Prikaz knjige: Ante Starčević, Pasmina Slavoserbska po Hrvatskoj, Turska, Ukinuće granice, Članak 42: 1861., Nagodbe, Znanstveno-političke razprave, Knjiga III., Djela Dra. Ante Starčevića 1894.-1896., pretisak, 1995., Inačica, Varaždin, 1995.


Starčević je svoju raspru o slavoserpskoj pasmini po Hrvatskoj začeo usporednom raščlambom grčkoga i rimskog mentaliteta, koji su se kasnije, nakon primanja kršćanstva manifestirali i u podjeli Crkve na bizantsku i zapadnorimsku tradiciju. Na daleko bi nas odvelo razglabanje i karakterizacija tih mentaliteta, koji su povijesnim razvojem kao pojedini dijelovi ušli i u mentalitete različitih naroda. Dok su Grci primjerice prisegu držali pomagalom kojim treba varati neprijatelja, Rimljaninu je prisega bila najveća svetinja.

Starčević smatra kako su Hrvati jedini narod koji su kršćanstvo primili svojom voljom, jer u doba dolaska ne bijah pod jednim vladarom, a kako su svojom voljom u njega ulazili tako su ga  pojedini napuštali ili pak prilagođavali kao u slučaju bosansko-humskih krstjana. Nema dvojbe da je bilo hrvatskih skupina, poglavito prije raskola, koje su slijedile i istočni kršćanski obred, a neke su skupine nakon uvedbe gregorijanskoga kalendara, nesklone tim novotarijama, ostale bliže istočnoj tradiciji. Sve će njih osmanskim prodorom zapljusnuti val novopridošloga stanovništva različita etničkog podrijetla, a koje će tek početkom 20. stoljeća pod različitim utjecajem velikih sila Srpska pravoslavna crkva nasilno uklapati u sustav srpske nacije. Starčevićevo istraživanje migracijskih kretanja te odnošaj habsburških vlasti prema tom stanovništvu temeljna je odredbenica njegove studije. Znatne dijelove toga stanovništva osmanski su osvajači koristili u svojim pohodima na hrvatske i ugarske zemlje kao pomoćne čete. Te su pomoćne postrojbe, za razliku od osmanske vojske, uglavnom napadale nemoćne žrtve, seljake, žene i djecu te ih kao plijen odvodili u roblje. U  tim su pohodima uglavnom pljačkali imovinu, silovali, palili, mučili i ubijali nemoćne žrtve.

Kad je počela opadati osmanska moć ove su skupine postupno prelazile na hrvatska i ugarska područja, a pokrovitelji su im bili austrijski carevi, unatoč stalnih hrvatskih pa i ugarskih prosvjeda. Tako se stvorila jedna vrsta simbioze, poglavito nakon smaknuća Zrinskoga i Frankopana, između Habsburga i vlaških pridošlica, koji su naseljavani na opustjelim hrvatskim posjedima. Austrijancima su ovi služili za upokoravanje Hrvata i Ugara, dok su pravoslavni crkveni vođe u tom rascjepu tražili svoje zemljišne i političke povlastice. Kako bi ih zadržali kao kaznene ekspedicije protiv opravdanih zahtjeva hrvatskih i ugarskih velikaša, Habsburzi su im podijelili stanovite povlastice u Banatu i Bačkoj te dijelovima Vojne krajine. Za Hrvatsku je bio posebno važan, inače nelegitimni, Statut valachorum, kojim je ovo stanovništvo bilo izdvojeno ispod vlasti Hrvatskoga sabora, a osnivanjem t. zv. ilirske kancelarije u Beču otvorilo je putove za buduće odvajanje hrvatskih i ugarskih područja i njihovo pretvaranje u carske zemlje.

Tako je od Ugarske izdvojeno njezino južno područje i pretvoreno u srpsku Vojvodinu, a stoljeće i pol kasnije, dakle, 1990. pravoslavno pučanstvo, potaknuto agresijom iz Srbije, pokušalo je ispod hrvatske suverenosti izdvojiti područja nekadašnje Vojne krajine. Ono što mu nije uspjelo u Hrvatskoj, realizirano je u susjednoj BiH, a riječ je, osim dijelova istočne Bosne, uglavnom o područjima t. zv turske Hrvatske. Veličina ove Starčevićeve studije ne očituje se samo u preciznoj analizi povijesnih zbivanja, njihovoj refleksiji na njegovo doba te političkim zahvatima na tim temeljima, od kojih nije bila imuna ni budućnost, nego i u preciznom detektiranju skupnoga mentaliteta družine, koja je, dok ima snažna zaštitnika, spremna na raznovrsne podle i kukavičke zločine prema narodima, koji su je udomili, dok u slučaju poraza bježi pod novoga zaštitnika, odakle kleveće svoje bivše udomitelje za zločine koje su sami počinili.

Termin „Slavoserbi" nije etnička oznaka nekog naroda, nego oznaka za politički sloj sluga koji je vlastitu domovinu, radi trenutne koristi, spreman izručiti i prodati tuđincu. Naziv je skovan od dviju latinskih riječi sclavus i servus, koje imaju značenje roba. Tim su riječima antički autori označavali u antici i srednjem vijeku mnoge skupine ropskih naroda. Za Starčevića su Slavoserbi ponajprije politički pristaše biskupa Strossmayera i njegove narodnjačke stranke.  Starčevićeva studija o Turskoj, koja se primarno temelji na geopolitičkom položaju Hrvatske te tradicionalnom shvaćanju o francuskoj potpori Hrvatima, zbog zajedničke odbojnosti prema Austriji, svojevrsna je komparativna studija o položaju hrvatskoga naroda pod Osmanlijama i onoga pod austrijskim carem.

Ovom je studijom Starčević i u muslimanskom dijelu Hrvata uspio probuditi nacionalnu svijest. Pitanje pak ukinuća Vojne granice i njezina povratka u sastav hrvatske države ne gleda samo u mogućem carskom aktu, koji bi vodio tom utjelovljenju, nego razmatra i političku pozadinu takve odluke, iza koje je austrijski dvor, prije eventualne nagodbe s Madžarima, u Hrvatskoj tražio protuugarsku toljagu, koja bi, kao i 1848.,  trebala odraditi posao Beča, a da zauzvrat jednako budu kažnjeni i Ugarska i Hrvatska. Uostalom kao i nakon Jelačićeva pohoda! Ulogu hrvatskih Slavoserba, na čelu s biskupom Strossmayerom, u tom poslu razmatra u studiji Članak 42: 1861., dok u studiji „Nagodbe“ raščlambom financijskih prihoda i rashoda oslikava nagodbeni poraz ugarske i hrvatske politike prema Austriji, dok istodobno upozorava, kako se hrvatski Slavoserbi nepotrebno bune protiv madžaronske politike, kad su sami pristali na ukinuće hrvatskoga kraljevstva, i zemlju pretvorili u ugarsku i austrijsku krunovinu, odnosno pokrajinu. Starčevićevoj se političkoj ideji ne može jednostrano prilaziti pa ju zato treba gledati u duhu njegova vremena i položaja u kojem se Hrvatska tada nalazila.

Doslovno preuzimanje nekih stajališta dovelo je najprije do rascjepa njegove stranke, a protuaustrijska politika, jedno je krilo pravaša odvela u savez sa Srbima pa su oni i najodgovorniji za izručenje Hrvatske Srbiji 1918. godine, čime je Hrvatska bila podložena bizantskom mentalitetu, protiv kojeg se Starčević toliko borio.

 

Mate Kovačević