Josip je radni vijek proveo štiteći državu. To je katkad uključivalo i djela koja su bila s onu stranu zakona čak i u državi koju je štitio. Da se ovome doskoči, a i poboljša učinak, ova su se djela legalno mogla provesti i u drugoj državi. I dok su ih jedni predlagali a drugi odobravali, za izvedbu je bila zadužena Služba u kojoj je Josip predanim radom stjecao povjerenje šefova i brzo napredovao. Mnoge koji su znali ono što se ne smije znati i(li) mislili kako ne treba misliti taj rad je stajao glave. Ali to je bila njegova dužnost …


A onda se odjednom sve promijenilo. Promijenila se država, promijenili su se civilizacijski i ideološki okvir, politički i ekonomski sustav također... Sve se promijenilo, samo Služba ne. I dok je prethodnoj državi Služba služila kao sredstvo njezine zaštite, u novoj su se uloge promijenile. Sad Služba koristi državu kako bi zaštitila sebe samu, pa zašto ne i kad su u pitanju djela počinjena u ime prethodne države.

Josipov Jojo

Jo-jo je jednostavna igračka, vjekovima stara. Sastoji se od konopca, obično vezanog uzlom oko prsta a slobodnim krajem za igračku koja se potom laganim trzajem zgloba pušta da padne iz šake pa vraća natrag. Vješt igrač, poput Josipa, može taj postupak višestruko ponavljati i igračku izbacivati u različitim smjerovima.

Josip je, kao strastveni kolekcionar, u posjedu dojmljive zbirke ovih igračaka. U nastavku teksta usredotočimo se na jednu od njih. Onu glavnu, njemu najmiliju. Nazovimo je jednostavno Jojo.

Čin prvi: Jojo u Berlinu

Kad je Josipov joker Jojo pozvan da sredinom siječnja 2011. godine posjeti Njemačku, bilo je jasno kako će se suočiti s neugodnim pitanjima vezanim uz Josipov status osumnjičenika za smaknuće izvršeno prije skoro trideset godina. Kako bi se škakljiva tema stavila u drugi plan, a možda i izazvala samilost domaćina (ili je pak zavarana propagandom iz partizanskih filmova računala na naivnost Švaba), Služba je lansirala bombastičan uradak otužne kakvoće. Doduše, još uvijek dovoljno dobre za domaću uporabu, jer je temeljem toga Jojo prikazan kao narodni heroj, no kod domaćina je to moglo izazvati tek suosjećajan podsmijeh, praćen nevjericom.

Podsjetimo, u Veleposlanstvo RH u Berlinu stiglo je prijeteće pismo upućeno samome Joji, uz priloženu ručnu bombu M-75, potpisano od strane lokalne ekstremističke organizacije Hrvata, ili popularno ustaša. Na stranu to što za te ustaše nitko ni prije a ni poslije nije čuo, jer se sami nisu niti javljali. Na stranu i to što hrvatski grb u pismu, baš karakteristično za ustaše, započinje crvenim poljem. Zanemarimo li čak i to kako ustaše eto nemaju neku drugu bombu za zastrašivanje, nego baš kašikaru JNA proizvodnje, kao krunski argument da se radi o namještaljki Službe iskoristit ćemo izjavu

jednog poslovično suzdržanog umirovljenog bibliotekara iz Zagreba, rodom iz Drniša. On je, naime, smjelo procijenio kako postoji šansa od 50% da se radi o podmetanju.

Čin drugi: Ne u EU!

Nedugo potom pred Saborom se pojavilo njih troje. Iskazali su nezadovoljstvo gospodarskom situacijom, k tome i zatražili da tadašnja Vlada odstupi, jer će u suprotnom putem Facebooka pozivati istomišljenike na prosvjedne šetnje. Njih troje i magična riječ Facebook kao da su istodobno začarali glavne urednike središnjih dnevnika na sve tri nacionalne televizije pa su im, valjda u strahu da ne budu pretvoreni u žabe, odmah posvetili njihove prve minute. Jer bolje je biti jo-jo, nego žaba, ili možda bivši urednik. I doista, ulicama glavnog grada danima je defiliralo nekoliko stotina besposličara, studenata kojima se ne uči i drugih mladih ljudi kojima se ne radi. A zašto bi i radili kad su odjeveni u markiranu odjeću, mogli do mile volje urlati ispred privatnog stana predsjednice Vlade nalazeći u tome novi vid dokolice.

Da ima neka tajna veza između pjesnika i breza, pokazala je uskoro i Jojina izjava kako prosvjedi jasno ukazuju na nezadovoljstvo naroda te da bi vrijedilo razmisliti i o parlamentarnim izborima. Hej, stani! Zar parlamentarni izbori u vrijeme kad se očekuje datum završetka mučnih i dugih pristupnih pregovora s EU? Očito se nekome baš i ne ide u EU ma koliko god gudio drukčije. Spominje on doduše tešku gospodarsku situaciju kao povod, dok pravi krije k'o zmija u njedrima noge. Danas kad broj nezaposlenih s „pevaljkinog bedža“ zvuči kao ambiciozan, nestvarno optimističan cilj, jedva da pisne.

Kako bi se osigurao sinergijski učinak, meke metode pritiska pratila je priprema i onih tvrdih. Kad je gospodin Purda, vukovarski branitelj, toga dana po tko zna koji put krenuo u susjednu državu da jeftinije opskrbi svoju brojnu obitelj osnovnim životnim namirnicama, ni slutio nije da je izabran, izabran da se neko vrijeme ne vrati kući. Zlostavljanje, u međuvremenu nakon dosta natezanja ipak oslobođenog, malog čovjeka poslužilo je kao zagrijavanje za nešto veće, osuđujuću prvostupanjsku presudu generalima. Praćena jakim emocionalnim nabojem i u narodu raširenim osjećajem učinjene nepravde pokazala se kao pogodan fitilj za krajnje dijaboličan scenarij.

Naime, oni koji su je u krvi stvorili, trebali su onemogućiti temeljni strateški cilj mlade hrvatske države, povratak u civilizacijski okvir kojem je najveći dio svoje povijesti hrvatski narod pripadao i koji ga je identitetski obilježio. I tako ga do tko zna kad prikovati za ćumez u kojem je čamio skoro cijelo prošlo stoljeće. Predvođen svojim „Arkanima“, baš kao i on na kratkoj uzici Službe, u ulozi Belih orlova našao se čopor plavih huligana sa zadatkom kamenovanja policijskog štita koji im je zapriječio put prema zgradi Vlade. Kao udarna igla trebali su za sobom povući masu, zbog presude generalima na prosvjedu okupljenih, očajnih i tužnih branitelja, kako bi „zajedno“ silom svrgnuli Vladu. Ipak, oni su protivno nadanjima režisera, baš kao i dvadeset godina prije, položili ispit. Nisu nasjeli, pa planirani scenarij nije proveden! Zanimljivo je kako su ova, ali još više neka kasnija, događanja pokazala da se u raznovrsnom portfelju Službe nalazi i jedan vukovarski branitelj, i to ni manje ni više nego zagrebački dragovoljac. Jedan ali dovoljno Dugi da se Služba pokrije i posije nered.

A tad je došao i taj dan! I prije nego je službeno objavljen, datum završetka pregovora s EU priopćio nam je Jojo. Sav narogušen, obratio se naciji cinično sikćući da to nije nikakav uspjeh, da je to trebalo okončati i prije (je, je, prije a sve si radio da bude tko zna kad i tko zna s kim u paketu). Pritom mu je,

inače golubinje lice nagrđeno tek onim „boksačkim“ okom, poprimilo izraz „Srđe Zlopogleđe“. Izraz koji ćemo nakon toga vidjeti još dvaput: dogodine nakon oslobađajuće presude generalima i dvije godine potom kad se voljom naroda s ostalim jojo-ima našao na prirodnom mjestu pete (dijela tijela, naravno) kolone sjećanja u Vukovaru.

Tako je uklonjena i zadnja prepreka da Josip kao nagradu za životno djelo dobije svoj Zakon. No, za to je trebalo pričekati pravi trenutak a taj će uslijediti za dvije godine.

Čin treći: Ne u Njemačku!

Našavši se u vremenskoj oskudici čudnovata Družba s Markova trga, skucana od onih nedovoljno umnih za prijem u Službu, u službi je te iste Službe pet minuta do dvanaest digla ruku za Njegov Zakon. Taj iznuđeni potez, jer drugari takvi kakvi jesu druge opcije i nisu imali, obrazlagali su krajnje providno i nevješto poput sitnih varalica uhvaćenih u prijestupu. Ništa čudno da je ubrzo pred naletom nadmoćnog neprijatelja zapovjeđeno povlačenje na pričuvni položaj. Zakon je povučen (ali tako da još neko vrijeme vrijedi), a Josip ostao bez priznanja, baš poput sportaša kojem je zbog zamućene krvi oduzeto olimpijsko odličje nakon što mu je već bilo dodijeljeno.

Ipak, kako zaslužnik koji je mutio krv drugih, ne bi ostao prikraćen zaštite i po isteku važenja Zakona, prionulo se zbrda-zdola promjenama Ustava. Kad već ne može Zakon, neka čovjek dobije barem svoj članak Ustava. Sve samo da ne mora ići gore na sjever dokazivati svoju nevinost. Ovdje može biti siguran, jer će to za njega i tako odraditi dobro raspoređene jo-jo igračke.

Da se ovakvo što dalo predvidjeti, postaje jasno prisjetimo li se kako su prije dvije godine pred parlamentarne izbore aktivirani svi Službini pravosudni i medijski potencijali za proizvodnju poluistina i neistina. Sve samo kako bi se nedovoljno pouzdani zamijenili bespogovorno poslušnima. Unatoč tome glavni cilj o dvije trećine pouzdanika u Saboru ipak nije postignut. Ali Služba ne bi bila to što jest kad među raspršenim protivnicima ne bi znala naći dovoljno ruku u zraku. Neke se jednostavno probudi, a druge raznim metodama iz bogatog arsenala ipak privoli na suradnju.

Epilog

Piscu ovih redaka nije dano da već sad vidi kako će se ova priča rasplesti. Ipak, jedno zna: kao dijete uvijek je navijao za Bayern i Njemačku kad su s druge strane bili engleski klubovi i reprezentacija. Baš kao što je njegov prijatelj, sin pripadnika Službe, u tim dvobojima uvijek bio na strani Liverpoola i Engleske. Kad igraju Njemačka i Engleska, u nogometnoj igri uglavnom pobjeđuje prva, no ovdje je riječ o igrama druge vrste, igrama u kojim najčešće pobjeđuje Otok. Zadnji put kad je pobijedila Njemačka, sad već prije dvadeset i koju godinu, hrvatsko srce je bilo radosno. Neka tako bude i sada!

 

Grgur S.