Partizanski je pokret, opstavši nakon 1943. i 1944. godine, svu svoju pozornost usmjerio na razvoj događaja u Jugoslaviji. Njihov je interes u tom trenutku s Narodnooslobodilačke borbe bio koncentriran na revolucionarnu borbu za vlast.


»Obračun s narodnim neprijateljem«

Naime, prema uzoru na Sovjetski Savez, jugoslavenski su komunisti osim Narodnooslobodilačkog rata i oslobođenja Jugoslavije usporedno vodili i tzv. revolucionarni rat za uspostavljanje novoga komunističkog poretka po istom principu na koji su to činili boljševici u Sovjetskom Savezu. Revolucionarna se borba krila iza javno proklamirane borbe za narodno oslobođenje Jugoslavije pa su svi oni koji su mogli na bilo koji način prokazati ili ugroziti tu revoluciju progonjeni pod izlikom da su izdajice i suradnici okupatora, tj. »narodni neprijatelji«. Na udaru su bili svi koji su zbog klasnih, vjerskih, ideoloških i političkih razlika predstavljali potencijalnu ugrozu u osvajanju vlasti, stoga je sintagma »obračuna s narodnim neprijateljem« i »slugama okupatora« predstavljala dobro osmišljeni i organiziran plan za obračun s neistomišljenicima. Na posebnom mjestu među tzv. »narodnim neprijateljima« u Dalmaciji nalazili su se katolički svećenici i angažirani vjernici laici. Oni su se, uz Hrvatsku seljačku stranku i njezine pristaše, našli na udaru komunističke vlasti među prvima. Prije svega zato što su za komunistički režim bili svjetonazorski neprihvatljivi i opasni jer se uz Crkvu okupljalo komunistima nesklono stanovništvo.

O tome najbolje svjedoče izvješća Ozne, ali i odnos komunističkih vlasti prema svećenstvu u Dalmaciji. Komunisti su nakon zauzimanja Dalmacije od rujna do studenoga 1944. godine pod posebnu prismotru stavili katolički kler i s njima povezane laike strogo nadzirući njihove kontakte i rad na župama. Izuzetaka nije bilo. U Dalmacija je cjelokupno dalmatinsko svećenstvo, na svim župama, bilo praćeno. Mnogi su svoju vjernost Katoličkoj Crkvi i privrženost narodu platili životom.

Za komuniste je bilo jasno »da rat nije svršija onda kad crkne fašizam, nego onda kad radni narod očisti svakoga onog koji mu stane na put«. Zbog toga su svi oni svećenici ili laici koji su u Ozninim izvješćima bili okvalificirani kao špijuni, suradnici okupatora ili »narodni neprijatelji« - bili strijeljani. Strijeljanja i egzekucije izvršene su uglavnom bez suda i izrečene presude.

Masovne likvidacije - osvete pojedinaca?

Neposredno nakon zauzimanja dalmatinskih gradova, od rujna do studenoga 1944. godine, NOP, predvođen komunistima, odmah je započeo s likvidacijama u »novooslobođenim« krajevima. Te se likvidacije nisu odvijale nasumce ili, kako to neki vole kazati, kao plod bezobzirne osvete pojedinaca. One su bile precizno isplanirane, organizirane i provedene na temelju prethodno izrađenih popisa koje su sastavljali Partija i represivna partijska tijela. Naime, nakon što se počeo nazirati kraj rata i njegov ishod, NKOJ je u drugoj polovici 1944. potpuno bio usmjeren na eliminiranje svih potencijalnih konkurenata. Ključnu prijetnju etabliranju Komunističke partije u Hrvatskoj i Dalmaciji vidjeli su u članovima HSS-a i u Katoličkoj Crkvi i ljudima koji su im bili bliski. Zbog toga pobjednički pohod komunističkih partizana neće pratiti samo uvođenje diktature nego i sustavno likvidiranje svih političkih protivnika komunističkog poretka.

Ključnu ulogu u provođenju tih likvidacija imale su Ozna (Odjeljenje za zaštitu naroda) i KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije). I Oznu i KNOJ osnovao je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) kojim je upravljao Josip Broz Tito.

Glavna zadaća tih dviju organizacija u Dalmaciji bila je otkrivanje i pronalaženje te prikupljanje podataka o tzv. »narodnim neprijateljima« na okupiranom teritoriju te pripremanje terena za vrijeme kada će nastupiti »oslobođenje« Dalmacije. Prema dostupnim dokumentima, vidljivo je da su sve upute koje su hijerarhijski spuštane Ozninim opunomoćenicima bile usmjerene na prikupljanje obavijesnih podataka o »narodnim neprijateljima« i »slugama okupatora«. To su radili preko svojih doušnika u tzv. »neoslobođenim« gradovima. Oni su dojavljivali imena osoba za koje su procjenjivali da na bilo koji način mogu kompromitirati ili ugroziti rad Partije na terenu, pa su te osobe prijavljivali i stavljali na tzv. »crne liste«. Rad tih Ozninih doušnika odvijao se u strogoj konspiraciji, a u središtu pozornosti su bili neoslobođeni dalmatinski gradovi. Potvrđuju to brojna dostupna izvješća. U jednom izvješću koje Ozna pri VIII. korpusu upućuje opunomoćeniku komande splitskog područja od 25.srpnja 1944. stoji: »Naređuje se svim opunomoćenicima Ozne da upozore, tj. narede svim povjerenicima u neoslobođenim gradovima da i poslije eventualnog oslobođenja pojedinih naših mjesta i gradova moraju ostati i dalje u najstrožoj konspiraciji. Za neizvršenje ove naredbe biti će preko Vas svi odgovorni lično ovom Odsjeku. Težište današnjeg rada neka Vam bude usmjereno najviše i uglavnom na sređivanje kartoteke narodnih neprijatelja, špijuna, agenata itd. u oslobođenim i neoslobođenim gradovima i selima, a naročito u ovim posljednjim. Naređuje se da nam dostavite prijepis dosadašnjih podataka za kartoteku.« Znakovito je da se taj obavijesni rad prikupljanja podataka i sređivanja kartoteka narodnih neprijatelja, špijuna, agenata i slično intenzivirao upravo u drugoj polovica 1944. godini, tj. od nastanka Ozne pa do konačnog »oslobođenja« Dalmacije.

Naknadno pisane presude

Istaknuto mjesto na tim crnim listama zauzimali su svećenici od kojih je većina likvidirana. Za mnoge svećenike utvrđeno je da ih je prethodno Partija označila »narodnim neprijateljima« i optužila za »špijunažu« ili »neprijateljsku propagandu«, što je moglo značiti samo jedno: smrt strijeljanjem. Mnoge su pobili bez prethodno izrečenih osuda na vojnim sudovima pa su naknadno pisali presude, bojeći se odjeka tih likvidacija u javnosti, među pukom, a osobito su strahovali da ne bi informacije o tim, po metodologiji klasičnim boljševičkim likvidacijama stigle do zapadnih saveznika. Bojali su se da će tako kompromitirati NOB u očima saveznika i prikazati se kao klasična komunistička boljševička revolucija.

Puno je poznatih i dokumentiranih slučajeva da su partijski doušnici svećenike prikazivali kao »suradnike okupatora«, »narodne neprijatelje« i slično. Konstruirajući optužbe, nastojali su ih eliminirati iz svojih sredina jer su bili uvjereni da bi se tako »partijski rad« na terenu bolje ostvarivao.

Primjer svećenika don Jakova Račića vrlo jasno pokazuje kako su se komunisti obračunavali sa svećenicima. Njega su komunisti optužili zbog »špijunaže i neprijateljske propagande«. Strijeljanje je izvršeno 31. prosinca 1943. dok je presuda napisana u siječnju 1944.

Ili kada rajonski obavještajni centar južnodalmatinskog području, u lipnju 1944, dostavlja Okružnom komitetu KP za Dubrovnik »popis sumnjivih lica, narodnih neprijatelja i špijuna« sa zamolbom »da preko K. K. dadete popuniti potrebite nam podatke za našu kartoteku za koje mi do danas nemamo nikakovih podataka«. Ozna je to napravila kako bi eventualno upotpunila svoju kartoteku, tj. crnu listu i da bi spremno dočekala tzv. oslobođenje Dubrovnika u listopadu 1944. Godine. Na toj crnoj listi nalazili su i pobijeni svećenici, njih 16.

Likvidacije poboljšavaju partijski rad

U mjestima gdje nije bilo Ozninih opunomoćenika partijska su tijela preuzimala izradu »crnih lista«, što je iz dostupne dokumentacije sasvim precizno vidljivo na makarskom području. Iz partijskih izvješća mjesnih, općinskih, kotarskih, okružnih i oblasnih organizacija koje su preuzele izradu »crnih lista« vidljivo je kako pojedine niže partijske organizacije predlažu nadređenim partijskim organizacijama likvidacije pojedinih osoba, uz obrazloženje, i traže njihovo odobrenje.

U dopisu koji je Općinski komitet KPH Gradac uputio 15. srpnja 1944. Okružnom komitetu KPH biokovsko-neretvanske na prijedlog mjesne partijske organizacije u Bristu traži se likvidacija dvoje stanovnika uz obrazloženje »da bi se njihovom likvidacijom bolje odvijao partijski rad u Bristu«. Tu likvidaciju iz političkih razloga privremeno je stopirao Okružni komitet KPH biokovsko-neretvanske dok on ne izda odobrenje za likvidaciju.

Prije i nakon oslobođenja, s likvidacijama na pojedinim područjima Dalmacije morala je biti upoznata partijska organizacija gdje se likvidacija treba izvršiti i koja je direktno na najizravniji način u njima sudjelovala. Bilo je slučajeva da su prilikom izrade »crnih lista« neke partijske organizacije, znajući što čeka one koji se na njima nalaze, opstruirale i otezale s njihovom izradom. Stoga su im iz viših partijskih organizacija stizale požurnice uz obrazloženje kako to viši forumi od njih traže.

Ozna i KNOJ pri tome su imale egzekutivnu ulogu. U njihovoj režiji i uz političku odluku Partije provedene su te dobro isplanirane i organizirane likvidacije tzv. »narodnih neprijatelja« na području Dalmacije, među kojima su istaknuto mjesto zauzimali dalmatinski svećenici.

»Likvidirano svega oko 100 ljudi«

O sustavnosti i do u tančine osmišljenom planu likvidacija najbolje svjedoči jedan od dopisa kojim Štab VIII. korpusa NOVJ-a Štabu grupe srednjodalmatinskih odreda upućuje na privremeno raspolaganje »bataljon P.P.K.«: »Upućujemo vam privremeno na raspolaganje bataljon P.P.K. za Srednju Dalmaciju da ga upotrijebite za akcije na vašem terenu. Osnovna dužnost bataljona jeste borba protiv pete kolone, tj. protiv raznovrsnih neprijateljskih agenata u našim redovima i van naših redova, protiv domaćih izdajnika, naročito njihovih organizatora i kolovođa itd. Prema tome Štab Grupe će pomoću svoga obavještajnog oficira kao i obavještajnih centara koji se nalaze na vašem terenu pokupiti detaljne podatke o neprijateljskim špijunima i domaćim izdajnicima i na osnovu toga davati će bataljonu zadatke da iste hvata i uništava« – stoji u popratnom dokumentu.

Koliki je točan broj likvidiranih u tom razdoblju, ne zna se pouzdano ali radi se o velikom broju ljudi, iako je taj broj za komuniste bio, kako u nekim izvješćima navode, mali. Drago Despot, član Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske u izvješću Centralnom komitetu KPH o obračunu s »narodnim neprijateljem u Dalmaciji« piše: »Koliki je broj likvidiranih nije poznato. Ali on po mom mišljenju nije prevelik, što više on je na nekim sektorima mnogo premalen. Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidirano svega oko 100 ljudi. To je premalen broj za Dubrovnik i okolicu u kojem su za ovo čitavo vrijeme carevale i ustaše i četnici, Talijani i Nijemci...«

Nakon prvog vala likvidacija stanovništvo je zahvatila panika, strah i nepovjerenje prema Partiji. Stoga je Oblasni komitet KPH za Dalmaciju izdao okružnicu okružnim i divizijskim komitetima u kojoj stoji da se prekine s praksom likvidacija bez sudskih presuda a »ako je netko neprijatelj naše Partije i ako dolazi do likvidacije takvih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaše i njihove pomagače«. Sasvim je dakle jasno da je sintagma »obračun s narodnim neprijateljem i suradnicima okupatora« zapravo bila samo komunistička izmišljotina koja je u stvarnosti služila kao krinka za obračun sa političkim neistomišljenicima. Sasvim je očito, iz svih dostupnih dokumenata iz Ozninih arhiva, da su sve likvidacije tzv. »narodnih neprijatelja« u Dalmaciji organizirane i sprovedene u strogoj konspiraciji i uz odobrenje Partije.

Plašeći se boljševizma u Jugoslaviji i jačanja sovjetskog utjecaja, i britanska je diplomacija pri Svetoj Stolici izvješćivala 11. svibnja 1945. »kako su partizani u svakom selu uspostavili strahovitu diktaturu Komunističke partije. Likvidiraju sve neprijatelje ili one koje takvima smatraju«. To opravdavaju tobožnjom suradnjom s okupatorom, ali je pravi cilj uspostavljanje komunističke diktature: »Oni jednostavno žele eliminirati sve one predstavnike naroda koji bi ih jednog dana mogli spriječiti u njihovoj težnji da boljševiziraju oslobođenu Jugoslaviju. Među takvima su, svakako, i katolički svećenici koji među narodom uživaju veliko poštovanje i autoritet i koji su, ustvari, duhovni vođe naroda, posebno u Hrvatskoj i Sloveniji.«

»I prije rata poznati klerikalac«

U predratnom razdoblju komunisti u Hrvatskoj uglavnom se nisu upuštali u oštriju konfrontaciju s Crkvom, ali je njihov negativan stav bio vrlo jasan. Taj je stav tijekom rata bio još više izražen i pored ideološko-marksističkog karaktera dobio je i nacionalni karakter. Naime, komunisti su Katoličkoj Crkvi predbacivali da su njezini svećenici i redovnici u doba Drugoga svjetskog rata zagovarali pravo hrvatskog naroda na državnu neovisnost i da su surađivali s okupatorima, što je u očima jugoslavenskih komunista bio neoprostiv zločin. Sukladno tim stavovima komunisti su u Katoličkoj Crkvi vidjeli najopasnijeg neprijatelja i tako su se prema njoj i odnosili. U očima komunista ona je bila »opasna« jer je okupljala Partiji uglavnom nesklono stanovništvo, što je u njihovu represivnom aparatu izazivalo strah.

Politički stav koji je na savjetovanju oblasnih političkih sekretara KP Hrvatske 6. veljače 1945. godine iznio Vladimir Bakarić najbolje svjedoči o tome kako su komunisti gledali na kler i Katoličku Crkvu. »Popovi su nam neprijatelji. Katolička Crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Frontu je posljedica snaga masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima...«

Na tim stavovima svoje će uporište temeljiti i Okružni komitet KPH za Makarsku: »Popovi su najjače uporište reakcije, isto tako kao što su bili najglavniji nositelji fašizma kroz NOB.« Glavnim uporištima u djelovanju svećenstva u Dalmaciji označila je Partija Split i Sinj »jer su tu kadrovski bili najsnažniji«. Zato su u tim sredinama aktivnosti svećenstva podrobnije praćene. Na sinjskom su području, nakon zauzimanja 25. listopada 1944. godine, odvedeni iz samostana i likvidirani od partizana na Vještić gori na Kamešnici 6 fratara: fra Ante Cvitanović, fra Jozo Olujić, fra Ante Pavlov, fra Vlado Pavlov i fra Ante Romac dok je fra Metod Vezilić već ranije bio likvidiran. Na popisu likvidiranih osoba za područje kotara Sinj nalaze se i mnogi vjernici laici, a kao razlog likvidacije za jednog od njih stoji: »zato što je i prije rata bio poznati klerikalac i frankovac, što je pristupio ustaškom pokretu«. Očito da je Ozna prisnost s katoličkim klerom smatrala neoprostivim grijehom, stoga su svi oni koji su bili u dobrim odnosima sa svećenicima bili na udaru Partije i Ozne. Mnogi od njih bili su također likvidirani bez izrečene presude.

 

Tomislav Đonlić / Glas Koncila

Share
0