U drugoj polovici 80-tih godina prošloga stoljeća, u vremenu ususret raspadu SFRJ, zahvaljujući podršci koju je dobio iz kruga pripadnika frakcije Mike Špiljka u CK SKH, Mladen Pleše je postavljen za urednika unutarnje političke rubrike 'Vjesnika'.


Prema pravomoćnoj presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu kojom je suradnik Udbe Krunoslav Prates osuđen na kaznu doživotnog zatvora, naručitelj ubojstva političkog emigranta Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. bio je Mika Špiljak (Oberlandesgericht München, Presuda protiv Krunoslava Pratesa - poslovni broj: 6 St 005/05-2, 3 BJs 27/04-2-6 3, StE 2/05-2-2). Mika Špiljak je u trenutku Đurekovićeva ubojstva obnašao dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ. Prema spomenutoj presudi, Špiljkov motiv za narudžbu Đurekovićeva ubojstva bio je dvostruk: 1) eliminacija Đurekovića kao mogućeg svjedoka kriminalnih aktivnosti Mikina sina Vanje Špiljka u upravi Ine kako bi se otklonila opasnost kompromitacije njega samoga; 2) odmazda prema Đurekoviću zbog iznošenja niza komptomitirajućih detalja u romanima koje je objavio u emigraciji o pripadnicima jugoslavenske komunističke nomeklature.

Posljednji ispraćaj "narodnog heroja"

Mika Špiljak nije dočekao kraj suđenja Pratesu koji je osuđen 16. srpnja 2008. (presuda je postala pravomoćna 10. veljače 2009.). Naime, Mika Špiljak je umro 18. svibnja 2007., dok je suđenje Pratesu bilo u tijeku. Nešto manje od godinu danaa kasnije, 8. travnja 2008., trebao je svjedočiti Mikin sin, Vanja Špiljak. No, ignorirao je poziv njemačkog suda, pa su švicarske vlasti promptno reagirale - ili će dobrovoljno otići na suđenje ili će biti prisilno prepraćen! Stoga se odazvao na novi poziv i 20. svibnja 2008. ukazao se u Münchenu. Dakako, opovrgnuo je bilo kakvu svoju ili očevu povezanost s Đurekovićevim, ali sudsko vijeće - eksplicitno piše u presudi - nije mu povjerovalo.

Novinar Željko Peratović objavio je 23. svibnja 2007. na svom blogu reportažu s pogreba Mike Špiljka: "Kada sam danas oko 13 sati dolazio na Mirogoj zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i kandidat za predsjednika SDP-a odlazio je s Krematorija prethodno izrazivši sućut obitelji Špiljak. Nisam uspio snimiti Bandića i Veljka Bulajića kao ni Hrvoja Šarinića koji je došao nešto kasnije, a 2000-e mi je kazao da je pokojni predsjednik Franjo Tuđman znao poslati službeni automobil Ureda Predsjednika po Miku Špiljka kada ga je trebalo hitno prevesti liječniku"

Peratović navodi još nekoliko zanimljivih osoba na pogrebu: "Izaslanik predsjednika Stjepana Mesića, Budimir Lončar. Zajednički prijatelj Tuđmana i Špiljka, Josip Manolić. Poslovni partner Vanje Špiljka, bivši hrvatski premijer Nikica Valentić. Mlađi partijski drug Ivo Družić. General u mirovini Anton Tus. Ginekolog Asim Kurjak. Izaslanstvo SDP-a, Tonino Picula i Gordana Grbić. Pokojnikove ratne drugarice i drugovi. Na kraju reda akademik Dušan Bilandžić". Obitelj Špiljak predvođena Mikinim sinom Vanjom dala je objaviti osmrtnice u kojima je posebno istaknuto da je pokojnik bio "narodni heroj". Naime, Mika Špiljak - rođen 28. studenog 1916. u Odri pokraj Siska - pristupio je Komunističkoj partiji s nepune 22 godine. Svjedoci govore o brojnim zločinima koje je počinio u partizanima. Među ostalim, 20. siječnja 1943. iz zasjede je ubio redarstvenog oružnika Miju Špišića u selu Kobilićima pokraj Velike Gorice (žrtvin sin Zvonimir Špišić postat će jedan od utemeljitelja HDZ-a u tom gradu i saborski zastupnik nakon prvih višestranačkih izbora).

Jugoslavenske i hrvatske "elite"

Savezna centrala Udbe u Beogradu pokrenula je još 1980. veliku akciju sa zadaćom da se prikupe podaci o kriminalnim aktivnostima jugo-direktora koji su vodili ključne trgovinske poslove s inozemstvom, posebice one vezane za trgovinu naftom. Akcija je dobila kodno ime "Lugano" po imenu švicarskog grada u kojem je boravio glavnoosumnjičeni akter te afere Vojko Santrić. Iz početka je "Lugano" i izgledao kao klasična obavještajno-policijska akcija protiv kriminala u višim gospodarskim sferama - izgledao sve dok istraga nije došla do doista zvučnih imena, Vanje Špiljka i Titova sina Aleksandra Miše Broza. Potvrda o tome može se naći i u elaboratu nekadašnjih visokih dužnosnika Udbe Josipa Perkovića i Jana Gabriša -

Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH (Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske - op. a.) u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990. U tom elaboratu kojega su izradili u lipnju 1997. po nalogu ravnatelja "Hrvatske informativne službe" (HIS) Miroslava Tuđmana, Perković i Gabriš među ostalim pišu: "Operativna akcija „Lugano" - republička akcija na otkrivanju kriminalnih radnji u firmi INA Trade u sprezi s inozemnim partnerima (obuhvaćeni su bili Vojko Santrić, Petar Badurina, Branko Srenger, Mato Vekić, Vanja Špiljak, Mišo Broz i drugi").

Naime, Vanja Špiljak je od 1. siječnja 1980. do 31. kolovoza 1981. bio direktor organizacijskog odjela Ine za vanjsku trgovinu, a od 1. rujna 1981. do 14. srpnja 1983. pomoćnik direktora za cijeli sektor vanjske trgovine. Pojednostavljeno rečeno, u inkriminiranom je razdoblju nadzirao cjelokupnu trgovina nafte za Inine potrebe. Savezna Udba sumnjičila je Špiljka juniora da je iskoristio svoj položaj za nezakonito osobno bogaćenje, a do njega je došla istražujući već spomenutog Santrića, tj. njegovo milansko poduzeće Eurofintrade Italia S.R.L. Navodno je šef Inina uvoza, kad bi kupovao sirovu naftu na slobodnom tržištu, u dogovoru s prodavateljima određeni dodani iznos prikazivao kao sastavni dio kupoprodajne cijene, a oni bi ga pak isplaćivali kao proviziju na račune u inozemstvu - dio samome Špiljku, dio posredniku Santriću.

Ovaj feljton se dobrim dijelom temelji na već više puta citiranoj izjavi nekadašnjeg službenika CK SKH Radenka Radojčića, koju je svojedobno objavio Slobodan Praljak na svom portalu "www.slobodanpraljak.com". Radojčić je razotkrio brojna imena pripadnika jugoslavenske političke, ekonomske i društvene elite, koji su bili suradnici KOS-a, a danas su pripadnici vladajuće političke i, posebice, ekonomske kaste u Hrvatskoj. Njihova suradnja s KOS-om JNA, vjerojatno stoji u pozadini njihova današnjeg političkog i društvenog utjecaja, ali i njihova kapitala stečenog posredstvom jugoslavenskog obavještajno-kriminalnog podzemlja. Radojčić je među njima posebno istaknuo upravo, u međuvremenu pokojnoga Vojka Santrića (umro 21. studenoga 2000. u Luganu): "Vojislav Santrić - biznismen iz Zagreba. O njemu znam, najviše po Malobabićevom kazivanju, i to u jednom duljem vremenskom razdoblju. Iz tog pričanja znadem, da Santrić u Luganu posjeduje firmu 'Bemex'. U nekoliko navrata Malobabić je iznio, da je Santrić Vojislav, suradnik vojne obavještajne službe, te da im je u toj suradnji vrlo bitan, i da održava kontake sa visokim oficirima te službe" (www.slobodanpraljak.com/LABRADOR_F.htm).

Naravno, Radojčić je govorio i o Vanji Špiljku kao suradniku KOS-a: "Vanja Špiljak - djelatnik INE iz Zagreba. Ja sam osobno, također posredstvom Slavka Malobabića poznao Vanju Špiljka, kada je Špiljak bio na visokom položaju u INI. Vanja i Malobabić su vrlo bliski i dugogodišnji prijatelji. Čak je otac Vanje Špiljka, Mika Špiljak, bio kum na vjenčanju Slavka Malobabića. Otud vrlo otvoreno i dugogodišnje prijateljstvo. U nekoliko navrata, tijekom mog rada s Malobabićem, o Vanji Špiljaku, Malobabić je iznosio, da je u vezi s vojnim službama sigurnosti, obavještajnom upravom JNA, s naznakom da je to uobičajeno, čak da Vanja ima visoki čin pričuvnog oficira vojne obavještajne službe. Malobabić je u tim kazivanjima ukazivao i na vezu Vanje sa odelenjem bezbednosti V. armijske oblasti, konkretno s puk Budimirom Divljakovićem".

Prijatelj Mladen

Nedavno je "Večernji list" objavio dijelove stenograma iz razgovora Vanje Špiljka s predsjednikom RH Franjom Tuđmanom 4. veljače 1999. u njegovom uredu na Pantovčaku. Prema tom stenogramu, Vanja Špiljak se pred Tuđmanom referirao i na glasine da je surađivao s KOS-om: "Nisam radio za KOS, ali ja sam surađivao s KOS-om, jer sve izvoze koje je imao KOS, mi smo kao INA izvozili naftu. Prema tome, ja nisam bio suradnik KOS-a, ili jesam, ali sve ono što su oni izvozili oružje, mi smo uvozili naftu i oni su svaki brod znali, sve. Oni su bili u mom uredu u Ini svaki tjedan..." (Marko Biočina i Marko Špoljar: "Tuđman i Špiljak, simboli odnosa jugoslavenske i nove hrvatske političke elite", "Večernji list" - "Obzor", 18. siječnja 2014.).

Željko Peratović je zabilježio da je na pogrebu Mike Špiljka bio "prijatelj Vanje Špiljka i Vojka Santrića, glavni urednik Slobodne Dalmacije, Mladen Pleše". Spomenuti Radojčić je o Plešeu rekao: "Još u Zagrebu, čuo sam govorenja, da je na vezi s SDS RH, Centar Zagreb. Međutim, tijekom 1989. g., u našu tzv. Analitičku grupu pri Kabinetu Slavka Malobabića, došao je materijal SDB-a SSUP-a. Ovo je bio radni materijal, izvaninstitucionalno dobiven. Provjerom nekih činjenica iz materijala, što sam učinio posredstvom nekih novinara, utvrdio sam da je autor tog teksta Mladen Pleše. Na osnovi ovakvih materijala, zaključujem da je Mladen Pleše bio na vezi nekome iz SDB-a SSUP-a".

Mladen Pleše, zvan "Pilaš", rođen je 2. srpnja 1946. u Zagrebu. Njegov otac Nikola bio je podrijetlom iz mjesta Kupjak kod Delnica. Početkom II. svjetskog rata odmetnuo se u partizane, da bi kraj rata dočekao kao pripadnik Ozne. Poslije rata je raspoređen u zagrebački centar Udbe na Zrinjevcu gdje je dočekao i mirovinu. Nikola Pleše je iskoristio prijateljske odnose s vodećim udbašima u Zagrebu - poput Josipa Manolića, Zlatka Lackovića, Josipa Drpića, Svetislava Bilušića itd. -, pa je praktički cijelu obitelj egistencijalno vezao uz Udbu. Starijeg sina je zaposlio u Udbi, a kćer u Državnom arhivu gdje je bila zadužena za nadzor tajnih fondova, upravo onih koji su nastali u Ozni i Udbi. Sina Mladena, dok je studirao pravo, kako bi zaradio "džeparac", dao je na vezu svojim kolegama na Zrinjenvcu. Nekoliko godina kasnije, uz preporuku poznatog zagrebačkog udbaša Zlatka Lackovića, Mladen Pleše se zaposlio kao reporter u magazinu "Start". Nevjestu Sonju, Mladenovu suprugu, djevojačkog prezimena Borojević, uz pomoć Svete Bilušića, također su zaposlili u Udbu - u prislušni centar na Zrinjevcu 7. U preporuci za njeno zaposlenje je pisalo da je njen surpug Mladen "kvalitetan i odan suradnik Službe" te da potjeće iz udbaške obitelji. Čak se u zagrebačkim udbaškim krugovima širila pošalica da cijela obitelj Pleše radi u Udbi, a da samo majka radi za Udbu - kuha, čisti, pere...

Mikinovci locirali Pilaša

Pored Udbe, karijeru Mladena Plešea obilježio je rad u "Startu" gdje je u početku pomagao redakcijskom specijalisti za pornografiju Vladi Duiću. Dok je učio zanat kod Duića znao je napisati poneki člančić o "ljepoticama" kojega bi potpisivao pseudonimom "B. Pilaš". Novinrski uzlet Mladena Plešea - Pilaša uslijedio je nakon dolaska Seada Saračevića za glavnog urednika "Starta". Saračević je svojedobno bio pripadnik KNOJ-a, a tada suradnik Centra SDS Zagreb. Duić i Pleše su zajednički radili na medijskom profilitanju "estradnih zvijezda", poput Mice Trofrtaljke, Neda Arnelić, Bebe Lončar, Nede Ukraden i dr., a neke od njih su "nabacivali" Saračeviću. Stoga se on odužio Plešeu instalirajući ga za sekretara "OO SKH 'Start'", te kasnije na funkciju koordinirajućeg sekretara cjelokupnog SKH "Vjesnika". Pleše je, nakon Titove smrti u svibnju 1980., uredio "Vjesnikovu" monografiju "Bilo je časno živjeti s Titom". Potom je odlikovan "Ordenom zasluga za narod sa srebrenim vijencem" te je krajem 1980., nakon imenovanja Saračevića za direktora OOUR-a Informativno-revijalnih izdanja "Vjesnika", postavljen na mjesto glavnog urednika "Starta". Na toj funkciji je ostao do 1987. (iz tog razdoblja datira i njegova suradnja s Ivom Sanaderom).

U drugoj polovici 80-tih godina prošloga stoljeća, u vremenu ususret raspadu SFRJ, zahvaljujući podršci koju je dobio iz kruga pripadnika frakcije Mike Špiljka u CK SKH, Mladen Pleše je postavljen za urednika unutarnje političke rubrike "Vjesnika". Tako je iz čisto pornografsko-konfindentskog miljea zakoračio u novinarsko-političke krugove. Samo godinu dana kasnije postavljen je za zamjenika glavnog urednika "Vjesnika" te je postao gotovo svakodnevni gost na brifiranju kod jednog od izvršnih sekretara CK SKH, Rade Murića, i šefa kabineta predsjednika CK SKH Stanka Stojčevića, Slavka Malobabića. Kod njih je upoznao generale KOS-a Jeru Grubišića i Ljubomira Bearu (kasnije glavnog "bezbednjaka" Ratka Mladića, u međuvremenu osuđenog na kaznu doživotnog zatvora u Haagu), te pukovnike KOS-a Budu Divljakovića, glavnog "bezbednjaka" V. armijske oblasti, i Milana Damjanovića, šefa kabineta jugoslavenskog ministra obrane Branka Mamule (ranije vojnog atešea SFRJ u Londonu).

Pleše je preko Damjanovića, inače Schulkollege kasnijeg direktora Ine Nikice Valentića, upoznao Vojka Santrića. Ubrzo su se sprijateljili - Pleše je Santrića upoznavao s "noćnim djevojkama" u Zagrebu, a Santrić je častio Plešea i njegovu suprugu Sonju s ljetovanjima u Luganu. Pored toga, Sonja je Santriću prevodila neke tekstove s ruskog na hrvatski. Ruski je naučila, prije zaposlenja u prislušnoj tehnici Centra SDS-a Zagreb, na postdiplomskom studiju u Moskvi gdje je bila podstanarka jednog generala KGB-a.

 

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik

Share
0