Aktualna događanja u Ukrajini, koliko god bila složena i nesvodiva na crno-bijela tumačenja, ukazuju na jedan zanimljiv obrazac, koji je nama u Hrvatskoj i te kako poznat. Naime, ''sovjetonostalgičari'', mahom iz istočnog dijela zemlje, prosvjednike nazivaju fašistima i banderivcima.


Stepan Bandera bio je ukrajinski borac za nezavisnost prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. UPA (Ukrajinska ustanička vojska) odupirala se sve do 1956. godine. Banderu je KGB likvidirao u Münchenu 1959. Znakovito je da pristaše režima u današnjoj Ukrajini pripadnike ''Jevromajdana'' (prosvjednici s kijevskog Majdan, Trga neovisnosti) nazivaju fašistima i banderivcima zato što se bore europsku i demokratsku Ukrajinu, neovisnu od Rusije. Može se, naravno, diskutirati o stanovitoj naivnosti i idealiziranju Europske unije u predodžbama prosvjednika, no ne može im se zanijekati iskrenu želju za demokratskijom i europskijom Ukrajinom.

U gušenju prosvjeda ukrajinski režim naveliko novači dragovoljce, često i iz kriminalnog miljea, koji pomažu policiji u batinanju i razbijanju prosvjedničkih skupina. Te batinaše narod i mediji nazivaju ''tituški''. Naziv su dobili po snagatoru Vadimu Titušku koji se lani istaknuo premlaćivanjem novinara, a za račun aktualne vlasti. Naši ''titići'' vjerojatno bi se ponosili Tituškom. Obrazac je isti: fašisti su svi koji se zalažu za nacionalnu slobodu i demokraciju, osim one koju propisuju vladajući, a na braniku ''antifašizma'' uvijek sa nađu teškoruki tituški. O tome bi nam znao štošta reći nesretni branitelj Pajčić. Kada bi se dovoljno oporavio da govori.

S ovim ukrajinskim primjerom, kao i onim što smo imali prilike slušati iz usta naših ''naprednjaka'' tijekom kampanje protiv prvog narodnog referenduma, boljševički obrazac etiketiranja srozao se na najniže grane i do kraja diskreditirao u očima svih ljudi kojima ideološko sljepilo nije isključilo razum. Međutim, ovdje je zanimljiv i jedan drugi aspekt cijele te priče. Naime, taj antieuropski refleks sljednika boljševičkog načina mišljenja ne progovara samo u Ukrajini, on je sve prisutniji i u našoj zemlji. Tijekom dugog ulaženja u Eu naši si ''ljevičari'' bili revni podržavatelji takve politike vodeći se rezonom: bolje Eu nego neovisna Hrvatska. Naročito im je konveniralo proganjanje hrvatskih generala i branitelja općenito.

Međutim, kada su nakon ulaska na red došle udbaške strukture, u njima se iznenada probudilo domoljublje i pozivanje na suverenitet. Nismo ptičji rezervat, uzviknuo je čak i ''Briselac'' Milanović. Ta apsurdna inverzija, naravno, mogla je izmamiti tek rezignirano-cinični osmijeh kod preostalih istinskih suverenista. Suverenitet imaš ili nemaš, ne možeš ga malo imati, pa malo nemati. Za pretpostaviti je da će antieuropski refleks sve više jačati i kod naših jugonostalgičara, jer, budimo realni, njihove apetite teško da će zadovoljiti istspolni brakovi i druge novatorije s ''trulog Zapada''. Oni to tek teška srca zagovaraju u ime višeg cilja. Ukoliko tog cilja ne bude na vidiku, Europa će im brzo omrznuti još više nego najljućim suverenistima.

Tako će se i u Hrvatskoj uskoro miješati nove političke karte, ali stara razdjelnica između centrifugalnih i centripetalnih sila održat će se, samo u nekom novom ruhu. Za kraj vrijedi napomenuti da je samoorganizirana narodna vlast u zapadnim oblastima Ukrajine zabranila Komunističku partiju. Tako se svojevrsna lustracija spontano provodi i na istoku Europe, ostala je još samo Hrvatska na braniku ''jedinog ispravnog puta''.


Damir Pešorda