Onda, kako si? – upita znanac znanca. – Šugavo! – odgovori ovaj. –A kako si ti? – Ja sam, odvrati onaj, Bogu hvala, dobro. – Ne znam – reče ovaj – godina je odgurnula godinu ... – Ah, to! – odvrati onaj. – Znakovi su gadni. – Da – potvrdi ovaj – gadno smo ugazili. Ali godina će na posljetku ipak biti kakvom je mi učinimo.


Tričav razgovor. Prazan, besmislen, blesav. Zašto ga bilježim? Očarala me praznina? Ni govora. Zgrozila me. Ukazala se kao nekakva opća strukturna rešetka, kao razuzdana križaljka! Nije to zagonetka ukriženih riječi, to je križaljka smislova. Zašto je razuzdana? Pravila su beskrajno labava. Križaljku svatko ispunjava kako hoće, a nitko – koliko god mu se okomiti i vodoravni smislovi međusobno opovrgavali – ne krši pravila.

Pogledajmo kako tu križaljku ispunjavaju Davor Butković, Jelena Lovrić, Inoslav Bešker, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Ivanka Toma, Branimir Pofuk, Goran Gerovac i još potkogod u Morgenblattu i Abendblattu. Za njima,  „ni u slovu ni u slogu“, nimalo ne zaostaju niskonakladni barjaktari hrvatskoga slobodarstva poput Ladislava Tomičića, Denisa Romca, Dražena Ciglenečkog, Borisa Pavelića i Sanje Modrić u Novom listu, a Viktor Ivančić, Ivica Đikić i Boris Dežulović čak i prednjače,  ne samo  u Pupovčevim Novostima, nego i diljem „regiona“. Okomiti je smisao te novinske radinosti – liberalna demokracija, a vodoravni – Jugoslavija. Apstraktno rečeno: „još ne“ i „više ne“. Obje protege, okomitu i vodoravnu, prate pripadne vrjednote. A sraz negacija uvijek iskri pozitivno. Zahvaljujući tomu blagotvornom „prirodnom zakonu“, novinska je radinost na prijelazu iz godine u godinu rodila dva nova svetca hrvatskoga slobodarstva: Josipa Perkovića i Ivana Grujića.

Josip Perković, general Udbe, cijeli je tjedan u Abendblattu slavio svoj krjeposni život. Ispovjedio je štošta. Uvijek je bio hrvatski suverenist; još se u Udbi opirao presezanjima „savezne Udbe“; hrvatska Udba nije progonila, a kamoli ubijala hrvatske političke emigrante; on je štitio hrvatski turizam od emigrantskog terorizma; za života Franje Tuđmana (1998.) tvrdio je da ga je upoznao tek nakon njegova osvajanja vlasti, a sada tvrdi da ga je znao i prije; štoviše, pomogao mu je da postane prvi čovjek hrvatske borbe za slobodu i samostalnost; u Udbi je otkrio kalež i dnevnike blaženoga Alojzija Stepinca, sačuvao ih i vratio Crkvi; Andriji Rašeti, okupatorskom generalu JNA, „dignuo“ je u zagrebačkoj Novoj bolnici „sedam kilograma zlata“; u uvjetima međunarodnog embarga osigurao je 136 ilegalnih prekograničnih transporta oružja. Tko povjeruje, teško će se uzdržati da ne usklikne: Santo subito!

Ivan Grujić, isprva vozač Josipa Perkovića, u posljednjih je dvadesetak godina živio samozatajno. Kao načelnik Uprave za zatočene i nestale neumorno je radio na pronalaženju grobišta i iskapanju zemnih ostataka žrtava srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Potkraj prošle godine organizirao je u Tupalama kod Sinca u Lici, bez dogovora s rodbinom, iskapanje civilnih žrtava poratnoga komunističkog terora i podizanje spomenika 30. prosinca.  Svečanosti otkrivanja spomenika prosvjedno su odbili nazočiti rodbina žrtava i predstavnici Crkve. Biskup gospićko-senjski Mile Bogović obrazložio je to tvrdnjom da je cijelom akcijom upravljao „bivši pukovnik UDBA-e Ivan Grujić“, pa da su se ljudi pribojavali „da UDBA još uvijek nije bivša“. Time je zaradio „kršćanski“ prijekor Ivana Zvonimira Puhovskog i  zgražanje svih onih koji ne vide ništa zazorno u tomu što žrtvama odaje počast bivši pripadnik zločinačke organizacije koja ih je lišila života. Jurica je Pavičić uz to u Morgenblattu ispjevao bogougodnu pohvalu Grujićevoj pokori.

Krasno. Ali ni  med udbašima ni pravice, rekao bi pjesnik. I ne će je biti sve dok netko od na sličan način ne proslavi kršćanske krjeposti barem još trojice mučenika hrvatske slobode: Josipa Manolića, Zdravka Mustača i Josipa Boljkovca.

Prilično je dakle jasno u što smo ugazili s Europskim uhidbenim nalogom. A kakva će na posljetku biti godina, neka svatko sam goneta.

 

Benjamin Tolić