Tomislav Đonlić: Politički okvir i organizacija partijskih tijela u obračunu s katoličkim klerom u Dalmaciji (III.)
Specijalni rat koji je Komunistička partija vodila protiv Katoličke Crkve bio je isplaniran i provođen do najsitnijih podrobnosti. Cilj mu je bio otežati rad Katoličke Crkve, a svećenstvo kompromitirati među narodom. Kako bi se pojačao pritisak na svećenstvo, tadašnji je Sekretarijat unutrašnjih poslova Narodne Republike Hrvatske izrađivao upute za djelatnike. One su sadržavale konkretne mjere i upute koje su se primjenjivale na svećenicima. Bile su pomno planirane i usmjerene na praćenje vjerskih obreda, procesija, mladih misa, vjenčanja, sprovoda i drugih aktivnosti. Poseban naglasak stavljen je na pojedine aktivnosti svećenika u kojima su se znali događati propusti koji su prema tadašnjim zakonima bili kažnjivi. Primjerice, u uputama se navodi da »ni u kom slučaju ne smije se dozvoliti da svećenici prime milodar« prilikom blagoslova kuća i da to treba kažnjavati po članku 7. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
Upute iz 1952., koje je potpisao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, još podrobnije razrađuju okolnosti u kojima bi se, prilikom vršenja obreda, svećenike moglo uhvatiti u zakonskom prekršaju. U njima stoji da »pojedini svećenici i pripadnici raznih vjerskih organizacija često puta izlaze iz čisto vjerske djelatnosti i dolaze u sukob sa našim pozitivnim zakonskim propisima, što dovodi između ostalog do pokretanja i vođenja postupka protiv njih od strane državnih organa«.[1] Takve se izvodilo pred sud ili ih se pozivalo na obavijesne razgovore gdje ih se pokušalo zastrašiti i prinuditi na suradnju. Orijentacija represivnog rada bila je primarno usmjerena na sjedišta biskupija koje su bile središte rimokatoličkog klera i u kojem su se donosile sve važne odluke. Posebno mjesto u uputama bilo je posvećeno radu vjerskih škola i zavoda s primjedbom da je, između ostaloga, svakako potrebno pratiti »svakodnevni život, komentare o aktualnim pitanjima, rad i psihozu sjemeništaraca, njihova nezadovoljstva i antagonizme«.[2] Tako su se pod mjerama Udbe našli vjerski službenici u kurijama, poznatiji svećenici i djelatnici zavoda i škola, sjemeništarci i bogoslovi, ali i sami biskupi koji su bili cilj obrade. Svećenstvo je uglavnom bilo izrazito nesklono tadašnjim vlastima, osobito njenom represivnom aparatu. Zbog svih događanja oko nadbiskupa Stepinca, progona drugih svećenika te zbog ratnih i poslijeratnih ubojstava, Udba nije uspijevala prodrijeti među svećenike pa su suradnike tražili poglavito u krugu »angažiranih vjernika – laika«. Budući da na takav način nisu mogli saznati ono što ih je najviše zanimalo, a to su unutarcrkvena zbivanja i strujanja među klerom, vrlo brzo su odlučili promijeniti oblike rada i taktiku. Ideološki i svjetonazorski, Komunistička partija Hrvatske i Katolička Crkva nalazili su se na potpuno suprotnim stajalištima, što je za Partiju bilo neoprostivo. Međutim, Partija je shvatila da u otvorenoj borbi i otvorenoj hajci protiv Crkve i svećenika postiže sasvim suprotan učinak pa se odlučila za promjenu strategije. Od tada se nastoji ubaciti u crkvene redove, a da bi to uspjela, morala je prodrijeti među svećenstvo. Zbog toga je Udba pokrenula osnivanje svećeničkih staleških udruženja i poticala svećenstvo da se u njega uključuje. U samom početku ni neki biskupi, među koje spada i Bonefačić, nisu bili sigurni treba li dopustiti ili zabraniti rad tih udruženja. Udba je to koristila i započela s njihovim osnivanjem. Na takav su način uspjeli pridobiti neke svećenike stvarajući doušničku mrežu koja je služila za prikupljanje informacija o kleru i vršenje raznih oblika pritisaka na svećenstvo.
Udba o biskupu Bonefačiću
Mjere praćenja nad biskupima znatno su pojačane nakon odluke Biskupske konferencije da se svećenicima zabrani učlanjivanje (non licet) u svećenička udruženja.[3] Tada se izričito zahtijevalo da »treba kontrolirati sve sjednice, ekonomske dohotke i izvore, osobne kontakte najistaknutijih dužnosnika biskupije, veze s Nuncijaturom, inozemstvom a naročito s Vatikanom«, ali i da »treba pratiti komentare biskupa i ostalih crkvenih funkcionera o najistaknutijim društvenim, ekonomskim i političkim događajima u zemlji i inozemstvu, komentare o pisanju štampe itd«. Također, navodi se da »treba stvoriti mogućnost za dobivanje svih okružnica, uputa i slično koje se šalju na teren ali i prepise izvještaja koji se šalju Nuncijaturi, Vatikanu ili drugim biskupijama«. Kako bi to mogli ostvariti, Udba je nastojala u svakoj kuriji ostvariti suradnički odnos s osobama koje su mogle doći do samoga biskupa.
Slučaj splitskog i makarskog biskupa Bonefačića svjedoči o tome da ove upute za rad nad klerom nisu bile samo »mrtvo slovo na papiru«, nego da se po njima postupalo. Bonefačića je splitska Udba pratila u stopu preko agenata koji su se krili pod imenima Pravedni, Lenko i Iskreni. Oni su sve njegove aktivnosti i kontakte dojavljivali službi koja je o svemu radila službene bilješke.[4] Međutim, nije samo biskup Bonefačić praćen, svi su biskupi bili praćeni i nadzirani, a Udba se posebno zanimala za njihove poglede na svećenička udruženja, ali i općenite političke poglede na aktualna pitanja. Tako su se na meti službe nalazili i ljudi koji su s biskupima održavali prisne prijateljske i rodbinske veze. U slučaju biskupa Bonefačića Udbini agenti Iskreni i Lenko prema njemu su imali posredan odnos jer su informacije o njegovu kretanju, ali i nekim njegovim kontaktima i stavovima, doznavali preko Bonefačiću bliskih ljudi, a da oni nisu ni o čemu dvojili. Tako se u izvješću Udbe za oblast Dalmacije od 22. ožujka 1948. navodi da »u obradi« imaju dvije osobe i da su obje česti gosti biskupa Bonefačića s kojim od prije održavaju bliske odnose. Njima je upućen agent Iskreni koji »ima uslove za razradu navedenih jer su dobri poznanici od prije«.[5] Za drugog agenta Lenku navodi se da »zalazi biskupu u stan jer održava kontakt s nećakinjama Bonefačića, koje kod njega stanuju. No ovom agentu nedostaje kvalifikacija za uspješnu razradu, premda uživa povjerenje biskupa.«[6] Ipak, ta su dva agenta bila nepouzdana i poprilično neupućena u zbivanja u kuriji pa je Udba nastojala ubaciti pouzdana agenta koji ima izravnu komunikaciju s biskupom Bonefačićem i koji poznaje funkcioniranje ordinarijata i kurije. Ta je uloga povjerena Pravednom za kojeg se u jednom izvješću navodi da »preko agenta Pravednog, kojim rukovodi Udba za grad Split, imamo popriličnu kontrolu kako nad biskupskim ordinarijatom tako i nad samim biskupom«.[7] Pravedni je redovito komunicirao s biskupom i dolazio u kuriju. O svemu je podrobno izvješćivao Udbu koja je sve navedene informacije analizirala i pozorno vodila obradu. S obzirom na to da su se sva unutarcrkvena previranja i eventualne nesuglasice odvijale unutar kurije, Udba je o svemu bila obaviještena. Tako je njihova djelatnost prema kleru, u tom razdoblju, bila usmjerena poglavito na praćenje ordinarijata i izvješća koja su dostavljali agenti, u prvom redu Pravedni, ali i Lenko i Iskreni. Koliko je podroban nadzor bio nad biskupom Bonefačićem najbolje svjedoči podatak da ga je prilikom svakog odlaska na put vozio vozač koji je ujedno bio i zavrbovani agent Udbe.[8] On je dojavljivao o kretanjima, kontaktima i razgovorima što ih je obavljao biskup Bonefačić prilikom vizitacije župa. Podrobno je izvješćivao o Bonefačićevim pohodima po biskupiji, između ostaloga i o događanjima u Imotskom kada je biskup 1946. otišao podijeliti krizmu i kada je na njega izvršen prepad. Leon, pseudonim biskupova vozača, izvješćuje kako su mu u Ozni rekli da je to neki »milicioner« iz Imotskog napravio na svoju ruku.[9] Ovaj, ali i brojni drugi primjeri pokazuju koliko je pozornosti pridavano praćenju biskupa Bonefačića.
Ipak, najpodrobnija i najpomnija izvješća o biskupu Bonefačiću Udba je primala od Pravednog koji je često dolazio k biskupu i s njim vodio razgovore. Oni su najčešće bili vođeni o poučavanju vjeronauka u školama. O tim je sastancima Pravedni redovito izvješćivao Udbu koja je tako imala dobar uvid u stanje u kuriji, ali i raspoloženje i stavove samoga biskupa. Suradnja s Pravednim ocijenjena je dobrom pa se u Udbinim izvješćima često navodi »da je biskup Bonefačić za sada dobro kontroliran preko agenta "Pravednog", a isto tako i ordinarijat«.[10]
Kako je Udba pokušala ubaciti Pravednog za Bonefačićeva tajnika?
Da bi povećali njegov utjecaj u kuriji i dobili bolji nadzor nad biskupom i njegovom korespondencijom, Udba je u tajnosti razrađivala plan kako bi Pravednog u Bonefačićevim očima predstavila kao dobro rješenje za osobnog tajnika. Tako je, kada su saznali da se biskupovu tajniku Marendiću približilo vrijeme odlaska na služenje vojnoga roka, pokrenuli operaciju lobiranja da bi Bonefačiću ugurali Pravednog za tajnika. Na taj bi način imali bolji nadzor nad njim, a nadzirali bi i sve njegove kontakte i korespondenciju, što je za njih bilo od najveće važnosti. Posebno su željeli nadzirati korespondenciju s Vatikanom i Nuncijaturom.
U izvješćima Udbe može se pratiti tijek lobiranja u kojima su podrobno opisivane akcije koje su u svezi s tim poduzimane: »Otišli smo k svećeniku koji od nas prima novčanu pomoć. On se ne trpi s biskupom, jer smatra da je on kriv što nije postao kanonikom, pa čak i njegovim zamjenikom. Također smatra da je biskup kriv zbog lošeg odnosa između crkve i vlasti.« Uvjeravali su ga kako je prvi korak u poboljšanju tih odnosa da se za tajnika postavi netko tko bi bio prihvatljiv vlastima. Stoga su ga savjetovali »da je prvi korak poboljšanju tih odnosa da preko kanonika Lugera (koji je dobar s biskupom) djeluje na biskupa da na mjesto tajnika dođe čovjek koji bi se njemu sviđao«. Uvjeravali su ga: »Vi trebate postaviti za tajnika svećenika koji će imati u Vas neograničeno povjerenje te koji će više slušati vaše direktive nego biskupove. ... Poslije je napomenuo da bi to mogao biti njegov kapelan... on smatra da bi to bio najpodesniji svećenik u Splitu i da bi ga biskup primio... Rekli smo mu da je to pitanje njegove savijesti jer da mi svećenike ne poznamo... Njegov kapelan je naš agent "Pravedni"... Poslije toga smo dali instrukcije agentu kako će se držati ako mu župnik bude što o tome napomenuo. ... Naknadno ćemo sada poslati Marendiću poziv za vojsku, te će biskup morati na brzinu birati novog tajnika.«[11] Odmah nakon toga odlučeno je da se pošalje poziv biskupovu tajniku Marendiću za služenje vojnoga roka. Tako u jednom od sljedećih izvješća stoji »da bi ostvarili kombinaciju s biskupovim tajnikom uredili smo s Vojnim okrugom u Splitu da pozovu nekoliko bogoslova i tajnika Marendića, pa da im se saopći da će za 15-20 dana biti pozvani na odsluženje vojnog roka. Ovo bi trebalo pokrenuti imenovanje novog tajnika i novog pomoćnika biskupa.«[12] Radi toga je dr. Frane Franić otišao u Zagreb da bi intervenirao i zaustavio pozivanje bogoslova i tajnika na služenje vojnoga roka. U međuvremenu se među klerom proširila vijest o imenovanju Pravednog za biskupova tajnika. O tome je Pravedni izvijestio Udbu koja je odmah posjetila njegova župnika kako bi s njim razgovarali o imenovanju biskupova tajnika te su mu ponovo predložili kako bi bilo dobro da biskup za tajnika postavi osobu koja će imati dobre odnose s vlastima, a i s njime osobno.[13] On je tražio da mu daju malo vremena kako bi razmislio o imenima te im je naknadno predložio dva-tri mlađa svećenika. Među njima se nije nalazio Pravedni što je Udbi bilo sumnjivo. Cijela je operacija propala, a Udba je kasnije izvješćivala da »naša kombinacija s "Pravednim" nije uspjela jer Bonefačić ne voli za tajnika starijeg svećenika jer se boji da taj ne bi udovoljavao njegovim ličnim naklonostima.«[14]
Tako je neuspješno završio Udbin naum da izlobira kako bi biskup Bonefačić za tajnika imenovao njihova agenta Pravednog. Međutim, Pravednoga to nije pokolebalo da nastavi svoje aktivnosti. On je i dalje posjećivao biskupa, razgovarao o predavanju vjeronauka u školama i pokušavao uvijek skrenuti razgovor na odnose između Crkve i države. Želeći propitati biskupovo mišljenje o odnosima s državom i udruženjima, o kojima se sve više pričalo, upitao ga je »o franjevcu konventualcu, prezimenom Oreb, koji je boravio u Dalmaciji i koji da je pričao kako on predaje vjeronauk i od države prima plaću«.[15] Biskup mu je odgovorio da se on zacijelo »ne vodi na spisku kao vjeroučitelj, već kao profesor, učitelj ili tako nešto. Uostalom, Oreb je njihov. On je bio s partizanima. I on je s Rittigom.«[16] Iz toga je Udba zaključila da i Bonefačić ima otpor prema pokrenutim svećeničkim udruženjima. Upravo zbog toga krenuli su veliki pritisci na biskupa Bonefačića koji je tada već bio bolestan i u poodmakloj životnoj dobi. U kratku je razdoblju, od listopada 1952. do ožujka 1953., bio privođen i saslušavan osam puta. To je predstavljalo dio pritisaka kojima se nastojalo ishoditi njegovo dopuštenje za pristupanje svećenika u udruženja koja je pokrenula i nadzirala Udba. Bonefačić je prvotno dopustio njihovo osnivanje, međutim poslije je povukao odluku pa je zbog toga bio i prekršajno kažnjen. Tadašnje su vlasti, naime, Deklaraciju o svećeničkim udruženjima proglasile protuzakonitom i protuustavnom, a njega su optužili za njezino širenje te da je protivno naređenju svećenicima uporno zabranjivao uključenje i rad u tim udruženjima. Zato je prekršajno kažnjen novčanom kaznom. Teško izdržavajući takve pritiske koje su na njega vršile komunističke vlasti, biskup Bonefačić umirovljen je 1954. te se nakon umirovljenja povukao u svoje rodno mjesto Bašku na otoku Krku.
Tomislav Đonlić
Vezani članci:
[1] Državni arhiv u Splitu (HRDAST), 0431, kut. 47., iz dokumenta Sekretarijata unutrašnjih poslova br. 358. Sužavanje baze za neprijateljsku djelatnost klera.
[2] Isto.
[3] Na sjednici Biskupske konferencije u Zagrebu koja je održana 23. – 25. rujna 1952. donesena je Deklaracija o svećeničkim udruženjima u kojoj su biskupi jednoglasno zaključili kako »nema onih svojstava koja su potrebna da bi udruženje moglo izvesti zadaću koju je sebi postavilo«. Stoga su tom prilikom jednoglasno usvojili izjavu Non licet (Zabranjuje se!) kojom se osuđuju Staleška udruženja katoličkih svećenika i zabranjuje se njihovo osnivanje.
[4] Hrvatski državni arhiv, ZDSDS (MUP)–RH, Personalni dosje br. 301435 Bonefačić Kvirin-Klement.
[5] HDA, ZDSDS (MUP)–RH, Personalni dosje br. 301435 Bonefačić Kvirin-Klement.
[6] Isto.
[7] Isto.
[8] HDA, ZDSDS (MUP), iz izvješća Udbe za oblast Dalmacije od 22. ožujka 1948., br. 10426. U tom izvješću izričito se navodi »Za kontrolu Bonefačića imamo zaverbavanog šofera, koji ga redovno vozi kada ide na put«. Taj je nosio šifrirano ime Leon i dostavljao izvješća pod tim imenom.
[9] HR DAST, 0431, kut. 47., Izvješće Leona o događanjima u Imotskom.
[10] HDA, ZDSDS (MUP), izvješće Udbe za grad Split od 30. prosinca 1948.
[11] HDA, ZDSDS (MUP), izvješće Udbe za oblast Dalmacije od 26. prosinca 1948.
[12] HDA, ZDSDS (MUP), izvješće Udbe za oblast Dalmacije od 26. travnja 1948.
[13] Isto.
[14] HDA, ZDSDS (MUP), izvješće Udbe za oblast Dalmacije od 28. lipnja 1948.
[15] HDA, ZDSDS (MUP), izvješće Udbe za oblast Dalmacije od 31. kolovoza 1949.
[16] Isto.