Prikaz knjige: Viktor Makar, Hrvati narod bez ljudskih prava 1918.-1988., knjiga I. – razdoblje 1918.-1945., Hrvatska mladež Republike Argentine, Buenos Aires, 1990.


Zbog žilava i hrabra otpora u obrani domovine i kršćanske vjere papa Grgur XIII. hrvatske je branitelje nazivao „uskrslim Makabejcima“, što je tijekom 19. stoljeća palo u zaborav, nu pojavom hrvatsko-srpske koalicije, na čelu sa Svetozarem Pribićevićem, koja je u Hrvatsku 1918. dovela srbijansku okupacijsku vojsku kao da su se vratila strašna osmanska vremena. Novi državni teror promolilo je još tijekom Prvoga svjetskog rata u Odesi, u današnjoj Ukrajini, gdje su novačeni hrvatski zarobljenici u t. zv. dobrovoljačku legiju, kojom su zapovijedali srpski časnici. Od zatočenih Hrvata, koji su prisilno dovoženi u Odesu, zahtijevalo se odricanje od hrvatskoga imena i javno pristupanje srpskoj naciji, što je izazivalo snažan otpor Hrvata, koji su radije birali stradanja, mučeništvo i zarobljeništvo nego stupanje u srpsku vojsku. Kako bi slomili hrvatski otpor i nametnuli srpsko ime časnici su Hrvate vojnike mučili glađu, batinanjem, kundačenjem, lomljenjem prstiju te umakanjem vojnicima glava u zahodske jame i davljenjem. Kasniji zastupnik HSS-a Franjo Malčić svjedoči kako „naši domobrani kad nisu šteli priseći kralju Petru, onda su ih tukli sa železnim štangama u nekakvoj cukerfabriki pa su ih onda utapali u nekakvom šekretu, a onda su ih po noći hitali na platone i vozili vu Crno more da ih tamo pojedu morski cuceki“. Broj umorenih Hrvata u nasilnom novačenju te pokušaju njihova posrbljivanja nikad nije točno ustanovljen, a tek se u novije doba nastoji rasvijetliti ta nemila epizoda hrvatske jugoslavenske politike.

Odmah nakon stvaranja Kraljevine SHS srpska je vojska i žandarmerija krenula u pljačkaške pohode hrvatske imovine pa su seljaci masovno odupirali tom nasilju, a poglavito žigosanju stoke, što je Srbima davalo povoda za iživljavanjem nad cijelim hrvatskim narodom pa je u tim stočnim akcijama izbatinano preko 30 tisuća hrvatskih seljaka. Prijevarnom priključenju Hrvatske Srbiji opirali su se pripadnici hrvatske vojske, a u krilu zagrebačke 54. pješačke pukovnije dočasnici su utemeljili revolucionarni odbor, kojem je cilj bio zapriječiti to priključenje. Domobrani su u prosvjednom pohodu stigli na Jelačićev trg 5. prosinca 1918. te se sukobili s okupacijskim postrojbama, koje su ih dočekale paljbom s obližnjih zgrada. U tom je pohodu smrtno stradalo 13 hrvatskih vojnika. Kasnije je iz te povorke njih 19 njih osuđeno na dugogodišnje tamnice, a mnogi sudionici prosvjeda nakon pokolja pobjegli su u emigraciju. Teror je nastavljen po cijeloj Hrvatskoj, a žandari su na svako okupljanje reagirali kundačenjem i pucanjem po okupljenim ljudima. Vrhunac tog velikosrpskoga divljanja dogodio se u beogradskoj Skupštini, gdje 1928. atentatom likvidirano hrvatsko političko vodstvo, a od posljedica ranjavanja preminuo je i tadašnji vođa HSS-a Stjepan Radić.

U znak prosvjeda te godine protiv obilježavanja desete obljetnice karađorđevićevske države trojica su hrvatski mladića (Ivan Bernardić, Angelo Rittig i Šime Dračar) tijekom svečane mise na Zagrebačkoj katedrali izvjesili tri crne zastave, a na jednoj od njih, na onoj u sredini nalazio se i hrvatski grb. Izazvani tim činom srpski su oficiri zapovjedili vojsci da puca po mladićima, no nastupilo je kolebanje, jer su više vojnika Hrvata, a među njima i Vladimir Frajtić, odbili pucati po hrvatskoj mladosti. Frajtić je zato bio osuđen na 12 godina robije.  Uvođenje diktature pojačalo je srpska nasilja, a Aleksandar je za progon i mučenje hrvatskih patriota još ranije, znajući za patološku sklonost u mučenju zatvorenika, angažirao bivšega austrougarskog policajca Janka Bedekovića. Još je predratni komunist i jedna od partizanskih generala Ivan Šibl 80-ih godina po zagrebačkim kavanama pripovijedao kako je plemeniti Bedeković imao samo jedan problem. Naime, nakon mučiteljskih tretmana nikako nije mogao otkriti eventualnoga počionitelja jer je na primejr svih šest uhićenika, optuženih za atentat na nekoga beogradskog ministra, priznavalo svoje navodno nedjelo pa je Bedeković bio na mukama tko je zapravo pravi atentator. To ga je prisiljavalo na opetovanje mučiteljskih tretmana, u kojima je sad tražio da optuženici zaniječu nedjelo, na što su opet pod tolikim mukama sva šesterica zanijekala napadaj. Bedekovićeva iživljavanja, po izjavama svjedoka, temeljito su obrađena u Makarovoj knjizi, kao što su i registrirane sibinjske, senjske, primoštenske i druge žrtve velikosrpskoga terora po cijeloj Hrvatskoj.

Također je obrađen i cijeli niz policijskih atentata na ugledne hrvatske intelektualce - Milana Šufflaya, Milu Budaka, Ivu Pilara, a nije izostavljeno ni ubojstvo Budakove supruge Ivke 1940. Knjiga usporedno sa srpskim nasiljem prati i organizaciju hrvatskoga otpora te osnivanje ustaškoga pokreta, koji je vlastitom silom uzvraćao na velikosrpsko državno nasilje. Na razini međunarodnih odnošaja knjiga posredno prati neučinkovitost međunarodnoga javnog mnijenja, koje su za hrvatsko pitanje, nakon ubojstva Milana Šufflaya, pokušali zainteresirati Albert Einstein i Heinrich Mann. Jednako tako tadašnje velike sile  Francuska i Velika Britanija ostaju gluhe na upozorenja hrvatskih političara o monarhofašističkom jugoslavenskom teroru u Hrvatskoj. Knjiga dosta dokumentirano bilježi i stradanje bosanskih muslimana, koji su se tada preko svojih političkih zastupnika deklarirali sastavnim dijelom hrvatskoga naroda. Masovna ubojstva muslimana, kako precizno bilježe podatci u knjizi, provedena su u Podrinju i dijelovima sjeverozapadne Bosne, što će tijekom Drugoga rata, ali i u agresiji 90-ih godina stvoriti, nakon etničkoga čišćenja, srpski entitet u BiH – Republiku Srpsku.

U knjizi je pak posebno obrađeno razdoblje stradanja hrvatskoga naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, četnička pobuna i komunistički ustanak, a uzroci tom stradanju mogu se pronaći u ratu velikosrpskih četnika, kao i jugoslavenskih partizana te talijanskih fašista, kao i njemačkih nacističkih postrojba protiv hrvatske države. Obrađene su i žrtve civilnoga stanovništva tijekom savezničkih bombardiranja hrvatskih gradova, koje su po nalogu Josipa Broza izvodili saveznički zrakoplovi.

U knjizi su objavljena prosvjedna pisma hrvatskih biskupa protiv talijanskoga terora u Dalmaciji, na Krku i Gorskom kotaru. Također je podrobnije prikazan i zločin njemačko-četničke divizije Prinz Eugen, koja je počinila masovna zvjerstva u Cetinskoj krajini, a u zločinačkom pohodu, kako sam još prije dva desetljeća slušao u Aržanu, zaustavio ju je ustaški poručnik Emilio Storelli, rodom sa širega područja Neretve. Nijemci su se spuštali s Kamešnice da u znak osvete potuku sve civilno stanovništvo u Prisici, pred kojom su našli oko 200 domobrana, koji su se spremali na predaju. Netko je dojavio Storelliju za njemački zvjerski pohod, na što je ovaj je sa svojih 20 ustaša sa strojopuškama dojurio i postavio se između domobrana i Nijemaca, poručivši zapovjedniku divizije Prinz Eugen: Ako krenete na nas, nas će 20 poginuti, a vas stotinu! Njemački je zapovjednik na trenutak oklijeva te na to odustao od likvidacija. Nesretne pak domobrane kasnije su smaknuli partizani u svom zločinačkom pohodu. U knjizi nažalost nije obrađeno stradanje, ali ni spašavanje Židova od nacističkih progona, na koje je tek zadnjih godina upozoravala američka povjesničarka židovskoga podrijetla Esther Gitman.

Stradanje pak hrvatskoga stanovništva od različitih vojnih postrojba, koje su ratovale protiv hrvatske države ili zaposjedale njezin teritorij ni danas nije obrađeno, a dolaskom na vlast trećejanurske koalicije 2000. te ukidanjem saborske  Komisije za žrtve rata i poraća otvoren je prostor za nastavak jugokomunističke manipulacije ratnim žrtvama hrvatskoga stanovništva. Skidanje ideološkoga sloja s pojedinih dijelova teksta ne će umanjiti podatke o stradanju hrvatskoga naroda tijekom jugoslavenskih diktatura, ali zato može otvoriti prostor za istraživanje svih ratnih žrtava, uključujući i na primjer stradanja komunističkih zatočenika iz Kerestinca, kojima je očito CK KPJ na čelu s Titom, namjerno loše organizirao bijeg iz zatvora, kako bi se Broz riješio opasnih takmaca za buduću vlast.

Posebna vrijednost knjige jest u raščlanjivanju četničke pobune u Hrvatskoj i prije proglašenja NDH te okolnosti stvaranja tadašnje hrvatske države, s kojih su autori dosta utemeljeno skinuli naslage jugokomunističke i velikosrpke promodžbe.

 

Mate Kovačević