Infrastruktura bivše Udbe, unatoč britanskom pokroviteljstvu, i dalje je prijetnja NATO-u i politici SAD-a, a na tu se obavještajnu mrežu interesno nadovezuje moćna infrastruktura svetosavske državne crkve

Snažni otpori suočavanju s komunističkim zločinima u državama nastalim nakon raspada bivše SFRJ te nedostatak elementarnoga senzibiliziranja javnosti sa žrtvama jugokomunističkoga režima pokrenuo je mehanizme Europske unije da u tim državama potaknu suočavanje s prošlošću. U to su vrijeme pod neljudskim diktatorskim režimom, čije se političko vodstvo tijekom i nakon boljševičke revolucije masovnim likvidacijama obračunavalo sa svojim političkim protivnicima, stradali znatni dijelovi različitih naroda. U poraću i desetljećima koja su slijedila Titov se komunistički režim  s protivnicima obračunavao tajnim likvidacijama istaknutih političkih disidenata u inozemstvu, a u državi s njihovom bližom i daljnjom rodbinom.

Produžena ruka te jugokomunističke politike najprije bijaše KNOJ, zatim OZNA pa UDB-a i na kraju tzv. SDS, a riječ je bila o tajnoj političkoj policiji, odnosno izvršnom tijelu politike Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije, koja je u očuvanju režima rabila sve zločinačke i terorističke metode tajne sovjetske službe NKVD-a. Suočavanje s prošlošću krenulo je otvaranjem procesa dekomunizacije u Hrvatskoj, što ga je potaknulo njemačko sudstvo, a nedavni njemački i bugarski zahtjev Srbiji da otvori arhive tajne policije daje naslutiti kako će se i odnos srbijanskih vlasti prema boljševičkoj prošlosti vrjednovati u procesu približavanja Srbije Europskoj uniji. Istraživanja slovenskoga publicista Romana Leljka, kako je objavljeno zadnjih dana, pokazuju da i susjedna Slovenija nastavlja svoj započeti proces suočavanja s komunističkom prošlošću. Leljak je u slovenskim arhivima pronašao dokumentaciju o tomu kako je nekadašnji načelnik slovenske Službe državne sigurnosti Janez Zemljarič odobrio akciju u kojoj je 1975. godine u blizini svoje kuće u Klagenfurtu likvidiran hrvatski emigrant Nikica Martinović. Zemljarič je pak pred raspad bivše SFRJ bio predsjednik Izvršnoga vijeća Slovenije, odnosno republički predsjednik vlade, što bi u demokratskom svijetu bio nezapamćen presedan, dok je u komunističkim režimima sudioništvo u krvavim ubojstvima bilo, između ostaloga, i svojevrsni poticaj za napredovanje u političkoj karijeri.

Slovenska je televizija u svojim informativnim emisijama u ponedjeljak navečer objavila i dokument sa sjednice CK SK Slovenije na kojoj je uz Andreja Marinca, Lojzu Briškoga, Vladu Janžiča, Franca Šetinca, Danicu Jurkovič, Gojka Staniča, Franca Popita, Sergeja Kraighera, Tonu Kropušeka, Marjana Orožena, Rgona Conradija, Borisa Mužiča, Stanu Markiča, Martina Košira i Jožu Šteha nazočio i bivši predsjednik predsjedništva SR Slovenije Milan Kučan. Na toj sjednici Centralnoga komiteta slovenskih komunista donesena je odluka o akciji slovenske Udbe, koja je 1972. u Salzburgu otela hrvatskoga emigranta Stjepana Crnogorca te ga prevezla u Sloveniju i ondje - kako navodi Leljak - najprije ispitivala, a potom bez ikakva suđenja tajno  likvidirala te pokopala na nepoznatom mjestu, vjerojatno u Kočevskom rogu. Hoće li ova otkrića otvoriti i pitanje izručenja slovenskih komunističkih političara, koji su kao članovi CK donosili odluke o likvidaciji svojih protivnika pokazat ubrzo vrijeme.

Nema dvojbe kako iza procesa dekomunizacije bivših komunističkih država stoji demokratska Europa na čelu sa Saveznom Republikom Njemačkom, koja zbog dobrobiti demokratskoga sustava unutar Europske unije otvara procese u spomenutim državama kako bi se njihovi narodi oslobodili i danas snažne komunističke hobotnice, koja štiti stečene položaje nekadašnjih zločinačkih organizacija, odnosno Komunističkih partija, čiji su sljednici ostali poprilično snažni u javnom, političkom, financijskom, medijskom, kulturnom i inim područjima navedenih država. Nu da ne bi sve ostalo samo na ćudorednom području, valja shvatiti kako njemačka, a onda i politika EU, nije zadovoljna širenjem interesnoga područja koje u jugoistočnoj Europi i dalje održava umrežena infrastruktura bivše jugokomunističke tajne policije Udbe.

Premda se u analitičkim krugovima neskriveno ističe kako pokroviteljstvo nad infrastrukturnom mrežom bivše jugoslavenske Udbe i njezinih republičkih ispostava danas drži britanska politika, manje je poznato da je, unatoč tomu, bivša mreža jugoslavenske komunističke policije, zbog svojih metoda i tradicije u ključnim pitanjima još uvijek podložna Moskvi. Zato je njezina infrastruktura, unatoč britanskom savezničkom pokroviteljstvu, i dalje svojevrsna prijetnja NATO savezu i politici Sjedinjenih Američkih Država.

Na tu se pak obavještajnu mrežu interesno nadovezuje moćna infrastruktura svetosavske državne crkve Republike Srbije, koju izvan srbijanskih državnih granica finaciraju države u kojima ona kao inozemna organizacija djeluje. Riječ je ponajprije o Kosovu, Hrvatskoj, Makedoniji i Crnoj Gori, koje su, kako se može iščitati iz božićne poruke srbijanskoga patrijarha Irineja, skrivena meta velikosrpske politike, umrežene u cijeli niz ruskih gospodarsko-političkih projekata. Tako Irinej, unatoč međunarodno priznatoj kosovskoj državnosti, pručuje da nitko ne će istrgnuti Kosovo iz Srbije, jer su Kosovo i Metohija srpski zavjet.

U svojoj poslanici Hrvatsku je raskomadao na više teritorijalnih dijelova (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Lika, Kordun, Banija). Makednosku pak pravoslavnu crkvu naziva raskolničkom, a Makedoniju - bivšom republikom Jugoslavije. Crnogorsku demokratsku vlast naziva režimom, optuživši ga za "nasrtaj" na identitet Srpske pravoslavne crkve, a pripadnike Crnogorske pravoslavne crkve naziva samozvanim autokefalistima i ateistima te tamošnju vlast poziva da mjesnu Katoličku crkvu izdvoji od Vatikana i podvrgne je sjedištu u Crnoj Gori.

Naoko nevjerojatnu poveznicu svetosavlja s bivšom jugokomunističkom infrastrukturom neki su hrvatskii političari demonstrirali na Pupovčevu domjenku, a neki pak na Badnjaku u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi, čime su, što iz neznanja, a što opet izmanipulirani ponizili svojim pristupom isključivo povlaštenoj manjini sve druge pripadnike pravoslavnih crkava u Hrvatskoj, koje ujedno čine i pripadnike hrvatskih manjina, kao što su Crnogorci, Makednoci ili Bugari, ali i znatan dio pravoslavaca, koji se osjećaju pripadnicima hrvatskoga naroda.

Mate Kovačević