Svaki se narod, ako je bio nešto više od etnosa, u životnim pogibeljima od različitih napadača branio organiziranom oružanom borbom


Iz današnje perspektive svaki se ustanak, otpor i oružana pobuna uglavnom smatraju terorističkim djelima. Još do prije koje desetljeće politički i pravno na te se pojave gledalo različitim očima. U međunarodnom sustavu se urušavala kolonijalna podjela svijeta, a njegova podjela na zapadni demokratski i komunistički diktatorski sustav omekšavala je granice između terorizma i nacionalne osloboditeljske borbe pojedinih naroda, koji su organizirani u pokrete oružanom borbom težili za emancipacijom svojih naroda. Nakon urušavanja komunističkih diktatura i prijelaza na demokratske sustave, konflikti se unutar pojedinih društava uglavnom rješavaju raspravama, a u međunarodnim odnošajima pregovorima i sporazumima. Ako se vratimo u preddemokratsko vrijeme, odnosno vrijeme diktatura i hegemonističkih ustrojstava višenacionalnih država, koje su uglavnom održavane vojnim i redarstvenim terorom, porobljeni narodi, sve i da su htjeli svoja pitanja rješavati pregovorima, nisu to mogla zbog karaktera diktatura, koje su sve protivnike svojih režima doživljavale neprijateljima pa su se s njima obračunavali uglavnom metodama državnoga terorizma – odnosno progonima i likvidacijom.

Nasiljem stvorena i na balkanskom iživljavanju održavana prva je Jugoslavija, poglavito nakon uvođenja Aleksandrove diktature odražavala mentalitet svojih tvoraca, koji se u zlosilju protegnuo sve do potkraj 20. stoljeća, dakle i u cijelom razdoblju jugoslavenske komunističke diktature. Glavna žrtva obiju jugoslavenskih državnih tvorba bijaše uglavnom hrvatski narod, ali i drugi nesrpski narodi, koje je hegemonistička velikosrpska politika svom silom pokušavala pretopiti u svesrpstvo. U tom dugom vremenskom razdoblju državnoga terorizma posve su prirodni bili svaki otpori pa i oružani otpori pokorenih naroda, koji su se iz očaja opirali brisanju s lica zemlje. Hrvatski narod, koji je na različite načine uspio očuvati svoju tisućgodišnju državnopravnu tradiciju te srazmjerno na silu koja se na njega sručila nije pružao samo pojedinačni otpor velikosrpskom nasilju. Dapače, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj Skupštini 1928. organizirao se u nacionalistički pokret koji je na državni terorizam odgovorio terorističkim akcijama, a na državno nasilje odgovarao i oružanom borbom.

Uostalom cijela je Europa tada imala svoje nacionalističke pokrete, koji kao i hrvatski nisu imali veze s imperijalističkim zločinačkim ideologijama – fašizmom, nacizmom i komunizmom. Kad se danas iz perspektive t. zv. pobjednika u Drugom svjetskom ratu, a ponajprije jugoslavenskih komunista paušalno ocjenjuje i hrvatski ustaški pokret u svim razdobljima njegova djelovanja, valja podsjetiti kako su u tom istom razdoblju bar hrvatski komunisti zagovarali jednaku nasilnu i terorističku borbu, a pojedine akcije, ako i sami u njima nisu sudjelovali zajedno s ustašama, pak su ih podupirali. Do otklona od nacionalističkoga ustaškoga pokreta, premda ne i od terorističkih metoda, dolazi tek nakon političkoga zaokreta Kominterne prema Jugoslaviji pa i te današnje ocjene, osim prikrivanja vlastite metodologije, imaju ideološki karakter. Svaki se narod, ako je bio nešto više od etnosa, u životnim pogibeljima od različitih napadača branio organiziranom oružanom borbom.

Tako je nastupao i hrvatski narod u višestoljetnom otporu osmanskim napadajima pa su zbog izostanka potpore zakonitoga vladara, pojedini vlastelini ili odličnici pozivali na okup cjelokupno pučanstvo, odnosno cijeli narod na narodni ustanak. Cijeli je niz slučajeva da pojedini odličnici, unatoč postojanju i redovne vojske, pozivaju narod u koji su bili uključeni čak i kmetovi te im se stavljaju na čelu i zajednički brane od nadolazeće pogibelji. Tako su Hrvati kao cjelina spletom povijesnih okolnosti postali vječiti vojnici, odnosno branitelji svoga doma i prava svoje zemlje. Dok su drugi narodi podizali samo vojske za rat ili su kao slobodni narodi dizali revolucije da zbace ovu ili onu vlast, pojedinca, stranku ili stališ, Hrvati su morali dizati općenarodne ustanke kako bi se očuvali od prijeteće pogibelji. Ta se stoljetna hrvatska osobina, kao dio nacionalnoga značaja, očitovala i u Domovinskom ratu. Kad gledamo ovaj povijesni splet okolnosti ne možemo se, a ne prisjetiti senjskih uskoka, Zrinskih i Frankopana, Kvaternikove bune u Rakovici, a još prije toga ustanka cjelokupna hrvatskog naroda proti Ugarskoj na čelu s banom Jelačićem 1848. Sličan se bunt dogodio i 1903. proti nasilnoj vladavini bana Khuena Hedervaryja.

U cijelom nizu tih ustanaka, Velebistki ustanak iz 1932. je svojevrsna stožerna točka, iz koje se taj nacionalni otpor protegnuo preko križarskoga otpora jugokomunistčkom režimu, do Bugojanskoga ustnaka 1972., ali i početaka organiziranoga otpora velikosrpskoj i jugoslavenskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, iz kojeg je stvorena pobjednička Hrvatska vojska, koja je sad već povijesnim osloboditeljskim vojnoredarstvenim pothvatima sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća postala regionalna vojna sila. Evo samo nekih crtica koje su prethodile podizanju ustanka, koji je u europskim razmjerima, unatoč versajskom poretku, otvorio hrvatsko pitanje na međunarodnoj razini. Nakon atentata u beogradskoj Skupštini 1928., u kojem je od posljedica ranjavanja preminuo i politički vođa hrvatskoga naroda Stjepan Radić, inače izričito mirotvorni političar, koji je čak sudjelovao i karađorđevićevskim vladama, Aleksandar je proglasio diktaturu, ukinuo političke stranke i zabranio svako isticanje hrvatskoga nacionalnog imena i njegovih simbola. Jedan dio političkih prvaka pobjegao je u inozemstvo, a drugi su zatočeni i protiv njih su se vodili sudski procesi.

Dikatura je odlučila ugušiti svaku hrvatsku oporbu pa je uz vojsku, žandarmeriju i policiju osnivala još i tajne organizacije za izvođenje atentata na hrvatske prvake i provođenje terora nad hrvatskim studentima, a režimsko novinstvo otvoreno je pozivalo na likvidaciju hrvatskih političara. Cijeli niz agenata-ubojica poslan je u inozemstvo kako bi likvidirao hrvatske disidente i protivnike jugorežima, a posebice one, koji su se otvoreno zalagali za uspostavu nezavisne hrvatske države. Po Hrvatskoj su krenule masovne uhidbe, a policija je za iznuđena priznanja gotovo do smrti mučila uhićenike, koji su i bez sudske rasprave unaprijed već bili optuženi. Nesretnenike su mučili na više načina, a po iskazima kao da su se natjecali u izmišljanju načina za iznuđivanje priznanja. Vješali su im noge o prečke. Po dvadeset puta dnevno su ih tukli rukama, nogama, bikovačama i pendrecima. O spolovilo su im vješali cigle teške 3 kg, gurali im zamazane krpe u usta i čupali dlake po tijelu. Stipi Javoru su uhitili i suprugu te doveli njegovu zaplakanu djecu u zatvor ne bi li iznudili njegovo priznanje, prijeteći mu smrću. Marko Šlagar je izjavio kako je vidio Hranilovića i Soldina da leže kao mrtvi te da mu je policija prijetila da će i on tako proći, ne bude li ih teretio u svom iskazu. Gabrijel Kruhak svjedoči kako su mu zabijali čavle u petu i tako ga zlostavljali puna tri mjeseca. Šef zagrebačke policije Bedeković mu je prijetio da će ga živa peći.

U Beogradu istodobno 1931. počinje proces seljaku Ivanu Rosiću i jedanaestorici suoptuženika, pa onda suđenje Mačeku, Pernaru i drugim prvacima HSS-a, dok njemačko-židovski znanstvenik Albert Einstein prosvjeduje protiv ubojstva glasovitoga povjesničara Milana Šufflaya, a europska šutnja, ponajprije ona Lige naroda te pasivan odnos glavnih velesila Velike Britanije i Francuske prema jugoslavenskom državnom teroru potiču karađorđevićevsku diktaturu da pokuša zatući čak književnika i odvjetnika Milu Budaka, na što 210 poznatih hrvatskih uglednika prosvjeduju, a među njima su i zagrebački nadbiskup Antun Bauer, Vladko Maček, Filip Lukas pa i pojedini komunisti na čelu s Augustom Cesarcem. Eto u takvim okolnostima je organiziran Velebitski ustanak sredinom 1932. Svrha mu, zbog nepostojanja povoljnih međunarodnih okolnosti, nije bila dizanje velikoga ustanka, nego tek pokazati hrvatskom narodu i inozemstvu da postoji hrvatski otpor velikosrpskoj diktaturi. Iz Belgije su pristigli hrvatski radnici, koji se dobrovoljno javljaju za borbu.

Nakon kratkoga vježbanja postrojen je Velebitski roj s dva poluroja. Zapovijedao mu je rojnik Ivan Devčić - Pivac, a činili su ga rojnici Ante Pejković i Mile Barišić, uz pripadnike pokreta Josu Kujundžića, Venturu Baljka i Petra Šarliju. U Domovini im se pridružilo svega 14 pripadnika pokreta. U tadašnjoj talijanskoj Rijeci nalazio se satnik Vjekoslav Servatzy, koji je vodio pripreme za pothvat, a u također tada talijanskom Zadru pomagali su ih prof. Ante Brkan i braća Relja. Političku pripremu trebali su odraditi Juco Rukavina, Marko Došen, Andrija Artuković te Jozo Dumandžić. Akcija je započela noću 28. kolovoza. Preko granice su prebačene prve trojke, kojima se u Lukovu Šugarju podno velebita pridružili domovinski borci. Pričekali su Devčića Pivca i još četvoricu ustanika koji su došli s oružjem i promidžbenim tvorivom. U svojim odorama, dobro naoružani započeli su prema planu kružiti Velebitom pokazujući se okolnim seljacima i bacajući promidžbene letke. Kad je za to doznao, režim je krenuo u potjeru. Ustanici su se u noći 7. rujna spustili u Brušane i tamo postavili minu pod žandarsku postaju, pri tom ju teško oštetivši. Došlo je i do puškaranja, pa su se povukli nastavljajući svoje krstarenje, što je posebno oduševljavalo narod. Tek je 14. rujna jedna žandarska ophodnja naišla na ustanike u šumi kod Jadovna. Došilo je do borbe u kojoj je teško ranjen Stjepan Devčić, koji si je bombom oduzeo život da ne padne u ruke žandara. Ostali su se uspjeli povući.

Nakon toga, uz već 1500 žandara, režim je iz Sarajeva poslao cijelu pješačku pukovniju te angažirao krstaricu i brod koji su plovili Velebitskim kanalom, dok su dva pomorska zrakoplova nadlijetala čitavo područje. Ustanici su ipak izmaknuli obruču i prešli granicu. Svoj su cilj postigli jer je svjetsko novinstvo posvetilo znatnu pozornost događajima u Hrvatsku te tako otvorili i na međunarodnoj razini hrvatsko pitanje. Jugoslavenska osveta je bila krvava, a žrtva te osvete su postali, osim seljaka iz Brušana, rodbine ustanika gotovo cjelokupni hrvatski narod. Progoni, uhidbe, mučenja, zatočenja i ubijanja su nastavljeni. No nasilje nad cijelim jednim narodom svoj će odgovor naći u likvidaciji krvnika Aleksandra Karađorđevića, koji je bio ne samo pokretač, nego i simbol velikosrpske politike. Sve ono što se pak događalo tijekom Drugoga svjetskog rata, u poraću, ali i u godinama do 1990. samo je bilo nastavak onoga što je započeto još 1918., a stvarano politikom hrvatsko-srpske koalicije, čiji je program 1902. iznio Nikola Stojanović u tekstu Srbi i Hrvati – u kojem do "istrage" najavljuje kraj hrvatstva.

Sve što se događalo u desetljećima prve Jugoslavije uvišestručeno je tijekom komunističkoga režima pa je Velebitski ustanak ne samo manifestacija dobro organizirana otpora borbenoga hrvatstva u prvoj polovici 20. stoljeća nego i svojevrsna središnja točka hrvatske oružane borbe u obrani nacionalnoga dostojanstva i slobode, ali i uspostave hrvatske državne neovisnosti. Diktatura je odlučila ugušiti svaku hrvatsku oporbu pa je uz vojsku, žandarmeriju i policiju osnivala još i tajne organizacije za izvođenje atentata na hrvatske prvake i provođenje terora nad hrvatskim studentima, a režimsko novinstvo otvoreno je pozivalo na likvidaciju hrvatskih političara.

Cijeli niz agenata-ubojica poslan je u inozemstvo kako bi likvidirao hrvatske disidente i protivnike jugorežima, a posebice one, koji su se otvoreno zalagali za uspostavu nezavisne hrvatske države. Po Hrvatskoj su krenule masovne uhidbe, a policija je za iznuđena priznanja gotovo do smrti mučila uhićenike, koji su i bez sudske rasprave već bili unaprijed optuženi. Nesretnenike su mučili na više načina, a po iskazima kao da su se natjecali u izmišljanju načina za iznuđivanje priznanja. Vješali su im noge o prečke. Po dvadeset puta dnevno su ih tukli rukama, nogama, bikovačama i pendrecima. O spolovilo su im vješali cigle teške 3 kg, gurali im zamazane krpe u usta i čupali dlake po tijelu. Stipi Javoru su uhitili i suprugu te doveli njegovu zaplakanu djecu u zatvor ne bi li, prijeteći mu smrću, od njega iznudili priznanje. Marko Šlagar je izjavio kako je vidio Marka Hranilovića i Matiju Soldina da leže kao mrtvi te da mu je policija prijetila da će i on tako proći, ne bude li ih teretio u svom iskazu. Gabrijel Kruhak svjedoči kako su mu zabijali čavle u petu i tako ga zlostavljali puna tri mjeseca. Šef zagrebačke policije Janko Bedeković mu je prijetio da će ga živa peći. U Beogradu istodobno 1931. počinje proces seljaku Ivanu Rosiću i jedanaestorici suoptuženika, pa onda suđenje Mačeku, Pernaru i drugim prvacima HSS-a, dok njemačko-židovski znanstvenik Albert Einstein prosvjeduje protiv ubojstva glasovitoga povjesničara Milana Šufflaya, a europska šutnja, ponajprije ona Lige naroda te pasivan odnos glavnih velesila Velike Britanije i Francuske prema jugoslavenskom državnom teroru potiču karađorđevićevsku diktaturu da pokuša zatući čak književnika i odvjetnika Milu Budaka, na što 210 poznatih hrvatskih uglednika prosvjeduju, a među njima su i zagrebački nadbiskup Antun Bauer, Vladko Maček, Filip Lukas pa i pojedini komunisti na čelu s Augustom Cesarcem.

U toj monarhističkoj diktaturi donesene su 193 smrtne osude političkim protivnicima, a 10 tisuća Hrvata je osuđeno na 15 tisuća godina tamnice, dok je istodobno prema nekim podatcima na pravoslavlje prevedeno oko 300 tisuća Hrvata.  Eto, u takvim je okolnostima, a na temelju Wilsonove deklaracije o pravu naroda na samoodređenje, organiziran Velebitski ustanak sredinom 1932. Svrha mu, zbog nepostojanja povoljnih međunarodnih okolnosti, nije bila dizanje velikoga ustanka, nego tek pokazati hrvatskom narodu i inozemstvu da postoji hrvatski otpor velikosrpskoj diktaturi. Iz Belgije su pristigli hrvatski radnici, koji se dobrovoljno javljaju za borbu. Nakon kratkoga vježbanja postrojen je Velebitski roj s dva poluroja. Zapovijedao mu je rojnik Ivan Devčić - Pivac, a činili su ga rojnici Ante Pejković i Mile Barišić, uz pripadnike pokreta Josu Kujundžića, Venturu Baljka i Petra Šarliju. U Domovini im se pridružilo svega 14 pripadnika pokreta. U tadašnjoj talijanskoj Rijeci nalazio se satnik Vjekoslav Servatzy, koji je vodio pripreme za pothvat, a u Zadru, koji je tada također zaposjednutim držala Italija pomagali su ih prof. Ante Brkan i braća Relja. Političku pripremu trebali su odraditi Juco Rukavina, Marko Došen, Andrija Artuković te Jozo Dumandžić. Akcija je započela noću 28. kolovoza. Preko granice su prebačene prve trojke, kojima se u Lukovu Šugarju podno velebita pridružili domovinski borci. Pričekali su Devčića Pivca i još četvoricu ustanika koji su došli s oružjem i promidžbenim tvorivom. U svojim odorama, dobro naoružani započeli su prema planu kružiti Velebitom pokazujući se okolnim seljacima i bacajući promidžbene letke. Kad je za to doznao, režim je krenuo u potjeru. Ustanici su se u noći 7. rujna spustili u Brušane i tamo postavili minu pod žandarsku postaju, pri tom ju teško oštetivši. Došlo je i do puškaranja, pa su se povukli nastavljajući svoje krstarenje, što je posebno oduševljavalo narod. Tek je 14. rujna jedna žandarska ophodnja naišla na ustanike u šumi kod Jadovna. Došlo je do borbe u kojoj je teško ranjen Stjepan Devčić, koji si je bombom oduzeo život da ne padne u ruke žandara. Ostali su se uspjeli povući. Nakon toga, uz već 1500 žandara, režim je iz Sarajeva poslao cijelu pješačku pukovniju te angažirao krstaricu i brod koji su plovili Velebitskim kanalom, dok su dva pomorska zrakoplova nadlijetala čitavo područje.

Ustanici su ipak izmaknuli obruču i prešli granicu. Svoj su cilj postigli jer je svjetsko novinstvo posvetilo znatnu pozornost događajima u Hrvatsku te tako otvorili i na međunarodnoj razini hrvatsko pitanje. Jugoslavenska osveta je bila krvava, a žrtva te osvete su postali, osim seljaka iz Brušana, rodbine ustanika i gotovo cjelokupni hrvatski narod. Progoni, uhidbe, mučenja, zatočenja i ubijanja su nastavljeni. No nasilje nad cijelim jednim narodom svoj će odgovor naći u smaknuću krvnika Aleksandra Karađorđevića, koji je bio ne samo pokretač, nego i simbol velikosrpske politike. Hrvatski pak otpor velikosrpskoj diktaturi kulminirao je u proljeće 1941., kad je u Čakovcu, nakon ustanka, 7. travnja proglašena hrvatska nezavisnost te nakon Bjelovarskoga ustanka 7.-10. travnja u njegovu jeku, 8. travnja proglašena NDH. Tih dana hrvatski nacionalisti ustaju i razoružavaju jugoslavensku vojsku u Đakovu, Šibeniku, Splitu, Crikvenici, Mostaru i Doboju, što s odobravanjem prihvaća cijeli narod.

Slavko Kvaternik je, nakon što se Seljačka zaštita stavila na raspolaganje hrvatskim borcima, prije ulaska postrojba njemačkoga Wermachta u Zagreb, proglasio 10. travnja 1941. Nezavisnu Državu Hrvatsku, a Hrvati su vlastitim snagama prije ulaska Nijemaca zauzeli sve javne ustanove, kako je to zabilježio očevidac događaja američki konzul John James Meily, što je bio kraj jedne umjetne, nasilne i terorističke državne tvorevine. Sve ono što se pak događalo tijekom Drugoga svjetskog rata, u poraću, ali i u godinama do 1990. samo je bilo nastavak onoga što je započeto još 1918., a stvarano politikom hrvatsko-srpske koalicije, čiji je program 1902. iznio Nikola Stojanović u tekstu Srbi i Hrvati – u kojem do "istrage" najavljuje istrjebljenje hrvatskoga naroda. Sve što se događalo u desetljećima prve Jugoslavije uvišestručeno je tijekom komunističkoga režima pa je Velebitski ustanak bio ne samo manifestacija dobro organizirana otpora borbenoga hrvatstva u prvoj polovici 20. stoljeća, nego i svojevrsna središnja točka hrvatske oružane borbe u obrani nacionalnoga dostojanstva i slobode, ali i uspostave hrvatske državne neovisnosti.

 

Mate Kovačević

Share
0