Osvrt na knjigu: Ante Čavka, Kaže se puttana, Vlastita naklada, Knin, 2012.

Želiš li postati ime u književnosti ne piši ono što ne bi ili o kome ne bi trebalo i ne piši o onome o čemu ili o kome ne bi trebalo. Ali, preskočimo mi to.

Ante Čavka poznati je hrvatski književnik koji zaista ide svojim putem u književnosti. S pravom kaže u nekoliko rečenica na koricama, koje bi zapravo trebale biti njegov životopis, da ne pripada ni kakvom društvu niti odgovara bilo kojim i bilo čijim stilovima ili odredbama. Razumljivo. Dokazuje to roman na koji se osvrćemo.

Likovi koji izranjaju pred našim očima nisu izmišljeni. Čavka ih je pokupio iz naše bliže i nešto dalje prošlosti. Odnosi među njima možda djelomično jesu, nisam istraživao, ali to nije ni važno. Ovo nije povijest, ovo je priča o usudu hrvatskog naroda tamo oko Knina. Međutim, nije to lokalna priča, priča je to koja se odražava na čitavu Hrvatsku. U središtu pozornosti je velikosrpska namisao. Nemilosrdno napada sve oko sebe. Ne čini to sama, jer za to nema hrabrosti, nego samo onda kada joj izgleda da je u prednosti. Takva su bila vremena prve Jugoslavije, kao i vremena kada su tim krajevima carevali Talijani. Komunizam je, pak, posebna priča. Velikosrpstvo i on nalijepili su se jedno na drugo bez nekih velikih poteškoća. Ta neprijatelj im je bio zajednički: Hrvati. Sadašnjost je u sve uvučena pomoću likova Carle del Ponte i Save Štrbca. Oboje progone Hrvate, iako su oboje zapravo tuđinci u hrvatskoj zemlji.

Stil romana je britak, bez bilo kakve zadrške. Čitateljima je uvijek jasno što pisac želi poručiti. Zbog toga netko knjigu ostavlja odmah na početku, drugi je čita do kraja. Poniremo u povijesnu maglu otkrivajući zapravo prave silnice, tako različite od onih u našim medijima. Sve je puno sarkazma i želje razotkriti mutne povijesne igre. U tome se ovaj Čavkin roman približava Araličinim romanima Ambra, Fukara, Svetinka, Mentalni komunist... romanima koji našu sadašnjost nastoje učiniti boljom čisteći je od raznih pogubnih likova. Time ne dobivaju ništa na trenutnom hrvatskom književnom polju, ali dobivaju mnogo u očima hrvatskog puka. To je ta jedina zvijezda koja bi nas trebala voditi u životu.

Iako glavni likovi pripadaju različitim narodima, zapravo svi imaju istog vođu, Britance koji im samo na čela lijepe različite znakove: lubanju i mrtvačke kosti, pruće, petokraku... Hrvatski puk zapamtio ih je po zlu. Svi misle da predstavljaju nešto važno, a konci se zapravo vuku u pozadini. Da to nije tako, ne bi Britanci ljubomorno čuvali svoje pismohrane čak i više od propisanih 50 godina. Objašnjava to fra Ivan, pripovjedač u romanu, svojim slušateljima, Talijanu i Britancu, tamo u Rimu u samostanu gdje svi zajedno stanuju. Fra Ivan je pokušao za svoju doktorsku tezu uzeti temu o povijesti engleske genocidnosti, ali mu je nitko ne želi prihvatiti. Umjesto toga nazivaju ga tvrdoglavim glupanom. On priča o svemu tome svojim spomenutim kolegama. Njima izgleda ništa nije jasno. Fra Ivan je, ipak, olakšao svoju dušu i može se vratiti u domovinu makar naizgled neobavljena posla.

Ovaj roman zacijelo treba drugima preporučiti za čitanje. Ne susreće se svaki dan nešto ovakvo. Povijest, sadašnjost, vješto pripovijedanje kucaju pred našim očima. Gdje smo mi u svemu tomu? Daj, ne budimo kukavice, iskreno odgovorimo.

Miljenko Stojić