Kao što sam rekao da jugodebili ne kuže drastične političke i gospodarske promjene u svijetu u zadnjih dvadesetak godina, i razliku između nekadašnje jugoslavenske državne ekonomije i današnje totalno globalizirane kapitalističke ekonomije, tako jugodebili ne kuže ni drastično promijenjene okolnosti u nogometu i sportu uopće u zadnjih 20-25 godina. Pa tako se u svom propagandističkom uratku Dežulović rugao hrvatskom klupskom nogometu i hrvatskim klubovima, koji ne mogu ništa napraviti u europskim klupskim natjecanjima.

Jedan od također velikih jugodebila, i obožavatelja nekadašnjeg crvenoga i Titovog Splita, i Hajduka sa petokrakom, Jurica Pavičić je već više puta izražavao jugonostalgiju za  vremenima kada je Hajduk nizao uspjehe sa crvenom petokrakom na grbu, a KK Split pod imenom Jugoplastika i okrivio Tuđmana i HDZ za slabljenje Hajduka i KK Splita (Jugoplastike).

Sedamdesetih i osamdesetih godina su prilike u europskom i svjetskom nogometu bile sasvim drugačije, Iako su i tada nogometne zvijezde dobro zarađivale, nije bilo ni blizu današnjeg ludila razbacivanja novca. I tada je još bilo na snazi pravilo da u jednom klubu, u prvoj momčadi, mogu igrati samo 2 stranca, što je kasnije povećano na tri. I to pravilo je garantiralo određenu ravnopravnost u klupskom nogometu i omogućavalo i manjim i financijskim slabijim klubovima, da mogu konkurirati u europskim klupskim natjecanjima.

Michel Platini, tri puta najbolji igrač Europe, 80-ih godina jedan od tri najbolja i najskuplja igrača svijeta, pored Maradone i Zica, zarađivao je tada u Juventusu oko 470.000 € godišnje. To je smiješna suma u usporedbi sa onim što danas zarađuju Messi, Ronaldo ili Ibrahimović. Oni 470 000 danas zarade za manje od dva tjedna. A 470 000 € godišnje danas zarađuju mnogi prosječni igrači u ligama Petice.

Uvođenjem Lige prvaka, na pritisak velikih klubova iz Liga petice, prije 21 godinu, te nakon presude u takozvanom slučaju Bosman, 1995. započela je postupna totalna komercijalizacija nogometa. I to je bio početak nevjerojatnog ludila razbacivanja astronomskim svotama novca. Nakon slučaja Bosman, pale su sve ograde i velike momčadi kao Real, Barcelona i ostale, mogli su kupiti stranaca koliko god hoće i sve najbolje svjetske igrače. Pale su i sva ograničenja za plaćanje odšteta  i za plaće igračima, Pa su onda otkačeni vlasnici Reala, Barcelone, Milana, Juventusa, itd., te novi tajkuni, koji su od kraja 90ih, pa do danas pokupovali skoro sve velike engleske klubove, se naprosto utrkivali, tko će dati još veću svotu novca za nekog igrača. 70-ih  i 80-ih godina nije bilo ni privatnih tv postaja takozvanih "pay TV" kanala  kao Sky Sports, milijardera Murdocha, koji danas plaćaju klubovima ogromni novac, za prava na prijenos utakmice Lige prvaka i ligaških utakmica Liga petice i velikim dijelom financiraju to cijelo ludilo. Sve je naprosto višestruko eksplodiralo, cijene igrača, izdaci klubova..itd. Podatak da klubovi engleske i španjolske prve lige danas imaju ukupno (računajući sve zajedno), po 4 millijarde € gubitaka, dovoljno govori sve.

Bez obzira na vlastite slabosti i vlastite pogreške kojih zasigurno ima, hrvatski klubovi uopće  nemaju šanse u ovakvoj situaciji u europskom klupskom nogometu, kao ni velika većina istočnoeuropskih klubova. Izuzev nekoliko ruskih i ukrajinskih klubova, koje tamošnji tajkuni pumpaju novcem, (kao Zenit, CSKA, Šahtjor...) svi ostali istočnoeuropski klubovi, uopće ne mogu držati korak, sa financijskim jačim zapadnim klubovima i nemaju šanse u Ligi prvaka i Euro ligi. Ne samo oni. I gotovo svi klubovi iz ostalih europskih država, izuzev 5 velikih država takozvanih liga petice, imaju malu ili nikakvu šansu, ozbiljno konkurirati u europskim klupskim natjecanjima. Hrvatski klubovi, isto tako, uopće ne bi imali šanse i ne bi se popravili ni za milimetar, da igraju u nekakvoj zajedničkoj "Jugoligi". O kojoj se godinama priča i koju su mnogi sanjali. Ta nekakva "Jugoliga" je jedna velika kretenska utopija odnosno utopijski kretenizam. I također izraz onog neuništivog jugodebilizma, koji smatra, da bi ponovnim ujedinjenjem klubova iz 6 država "regije", u jednu ligu, ti klubovi automatski postali bolji, odnosno da bi bili tako dobri kao u nekadašnjoj ligi Jugoslavije.

U komunističkim sustavima kako u Jugoslaviji, tako u svim ostalim državama, nogomet i svi ostali sportovi, bilu su financirani od države i Partije. Svi tadašnji veliki klubovi iz europskih komunističkih država, bili su državni klubovi.

Tako i svi iz tadašnje jugoslavenske lige. Crvena Zvezda je bila faktički klub SK Srbije. Partizan je bio klub JNA. Dinamo je 1945. bio osnovan i zamišljen kao policijski klub, nakon što su uništeni veliki prijeratni zagrebački klubovi HAŠK i Građanski. Hajduk je jedini od nekadašnjih velikih klubova prijeratne Jugoslavije preživio u novoj SR Jugoslaviji. Ali već u ratu mu je oduzet hrvatski identitet i hrvatski grb, nametnuta zvijezda petokraka i bio je proglašen klubom NOVJ. Tako je Hajduk faktički postao drugi neslužbeni vojni klub. Jer tako su željeli Partija i Tito, koji je, to je bila javna tajna, bio potajni navijač takvog Hajduka. I za tim Hajdukom kojem je bio silom nametnut crveni imidž, plače danas Pavičić. Ali, navijači Hajduka i Dinama, prije svega Torcida i BBB, nisu priznavali taj nametnuti komunistički imidž i desetljećima su čuvali hrvatski identitet Hajduka i  Dinama.

Klubovi velike četvorke, kao i svi ostali klubovi tadašnje lige SR Jugoslavije, bili su financirani od države. Hajduk je državnim novcem kupovao sve te zvijezde: Meškovića, Holcera, Oblaka, Rukljača, Primorca, Sliškovića, Gračana, Deverića, Simovića... i ostale. Ali da je tada 70-ih  80-ih godina bila današnja situacija u europskom klupskom nogometu, nikada ne bi bilo onog velikog Ivićevog Hajduka.

Tada nogometaši nisu mogli ići u inozemstvo, dok ne bi napunili 28 godina, i tako se relativno dugo mogla održati kvaliteta momčadi. Danas, čim je jedan mladi hrvatski igrač malo talentiraniji, on odlazi u inozemstvo već sa 19-20 godina, najkasnije do 22. godine.  Da se tada tako moglo, onda bi Oblak, Holcer, i drugi, isto kao i izvorni hajdukovi igrači, Jerković, Buljan, Šurjak, itd... svi oni bi sa 21-22 godine napustili Hajduk i otišli u lige petice, za daleko više novca. I nikad ne bi bilo one jake Hajdukove momčadi 70-ih godina.
Blaž Sliškovič je 1981. prešao u Hajduk za 200 000 maraka. 200.000 maraka državnog i partijskog novca.

Za tadašnje jugoslavenske prilike, to je bila astronomska visoka svota novca. Danas je to smiješno mala svotica, koju plaćaju njemački i engleski trećeligaši za jednog igrača a jedan Messi zaradi  200 000 maraka (100 000 €) za manje od tri dana.

Danas nema državnog financiranja, nema Partije, već su klubovi prepušteni sami sebi. Moraju se sami brinuti za sebe, sami pronalaziti sponzore i investitore i druge izvore financiranja. I to se zove kapitalizam, ali to Jurica Pavičić i ostali jugodebili i titonostalgičari ne kuže.

Pogledajmo malo situaciju u pojedinim drugim državama za usporedbu.

Dinamo Berlin bio je DDR-verzija Crvene Zvezde. Glavni partijski klub DDR-a, rekorder po broju naslova prvaka DDR-a. Igrao je svake godine u europskim kupovima. Danas taj Dinamo Berlin igra u petoj ligi Njemačke. 1.FC Magedburg, je 1974. je bio pobjednik europskog Kupa kupova. Danas igra u regionalnoj (četvrtoj po redu) ligi Njemačke.

Lokomotive Leipzig igrala je u finalu Kupa Kupova 1987. protiv Ajaxa i još jednom u polufinalu Kupa UEFA. Nakon ujedinjenja Njemačke, ovaj klub je pod novim imenom VfB Leipzig igrao jednu godinu u Bundesligi. Nakon te jedne godine Leipzig je odmah ispao i financijski totalno propao. Onda su klubu ponovo vratili staro ime Lokomotive (skraćeno Lok) i počeli od nule, tj. od 7. lige. Danas Lokomotive također igra u 4. ligi, Njemačke.

FC Carl Zeiss Jena, bio je DDR nogometna varijanta KK Jugoplastike, za kojom plače Jurica Pavičić. Klub je financirala istoimena državna firma Carl Zeiss, kao što je i Jugoplastiku (KK Split), tada financirala istoimena državna firma Jugoplastika. CS Jena je 1981. igrao u finalu Kupa Kupova. Danas Jena igra također u četvrtoj ligi Njemačke.

Dynamo Dresden bio osam puta prvak DDR-a, i nekada redoviti sudionik europskih kupova. Jedanput je igrao u polufinalu Kupa UEFA. Iz ovog kluba ponikli su neki veliki njemački igrači, kao Matthias Sammer, današnji sportski direktor Bayerna. Dynamo je početkom devedesetih godina, uspio dvije godine, se držati u Bundesligi, ali je nakon toga ispao. I od tada do danas ovaj klub muku muči sa nedostatkom financijskih sredstva, i boravi, malo u trećoj, malo u drugoj ligi Njemačke.

Svi istočnonjemački klubovi muku muče sa nedostatkom financijskih sredstava i ne mogu izdržati konkurenciju bogatijih klubova iz zapadnog dijela Njemačke, koji im pokupovaše sve talente. A za vrijeme komunizma, nogometaši iz DDR-a uopće nisu smjeli ići igrati u inozemstvo,čak ni u bratsku Zapadnu Njemačku i tako se mogla očuvati kvaliteta tadašnjih DDR-klubova

Je li Helmut Kohl, prvi njemački kancelar ujedinjenje Njemačke od 1990-98, kriv za propast klupskog nogometa u istočnoj Njemačkoj? Jurica Pavičić bi ga vjerojatno optužio za to, zato što nekada jaki istočnonjemački klubovi danas uopće ne mogu konkurirati ni u prvoj ligi Njemačke, a kamoli u europskim klupskim natjecanjima.

Dinamo Tibilsi bio je osvajač Kupa kupova 1981. U to vrijeme jaki državni klub SSSR-a. Danas je Dinamo Tbilsi slabašni klub u slabašnoj gruzijskoj ligi. Nema više državnog financiranja, a on danas naravno ne može izdržati konkurenciju financijski daleko jačih ruskih, ukrajinskih, i zapadnih klubova.

Tko je kriv za to? Gruzijska vlada? Ah k vragu zašto su uopće raskopali dragi SSSR i zašto su se uopće odvajali, rekao bi Jurica Pavičič, baš onako kako mu je krivo što se raspala Jugoslavija i nekadašnja jugo-liga.

Slovan Bratislava je 1975. osvojio Kup kupova. Danas je Slovan slabašni klub u slabašnoj slovačkoj ligi,  koji još nikada nije igrao u Ligi prvaka.

Steaua Bukurešt je 1986. osvojila Kup prvaka. U to vrijeme vladavine diktatora Causcescua, Steaua (Steaua=zvijezda) je bila glavni državni i partijski klub u Rumunjskoj. U kojoj je igrala velika većina rumunjskih reprezentativaca. Danas je Steaua samo statist u europskim klupskim natjecanjima. Igrali su manje puta u Ligi prvaka nego Dinamo i svaki put odmah ispali u grupi. Ponekad igraju i u Euroligi, ali bez većih uspjeha. Danas Steaua nema više privilegije državnog i partijskog kluba, kakve je imala nekada. Zadnjih godina u Rumunjskoj su uspješniji bili manji, provincijski klubovi kao Cluj.  Isti, odnosno još gori slučaj nego Steaua, je i Crvena Zvezda. Za vrijeme SR Jugoslavije glavni državni i partijski klub, sa najviše novca i državnih i partijskih privilegija, miljenik nogometnih sudaca, koji je na svom tajnom platnom spisku imao najmanje polovicu tadašnjih jugoslavenskih sudaca, - danas je slabašan klub, koji je prije nekoliko godina bankrotirao.

Ferencvaroš iz Budimpešte, najveći klub Mađarske, 28 puta prvak, osvojio je dva puta Kup UEFA (1965. i 1968.) te bio finalist Kupa Kupova 1975. Ferenvaroš odavno ne pripada više glavnim klubovima u Mađarskoj i već odavno ga nema u europskim klupskim natjecanjima. 2006. je klub bio otišao pod stečaj i morao igrati u drugoj ligi.

Tri velika nizozemska kluba, Ajax, Feyenoord i PSV Eindhoven, nekada su žarili i palili u europskim klupskim natjecanjima i osvajali mnoge naslove. Odavno, ta tri kluba ne nogu više držati korak u ludoj trci razbacivanja novca, sa Realom, Juventusom, Barcelonom, Chelseajem i ostalima veliki klubovima iz Liga petice. Danas su ova tru kluba samo statisti. Ako se koji put i uspiju kvalificirati za Ligu prvaka ili Euroligu, većinom ispadaju odmah nakon grupnog natjecanja.


Anderlecht iz Bruxellesa, dvostruki osvajač Kupa kupova, bio je sedamdesetih i osamdesetih jedan od najjačih europskih klubova, česti sudionik Kupa prvaka. KV Mechelen je također jedanput osvojio Kup kupova. FC Brugge bio je krajem sedamdesetih jednom finalist Kupa prvaka. Danas Andrelecht kao i ostali belgijski klubovi, ako se uspiju koji put kvalificirati za Ligu prvaka, ispadaju odmah nakon utakmica u grupi, kao i naš Dinamo.

Švedski IFK Goeteborg osvojio je osamdesetih godina dva puta Kup UEFA. Malmoe je 1977. bio finalist Kupa prvaka. Danas su ta dva kluba slabašni klubovi, kao i hrvatski, ili još slabiji, a švedska liga je slaba isto tako i hrvatska. Iz Švedske se nijedan klub ne može kvalificirati za LP. Iz Danske se koji put za LP kvalificira poneki klub, ali odmah ispada u grupi, kao i naš Dinamo. Kao i iz Norveške, Rosenborg, koji je par puta igrao u LP, samo u grupnim utakmicama.

Tko je kriv za totalni nazadak švedskog klupskog nogomneta? Švedska vlada? Ili možda kralj koji se tamo toliko kurvao?

U ovakvom totalno komercijaliziranom klupskom nogometu, gdje su odnosi neravnopravni, hrvatski klubovi nemaju šanse, kao ni klubovi iz velike većine europskih država, i iz onih, koje su financijski daleko jače od Hrvatske. Ali zato je Hrvatska kao mala nacija, u reprezentativnom nogometu i reprezentativnom sportu, tamo gdje su odnosi ravnopravni i gdje tajkuni novcem ne mogu kupiti najbolje igrače,  postigla zavidne uspjehe.

Hrvatska je u otežanim uvjetima, za kratko vrijeme doista postigla velike sportske uspjehe. Relativno gledajući, ako se uzme u obzir vremensko razdoblje, broj natjecanja, važnost i značaj pojedinih natjecanja i sportova, veće financijske mogućnosti i potencijal, koje je imala bivša država, itd..,

Hrvatska je za duplo manje vremena postigla gotovo istovjetne sportske uspjehe kao i SR Jugoslavija, odnosno u nekim sportovima, čak i veće uspjehe. Tada je financiranje sporta bilo potpuno državno, a danas se hrvatski sportaši, većinom moraju uzdati „u se i u svoje kljuse“. I svih ovih godina je Hrvatska uvijek je imala nekoliko vrhunskih sportaša, koji su tako reći, najveći hrvatski brendovi u svijetu. Po njima najviše ljudi u svijetu znaju za Hrvatsku. Unatoč tomu, jugodebili ustraju radije na lažnim jugo-mitovima, jer su na njima odgajani.


Davor Dankinić

 

Vezani članci:

-Davor Dankinić: Jugodebilizam u hrvatskom športu (I.dio)

-Davor Dankinić: Jedan dio hrvatskog stanovništva zaražen jugodebilizmom

-Davor Dankinić: Jedan dio hrvatskog stanovništva zaražen jugodebilizmom (II. dio)

-Davor Dankinić: Jedan dio hrvatskog stanovništva zaražen jugodebilizmom (III. dio)

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( I. dio)

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( II. dio)

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( III. dio)

-Tomić otvoreno priznao da je jugodebil a Jutarnji prekinuo sve veze sa ostatkom Hrvatske

-Mesić-Lončarov režimski povjesničar Tvrtko Jakovina