Gostujući na HTV-u nesuđeni gradonačelnik Osijeka Jaroslav Pecnik ustvrdio je kako je partizanski pokret u Hrvatskoj, odnosno komunistička revolucija, domaći proizvod za razliku od Češke i Mađarske gdje je „uvezen“. Pecnikov pokušaj izdavanja domovnice boljševičkoj i komunističkom revoluciji u Hrvatskoj u rangu je sa intenzivnim i sveprisutnim pokušajima krivotvorenja povijesti od strane Ive Goldsteina.

Bio je ovo pokušaj, od strane Pecnika, opravdavanja cijele jedne garniture iznikle iz vremena komunističke strahovlade koja i dana danas upravlja svim segmentima javnog života u Hrvatskoj. Pecnikova logika je jednostavna, kako ćemo provesti lustraciju kada je boljševizam sastavni dio naše povijesti, kada su ga Hrvati tako željeli da je srastao sa njihovim genomom!

Međutim, povijesni podaci govore nešto sasvim drugo. Broj članova Komunističke partije u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju, odnosno prije Drugog svjetskog rata, je zanemariv. Štoviše na prostoru cijele tadašnje Kraljevine Jugoslavije postoji tek nekoliko tisuća članova Komunističke partije. Glavana politička snaga u Hrvatskoj tada je Hrvatska seljačka stranka koja u tim godinama predvodi i hrvatski nacionalni pokret. Čak i prvih godina Drugog svjetskog rata komunisti su u partizanskom pokretu debela manjina. Istina, Komunistička partija najorganiziranija je snaga na terenu, ali daleko od toga kako uživa svekoliku nacionalnu podršku.

Čelni ljudi KPJ i KPH obrazuju se i pripremaju u Sovjetskom savezu za preuzimanje vlasti u zemlji putem revolucije. Kominterna, kao koordinacijsko tijelo svjetske revolucije, upravlja šefovima gotovo svih svjetskih komunističkih organizacija. Toliko o izvornosti komunizma i boljševizma u Hrvatskoj kao i u Češkoj te Mađarskoj.

Pecnikov nastup ima još jednu dimenziju. U raspravi na TV-u Pecnik iznosi tezu kako u Hrvatskoj početkom devedesetih godina nije bilo snage koja bi provela tranziciju vlasti i preuzela upravljanje državom od strane nekadašnjih partijskih dužnosnika. Po Pecniku to su mogli samo nekadašnji školovani partijski kadrovi koji su rasporedili po novoosnovanim strankama. Pecnik ovdje iznosi samo djelomičnu istinu. Većina hrvatske nacionalne inteligencije stradala je na Bleiburgu te na Križnom putu. Međutim, zaboravlja na činjenicu kako je u emigraciji stasala jedna potpuno nova generacija mladih i školovanih ljudi koja je mogla preuzeti upravljanje državom, ali stara komunistička garnitura im nije dala ni blizu ključnih pozicija u privredi i državnom aparatu dok se provodila privatizacija i pretvorba.

Hrvatska danas, 23 godine nakon osamostaljenja ima školovanu i sposobnu mladu generaciju koja može preuzeti upravljanje državom bez tereta obiteljske partijske prošlosti. Ta generacija ne može doći u prvi plan jer je Hrvatska postala nasljedni feud nekadašnjih partijaca na kojem ima života samo za njihove potomke i istomišljenike. Zbog ovih razloga Hrvatsku svake godine napuštaju legije mladih, školovanih i sposobnih ljudi.

Preduvjet njihova ostanka u zemlji i bolje budućnosti je likvidacija sadašnjeg sustava rodbinskih i političkih veza, a za to je potrebna lustracija. Upravo od lustracije strahuje i Jaroslav Pecnik, nekadašnji partijski šef u Osijeku, a danas „nezavisni politički analitičar“ i novopečeni Laburist.

Strah ima puno lica, a Pecnikovo je tek jedno od njih.

Željko Primorac