Utakmica Jugoslavija-Bugarska, krajem 1983. u Splitu, bila je zadnja utakmica kvalifikacija za odlazak na EP 1984. u Francuskoj. Reprezentaciji Jugoslavije trebala je pobjeda. Koju je ona i postigla, na dramatičan način u zadnjoj minuti. Pogotkom Partizanovog defenzivnog vežnjaka Ljubomira Radanovića, koji je inače bio poznat po tome, što mu je strašno smetalo izvođenje hrvatske himne.


Uoči jedne prijateljske utakmice jugoslavenske reprezentacije, negdje sredinom osamdesetih godina u Zagrebu, svirana je pored jugoslavenske i hrvatska himna, i to je Radanoviću tada bilo trnu u oku. Temperamentni Delić se nakon tog pogotka Radanovića u zadnjoj minuti tada razvikao: "Ma ljudi moji, je li to moguće!". I to je najviše što je ostalo u sjećanju od te utakmice. Delić je bio poznat po takvim temperamentnim izljevima, uvijek kada je on komentirao bilo koji sportski događaj.

Inače, reprezentacija Jugoslavije je nakon toga, slijedeće godine na EP u Francuskoj, izgubila sve 3 utakmice u grupi; 0:2 protiv Belgije, 0:5 protv Danske i 2:3 protiv Francuske i na kraju bila najgora od 8 reprezentacija, koliko je tada sudjelovalo na EP. Ali, unatoč tome, od ove utakmice u Splitu, je tada u jugoslavenskim medijima stvoren mit.


I nedavno su na taj napuhani jugo-mit, podsjetili i HRT i Večernji. "Prošlo je točno 30 godina od legendarnog Delićevog uzvika!" - glasio je naslov se u članku Večernjega, kao da se radi o obljetnici nekakvog doista značajnog događaja.

Ma nije riječ o Delićevom uzviku, i o njemu i njegovim poznatim komentarima, može se pričati i podsječati na to uvijek. Ne treba zato neka 30 obljetnica, što je potpuna bedastoća. Jer, ako bi baš podsjećali na uzvike i uzrečice i dosjetke sportskih komentatora, onda bi trebali podsjećati i praviti obljetnice i recimo na Ivu Tomića. Koliko je samo Tomić ostavio legendarnih doskočica u svojim komentarima.

Ovdje se radi zapravo o prikrivenoj jugonostalgiji, upakiranoj kao podsjećanje na Delića. Radi se o podsjećanju na jedan jugoslavenski sportski mit. Ova utakmica  je jedan od nekoliko primjera, kako se u bivšoj Jugoslaviji od ničega stvarali mitovi. Mitovi o navodnoj kvaliteti jugoslavenske reprezentacije, navodnom junaštvu i slozi, bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda, koji bi se kada je bilo najteže, eto kao uzdizali i pobjeđivali.

Jedan od ovakvih sličnih mitova, kao ovaj o utakmici Jugoslavija-Bugarska, stvoren je i od utakmice Rumunjska-Jugoslavija 1977. godine. Radilo se o kvalifikacijama za odlazak na SP u Argentinu 1978. Reprezentacija Jugoslavije je prvu utakmicu protiv Rumunja, godinu dana ranije u Zagrebu, izgubila sa 0:2. I nakon, lošeg starta, kasnije se popravila i onda su u Bukureštu igrali protiv Rumunjske u listopadu 1977.  U jednoj ludoj utakmici, sa puno preokreta, reprezentacija SR Jugoslavije je pobijedila sa 6:4.


Nakon te utakmice u tadašnjim jugo-medijima napravljena je totalna euforija. Tadašnji sportski tjednici, beogradski "Tempo" i zagrebačka "SN Revija", objavili su čak postere te reprezentacija Jugoslavije, na svojim duplericama u sredini, sa natpisom "junaci iz Bukurešta". Kao da su osvojili naslov svjetskog prvaka. Iako je bila preostala još jedna zadnja kvalifikacijska utakmica, protiv Španjolske u Beogradu, koju je Jugoslavija također morala dobiti, da bi otišla na SP. I onda je danima i tjednima uoči te odlučujuće utakmice, u javnosti i medijima stvarano ozračje, kao pred neku bitku i rat. Pisalo se i govorilo, da će "crvena furija" pasti, da će im razbiti noseve, da će zavrnuti rogove, "španjolski bikovima"  i slično. Španjolci tada nisu bili ni izbliza klasa kakva su danas. Već su bili prosječna momčad. I onda je došla ta bučno najavljivana utakmica godine u Beogradu. Reprezentacija Jugoslavije je izgubila sa 0:1 i nije otišla na SP. Utakmica je završila velikim skandalom. Prilikom izlaska sa stadiona, netko iz publike je pogodio bocom u glavu španjolskog reprezentativca i tadašnjega igrača Reala, Juanita. Juanito je pao sav krvav na zemlju i morala mu se ukazivati liječnička pomoć. Nakon toga, Nogometni savez Jugoslavije kažnjen je sa debelom novčanom kaznom i, reprezentacija Jugoslavije više utakmica nije smjela igrati na domaćem terenu.


Dakle, sve je neslavno završilo, od odlaska na SP 1978. nije bilo ništa, ovaj skandal je brzo zaboravljen i gurnut pod tepih, ali je od te utakmice u Bukureštu protiv Rumunjske, stvoren još jedan sportski jugo-mit. Jedan od brojnih sportskih jugo-mitova, o kojima jugodebili i danas sanjanju, kao o nečem velikom, iako je dobar broj tih mitova zapravo preuveličan ili potpuno beznačajan. Ali tadašnji jugomediji su uvjeravali  ljude da je to jako važno i jugofili koji su u to vrijeme odrastali u bivšoj Jugoslaviji i slavili Tita i 29. studeni, vjeruju i dan danas u te mitove. Takvi jugofili, koji su tada u SR Jugoslaviji, odgajani u socijalističkom duhu, proveli mladost, sjede danas većinom u redakcijama glavnih hrvatskih medija.

Jedan od najtvrodokornijih takvih jugodebila, pored Ante Tomića, je Boris Dežulović, koji ne propušta priliku popljuvati, omalovažiti i poniziti sve hrvatsko. Prije nekoliko mjeseci on je napisao jedan antihrvatski propagandni uradak, "Lijepa naša domovino bajki", u kojem je izabrao navodnih pet najvećih hrvatskih mitova,  i on ih je kao želio razobličiti. Taj uradak još uvijek stoji na portala Jutarnjega, što znači da je Jutarnjem jako važno da ga i dalje reklamira.

Jedan od tih, za Dežulovića, mitova, je  navodni  mit o talentiranosti hrvatskih sportaša. No, ova tvrdnja da je to mit i  Dežulovićevo razobličivanje tog mita, bio je u stvari samo infantilni izljev njegove ljubomore i zavisti zbog sportskih uspjeha Hrvatske. Tako je Dežulović tu pokušao podcijeniti i izrugati sve hrvatske sportske uspjehe, od osamostaljenja Hrvatske. Prije svega uspjehe nogometne reprezentacije. To što je Hrvatska osvojila 3. mjesto na SP 1998. u Francuskoj, ma nije to ništa za Dežulovića. Jer, po njemu, treći na SP može biti svatko, to su bili su i Šveđani i Čile, Poljaci, pa čak i Turci.


Ali jedino njemu draga reprezentacija SR Jugoslavije nije to nikada uspjela, osvojiti treće mjesto. Iako je  nastupila na 7 svjetskih prvenstava. Najveći uspjeh reprezentacije bivše Jugoslavije bilo je 4. mjesto na SP u Čileu 1962. godine. Jer je u utakmici za treće mjesto Jugoslavija izgubila upravo od  Čilea, sa kojim se Dežulović sprda.  Reprezentacija SR Jugoslavije se, od 11 mogućih svjetskih prvenstava uspjela kvalificirati  na njih 7.  Hrvatska se od dosadašnjih mogućih 5 svjetskih prvenstva,  (za SP 1994. još nije imala pravo igrati kvalifikacije) kvalificirala na 4. I odmah u prvom nastupu na SP uspjelo joj je ono što reprezentaciji SR Jugoslavije nije uspjelo za 45 godina njenog postojanja. Uzgred budi rečeno Poljaci, nacija od skoro 40 milijuna ljudi, su od mogućih 18 svjetskih prvenstava, nastupali samo na 7,  a Turci, nacija od 80 milijuna ljudi, dosada samo na dva SP.

Iako je hrvatska nogometna reprezentacija za kratko vrijeme, relativno gledajući, bila čak uspješnija nego reprezentacija Jugoslavije, ipak se među jugodebilima na životu održava tvrdokorno mit o nekadašnjoj navodno jakoj reprezentaciji Jugoslavije.  Ta reprezentacija Jugoslavije nikad nije uspjela pobijediti Italiju i Englesku u jednoj službenoj utakmici, a Hrvatskoj je to uspjelo. I ta reprezentacija Jugoslavije je posebno imala kompleks protiv reprezentacije Njemačke, od koje je gotovo uvijek gubila. Od 6 službenih utakmica sa Njemačkom, Jugoslavija je uspjela pobijediti samo jednom. Dok je Hrvatska od dosadašnje tri službene utakmice protiv Njemačke dobila dvije. U njemačkim sportskim medijima, da bi popravili tu negativnu statistiku protiv Hrvatske, oni vode i one tri prijateljske utakmice Njemačke protiv reprezentacije NDH, za vrijeme rata, koje je sve tri dobila Njemačka, Inače u toj reprezentaciji NDH je tada zaigrao i Zlatko Čajkovski, koji je nakon 2. svjetskog rata postao jedan od najboljih igrača reprezentacije SR Jugoslavije, pored drugih velikih hrvatskih igrača, Vukasa, Bobeka, Zebeca itd.

Njemački sportski tjednik "Kicker" i ostali njemački mediji u statistici redovito navode i rezultate te 3 utakmice odigranih 1941. i 1942. godine.  Zamislimo, kada bi netko od glavnih medija u Hrvatskoj u statistikama dosadašnjih susreta Njemačke i Hrvatske objavio i ta 3 rezultata između reprezentacije NDH i tadašnje Njemačke. Sigurno bi se odmah digla na noge cijela vladajuća klika i njihove ne(vladine) organizacije i ostali mediji  i svi bi drečali o fašizmu i rehabilitaciji ustaštva i NDH.  A Dežulović, Jergović i ostali bi odmah pisali naručene komentare.

Za vaterpolo, kaže Dežulović posprdno, da je to sport, kojeg ozbiljno igra samo šest-sedam država. Ali  kada se vaterpolo naširoko slavio za vrijeme Jugoslavije, tada mu to nije smetalo. I on je tada oduševljeno slavio naslov svjetskog prvaka u vaterpolu reprezentacije Jugoslavije.  Ali sada se on sa tim istim naslovom vaterpolskog svjetskog prvaka sprda, jer je taj naslov osvojila država koju on ne može smisliti-Hrvatska. Pa se onda također sprdao sa rukometnim uspjesima i pitao ako je Hrvatska rukometna velesila, zašto je bila samo jednom svjetski prvak, a Rumunjska četiri puta. Ali i reprezentacija  SR Jugoslavije je bila rukometna velesila, ali je  za 45 godina, samo jedanput uspjela postati svjetski prvak, a Rumunjska četiri puta, jer Rumunji su upravo u to vrijeme Jugoslavije osvojili sva svoja četiri naslova a ne za vrijeme Hrvatske, kako je to Dežulović na svoj poznati manipulativni način pokušao podvaliti. Zadnji put Rumunji su bili rukometni prvaci svijeta 1974. i odavno više ne spadaju u svjetski vrh i u zadnjih 15-20 godina, nikada nisu bili konkurencija hrvatskim rukometašima. Hrvatska je za duplo manje vremena, koliko se natječe na velikim rukometnim turnirima, postigla veći uspjeh nego Jugoslavija. SR Jugoslavija je za 45 godina bila 2x olimpijski pobjednik u rukometu, a Hrvatska već sada ima 2 olimpijska zlata. SR Jugoslavija je za 45 godina  jednom bila svjetski prvak, i jednom druga i dva puta treća. Hrvatska je za manje od 20 godina bila jednom svjetski prvak, tri puta druga i jednanput treća.

Ma kao nije to ništa, što je Hrvatska dosad ostvarila na olimpijskim igrama, i manje države od Hrvatske navodno su osvajale odličja, čak i više od Hrvatske, pa je Dežulović tu naveo male karipske otočne države Granadu, Nizozemske antile i Djevičanske otoke. I bezočno slagao, jer su ove tri države, na svim dosadašnjim olimpijskim igrama ukupno osvojili svaka, samo po jednu medalju.

Dežulović je slagao da su i Slovenija, Gruzija i Estonija navodno bolje od Hrvatske. Iako su na vječnoj ljestvici država osvajača medalja u povijesti olimpijskih igara, sve tri ove države iza Hrvatske. Hrvatska  na toj ljestvici zauzima 51. mjesto  od ukupno 132 države i nacije, koje su dosada u povijesti olimpijskih igara, osvajale medalje. A velika većina od njih sudjeluje daleko duže na OI nego Hrvatska. i nisu imale rat i tako teške uvjete.

SR Jugoslavija je za 45 godina, na 11 zimskih olimpijada osvojila 4 medalje, ni jednu zlatnu. Hrvatska je na 6 zimskih olimpijskih igara osvojila 10 medalja, od toga 4 zlata, zahvaljujući veličanstvenoj Janici Kostelić, koja je bila vrhunski svjetski sportaš. Takvog jednog vrhunskog sportaša, sa tolikim uspjesima, koji bi se mogao usporediti sa Janicom, nije bilo u 45-godišnjoj povijesti SR Jugoslavije. 

SR Jugoslavija je na svjetskim prvenstvima u atletici, kraljici sportova, za 45 godina osvojila 0 medalja. Hrvatska za duplo manje vremena, do sada 4, od toga 3 zlata. SR Jugoslavija za 45 godina nije imala ni jednog jedinog olimpijskog pobjednika u atletici. Hrvatska ga ima, odnosno pobjednicu. Hrvatska je na dosadašnjim europskim i svjetskim prvenstvima u plivanju, osvojila isto toliko odličja  koliko i SR Jugoslavija za 45 godina.

SR Jugoslavija je na svjetskim veslačkim prvenstvima za 45 godina osvojila ukupno 5 medalja. Hrvatska, za manje od 20 godina, je osvojila ukupno 12 medalja, od toga 3 zlata. Hrvatska je imala i svog wimbledonskog pobjednika, neslužbenog svjetskog prvaka u tenisu i svoju pobjednicu Rolanda Garossa. Jugoslavija nikad nije imala wimbledonskog pobjednika. Hrvatska je jedanput osvojila i prestižni Davis cup, neslužbeno svjetsko prvenstvo u momčadskom tenisu, što SR Jugoslaviji za 45 godina nikada nije uspjelo, niti onoj srpsko-kraljevskoj Jugoslaviji u 23 godine postojanja.

 

(Nastavlja se)


Davor Dankinić



Vezani članci:

-Davor Dankinić: Jedan dio hrvatskog stanovništva zaražen jugodebilizmom

-Davor Dankinić: Jedan dio hrvatskog stanovništva zaražen jugodebilizmom (II. dio)

-Davor Dankinić: Jedan dio hrvatskog stanovništva zaražen jugodebilizmom (III. dio)

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( I. dio)

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( II. dio)

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( III. dio)

-Tomić otvoreno priznao da je jugodebil a Jutarnji prekinuo sve veze sa ostatkom Hrvatske

-Mesić-Lončarov režimski povjesničar Tvrtko Jakovina