska dominacija Zapada ostala neupitna i nitko je nikada ozbiljno nije doveo u pitanje sve do obnove nacionalističkih stremljenja krajem osamdesetih godina. Konačna instanca koja je brinula nad tom ravnotežom je dogma titoizma uspostavljena nakon same Titove smrti.

Titoizam će u svojoj antisovjetskoj, nažalost i protuzapadnoj samodopadnosti postati opasna prepreka jugoslavenskom demokratskom razvoju, ali je ekvidistanca odigrala pedesetih i šezdesetih godina pozitivnu ulogu i bila (u zadanim povijesnim uvjetima) možda jedini mogući odgovor na dileme vanjske i unutarnje politike. Tadašnja je mlađa „zlatna mladež“ uživala u ritmu muzike za ples, anarhoidnih „rifova“ Haustora, Filma, Pankrta, Azre, i u suvišnom akumuliranju „badelovih tekućina“.

Ista je omladina prečesto nažalost zanemarivila činjenicu da su te iste „subverzivne grupe“ služile kao društveni ispusni ventil komunističkom sustavu, a da su pankeri i rockeri rado primali državne subvencije i nagrade 7. sekretara SKOJA. Za razliku od Zapadne Europe, gdje su mladi težili odmicanju od kapitalizma, njihovi kolege u Jugoslaviji su živjeli u drugačijem društvenom uređenju. Zato su njihovi zahtjevi zvučali drugačije, jer dok je na zapadu ljevičarska maoistička terminologija predstavljala oštar odmak od svakodnevne kulture, u Jugoslaviji je tu terminologiju koristila vladajuća oligarhija.

Revolt zbog raslojavanja društva i pojave tzv. socijalističke buržoazije doveo ih je u sukob s državom. Neki kažu kako je bilo riječi o razmaženim „anarhoidnim“ pionirima, koji se znaju staviti u red kada zatreba. Pouka je svega toga da se ta ista generacija danas ugnjezdila u strukture vladajućeg medijskog i političkog establišmenta. I dalje se govori o „kripto-skojevskom sindromu“. Deklarativno socijalistička Jugoslavija je u biti bila hibrid socijalizma, državnog kapitalizma i zapadnjačkog kulta potrošačkog društva.

Međutim svaki je jugoslavenski prosječni građanin sanjao o tom spasonosnom Zapadu , društvu blagostanja i sreće, kojeg nažalost nije bilo u tadašnjim svakodnevnim redovima pred dućanima, u delicijama bonova i restrikcijama električne energije. Međutim postojala je mogućnost odlaska „Route 66“ do Trsta u shopping, tu i tamo koji vikend na Bjelolasicu ili koji aranžman do Amsterdama ili Londona za najsretnije.

Miraž „Route 66“ poput halucinogenog društvenog opijata odvijao se u tehnikoloru paramountskom izdanju od Đevđelije do Triglava, zasjenjujući postojanje druge ceste „Route 133“, route-a članka 133. krivičnog zakona SFRJ, verbalnog delikta i neprijateljske propagande, zlokobna ruta u neprovrat koja je odvela tisuće i tisuće građana u jugoslavenske ćelije i logore, zbog jedne suvišne parole, ili neke „neprikladne“ pjesme koje još nisu bile u „yu-rockerskom“ repertoaru. Individualne priče i iskustva su često proturječni i nisu u skladu sa sudbinom naroda.

Možda se „Route 66“ i „Route 133“ ovdje zaista mimoilazile? Da li je „Route 66“ prema Zapada znala za drugu koja je vodila do slijepe ulice? Kako kaže filozof, možda su ove dvije ceste zaista „ko-substancijalne“ ili komplementarne ? Kako bi prva mogla mirno i bez zastoja protečno teći, trebala je druga ostati u tajnosti i punom parom neometano raditi. Bliskih dodira i saobraćajnih nesreća između prve i druge nije trebalo biti. Ili pak putnici „Route 66“ nisu znali za drugu „Route 133? Teško je to vjerovati u zemlji gdje se sve znalo.

Riječ je tu o elementarnoj „susjedskoj znatiželji“ a za najhrabrije, o elementarnom pružanju pomoći suputniku u nevolji. I zato je danas s odmakom, groteskno i neumjesno od primjernih putnika „Route 66“ da se nostalgično pozivaju na „dobra stara vremena“, na jugo 45 , Pipi sok i omladinske štafete , jer za druge koji su poput pjevača Johnny Casha „hodali po rubu“, takva je route bila zlokobna i teška. Sve što je prošlost i retro privlači, ali u ovom slučaju to je kao da usporedimo nostalgiju prema američkim 50.-tim i 60-tim Kennedyevih godina s radnim akcijama na pruzi Brčko-Banovići. Tražiti odgovornost svih prosječnih i „običnih građana“ putnika „Route 66“ bilo bi iluzorno i politički nepotrebno, iako postoje određene indicije suodgovornosti zbog šutnje. Poznati povjesničar totalitarnih sustava, Eric Hobsbawm govori o «enigmi« koja leži u šutnji psihološkog aparata, i koja omogućuje funkcioniranje totalitarnih režima.

Ali nije svatko buntovnik ili revolucionar, hrabar poput James Deana koji se u konačnici negdje zabio na skretištu između dvije ceste. Međutim, uvjeren sam kako bi ipak glavni projektanti, arhitekti , i izvršioci „Route 133“ ipak trebali odgovarati, kako ne bi nove generacije vjerovali da su logori i tamnice bili „potemkinova sela“, te da još ne saznaju istinu o nepoželjnim „periferičnim cestama“ Route 66. Danas putovanje Route 66 prema Zapadu zahtjeva lucidno suočavanje s prošlošću. Iako rockerske pjesme kažu „ne okreći se“.

Bitno je znati da ne postoji jednosmjerna vječna cesta i istina, kao što je pogubno svako jednoumlje i netrpeljivost, a da su često mali putevi, stramputice, i „beznačajni zavoji“ oni koji čine bogatstvo misaonog pejzaža i putovanja. Nakon 20 godina od raspada Jugoslavije, „Route 66“ još uvijek postoji ali ovaj put u novom demokratskom i postmodernom, „retuširanom“ izdanju. Put prema Zapadu ovaj put nije vesela ekskurzija u Trst i dobra prilika za kupovanje lewisica i zadnjih poprock lp-a, već je zaista put prema „obećanom“ Zapadu, na kojem ćemo se konačno poput američkih pinonira divljeg zapada dugoviječno smjestiti kao narod. Nema više route 133 , verbalnog delikta i progona zbog različitog osobnog i političkog mišljenja.

Čeka nas drugi oblik „nježnije“cenzure ili pak autocenzure, a politička korektnost već danas donosi svoj kolosijek etiketiranja, diskvalikacija, demonizacija i prozivanja političkih neistomišljenika. Danas je Hrvatska u EU i dio „civiliziranog svijeta“ ali još uvijek je na cesti na kojoj defiliraju razni plakati, reklame i signalizacija na kojoj žmigaju rezolucije Europske Unije o nužnosti dekomunizacije i preispitivanja komunističke prošlosti, koje samo treba malo pomnije pročitati kako ne bi cestom neprestano izranjale kosti i nekrofilski rekviziti za koje Zapad nema baš sluha. Zapad je nešto poput naših lepršavih blagdanskih girlandi, nešto između magičnog realizma i Eliotove „puste zemlje“. Ne treba odbiti nijedno putovanje, jer kako kaže pjesma u putovanju je spas… On the road again..

Jure Vujić