Osvrt na knjigu: Ante Stračević, (Nekolike uspomene, O vojničkoj poslušnosti, Na čemu smo, Kneževina Serbia, Rusia, Španjolska, O poljačkom ustavu, Naputak za pristaše stranke prava, Ovo je moja oporuka), Djela Dra Ante Starčevića, sv. 3., Znanstveno-političke razprave, 1894-1896., pretisak, Inačica, Varaždin, 1995.


Tragedija Starčevićeve pisane ostavštine nije se sastojala samo u stoljetnoj nedostupnosti, nego i u tom što ga često nisu znali razumjeti ni sami njegovi pristaše, a dugotrajna politička prevlast njegovih protivnika, u međuvremenu je stvorila političke stereotipe, kojih se ni danas ne mogu osloboditi ozbiljni ljudi. Starčević nije bio površna uma kako bi se to moglo zaključiti iz nastupa mnogih koji se smatrahu njegovim učenicima, a neki nažalost i danas lamentiraju samo njegovom prostornom vizijom Hrvatske, a da pritom ne vide povijesni razvoj događaja u drugom smjeru. Slijediti u takvim okolnostima državnu prostornost srednjovjekovnih hrvatskih zemalja značilo bi natezati konop onim silnicama, koje još uvijek nisu odustale od oživotvorenja, bilo uže bilo šire, jugoslavenske državne zajednice, u kojoj su Hrvati gubili glave, a Hrvatska svoju državnost. S protivničke pak strane, optuživati Starčevića da je nijekanjem Srba, zapravo homogenizirao srpstvo u hrvatskim zemljama, znači opće nepoznavanje etničkih, vjerskih i političkih procesa, koje je poticao i vodio bečki dvor, a po potrebi ga koristila i ugarska politika, dok su ga nažalost u djela provodili njihovi hrvatski politički poslušnici/plaćenici, što je na kraju rezultiralo i raspadom Monarhije i utapanjem Hrvatske u „slavoserpski“ narodni i državni identitet.

Starčević nije nijekao srpsku državu, što se vidi i iz njegove studije o kneževini Srbiji, dok je istodobno u etnički raznorodnu pravoslavnom, kao i islamskom stanovništvu hrvatskih zemalja, po uzoru na Francusku, gledao hrvatski politički narod. Tragedija tadašnje Hrvatske je bila u tom što ona nije bila suverena država, pa je nejedinstven vodeći sloj omogućio Austriji, a potom i Srbiji da na hrvatskom središnjem prostoru formiraju protivnike svake hrvatske državnosti. Prigovarati pak Starčeviću iznošenje već tada poznate povijesne činjenice kako osnivači srpske dinastije Nemanjića nisu bili potomci Porfirogenetovih „serblja“, nego upravo katolici podrijetlom iz Crvene Hrvatske, znači procese srednjovjekovlja motriti optikom 21. stoljeća. Rusi, naime, nisu manje Rusi zato što su im se nametnula neka srednjovjekovna germanska plemena, utemeljila državu i vladajući sloj, koji se već nakon nekoliko generacija stopio s većinskim narodom.

Starčević je, kao i sama povijest, glede „serbalja“ ostavio dvojbu je li bila riječ o etničkoj i socijalnoj skupini, koju su njemački slavisti tek u 19. stoljeću, zbog svoje istočne strategije, iz vjerske pretvarali u nacionalističku skupinu.  Upravo završne rasprave Starčevićevih studija nagovješćuju što će dogoditi državama s razrožnim narodom, državama koje imaju nejasne teritorijalne ambicije, a čiji susjedi ili pak velike sile imaju pretenzije na njihova područja. Riječ je o studijama, ako se izuzme svojevrsno memoarsko štivo „Nekolike uspomene“, u kojima se otkriva sva raskoš političkoga genija, koji inače nije lišen osjećaja za zbilju. Dapače, na primjeru „nemirne“ Španjolske, njezine neodlučnosti u odabiru dobroga vladara, zrcali se i usud hrvatske države, jednako kao i u eseju o poljskom ustavu, gdje je ocrtao propast Poljske, u kojoj vladajući sloj, zbog neprekidnih prijepora i međusobnih podjela, nije mogao odrediti vlastite mogućnosti, ni granice svoje države, što je davalo povoda susjedima – Pruskoj, Austriji i Rusiji - da je u više navrata raskomadaju, sve dok ju nisu dokrajčili.

Odbijajući imperijalni odnos s Rusijom zalagao se prijateljsku i gospodarsku suradnju. U već spomenutoj memoaristici Starčević razbija i suvremeni mit o hrvatskom ilirizmu kao potpuno negativnoj pojavi. Naime, on jasno ističe kako je javnost u to doba one koji nisu pripadali ilirizmu ili madžaronima prozivala austrijskim „špionima“, koji će kasnije, u vrijeme apsolutizma, tiranizirati Hrvatsku. Premda neki i danas smatraju kako je riječ o opravdanju mladenačkih zabluda, što bi doista moglo i biti kad bi za Starčevića vrijedio naknadno stvoren stereotip o čovjeku čistoga idealizma. Nu ozbiljnija studija pokazala bi samo još jedan protivnički pokušaj relativiziranja Starčevićeve politike. Iako negativno portretira Ivana Mažuranića i biskupa Strossmayera, Starčević primarno raščlanjuje njihovu „mađarolsku“ politiku, koja je zbog austrijskih potreba sve više prerastala u jugoslavenstvo, što se manifestiralo osnivanjem Jugoslavenske akademije i sveučilišta, ali i političkim smicalicama u saborskim nadmetanjima, čije prežitke i danas možemo pronaći u Hrvatskom saboru. Bez obzira na oštru moralnu kritiku tadašnjih sabornika, neizravno je upozorio i na različite stranačke taktike, koje nažalost nisu vodile hrvatskim probitcima. U raspravi o vojničkoj poslušnosti filozofski dovodi u pitanje opstanak Austro-Ugarske Monarhije i unutar nje ugarsko-hrvatskoga dvojstva, koji su počivali na iznuđenim nagodbama. U studiji pak „Na čemu smo“ vrijedno je podsjetiti kako je, kako navodi Starčević, zbog tadašnje ruske prijetnje Habsburškoj Monarhiji car i kralj Josip II. namjeravao iz svojih i turskih pokrajina „oponoviti hervatsku kraljevinu“, a njezinu krunu dati kojem rođaku.

Za osiguranje sjeveroistočnih strana planirao je podignuti Poljsku i Češku, što ni danas nije ništa manje aktualno, a manifestira se i u savezu katoličkih zemalja od Baltika do Jadrana. Drugi je dio studije posvećen nerealiziranim Napolenovim nakanama da nakon zaposjedanja južne Hrvatske potjera iz BiH Osmanlije i proglasi Kraljevinu Hrvatsku. Bilo da je riječ o međunarodnim okolnostima ili pak neodlučnosti maršala Marmonta ni taj plan nije ostvaren, a Starčević, koji se bar idejno, zbog francuske protimbe Austriji, oslanjao na Pariz, usporednom je raščlambom u potrazi za istočnim saveznikom hvalio život kmetova u Turskoj.

Riječ je o pragmatičnoj potrazi saveznika, jednako kao i u studiji o Kneževini Srbiji, kad njezine vlastodršce upozorava, da bi ju, u slučaju napadaja na Bosnu porazili ponosni bosanski begovi, Rumunji u Banatu iili Bugari na jugoistoku. U ovom slučaju povijest mu nije bila sklona, jer Srbi su dobili Banat i jugozapadna bugarska područja, a danas drže i polovicu Bosne dok muslimani (Bošnjaci) u drugoj polovici potiskuju BiH preostale Hrvate.

 

Mate Kovačević