Ravnatelj Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Mostaru dr. Marko Tokić bio je jedan od predstavljača na nedavno održanom mostarskom predstavljanju zbornika Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine.

Zapala me je nimalo zahvalna dužnost da predstavim (Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012. godine) – kojega je objavio Glas Koncila u Zagrebu 2013., s naslovom: HRVATSKI MUČENICI I ŽRTVE IZ VREMENA KOMUNISTIČKE VLADAVINE.

>>Mostar: Predstavljen zbornik 'Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine'

Iza ovog znanstvenog skupa i ovog objavljenog zbornika stoji Komisija Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za Hrvatski martirologij.

Stranica sedam stotina šesnaest, s predgovorom uredništva, objavljenim pozdravnim govorima te tri dijela i dodatkom.

U prvom dijelu: Stradanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (uvodna izlaganja) – svoj prinos su dali sljedeći autori: mons. dr. sc. Mile Bogović, prof. dr. sc. Jure Krišto, dr. sc. Josip Jurčević, dr. sc. Miroslav Akmadža, dr. sc. Vladimir Geiger, mons. dr. sc. Tomo Vukšić, dr. sc. Mitja Ferenc, mr. sc. Tomislav Jonjić.

U drugom dijelu: Stradanja u nadbiskupijama i redovničkim zajednicama – izvješća su podnijeli (što je u zborniku objavljeno): mons. dr. sc. Anto Orlovac (ispred Banjolučke biskupije), prof. Anita Blažeković (ispred Bjelovarsko-križevačke biskupije), mons. Ivan Šimić (ispred Duborvačke biuskupije), vlč. Anto Pavlović (ispred Đakovačko-osječke nadbiskupije), mons. dr. sc. Mile Bogović (ispred Gospićko-senjske biskupije), fra Stipo Marčinković (ispred Hvarske biskupije), vlč. Mile Vranešić (ispred Križevačke eparhije), doc. dr. sc. Franjo Velčić (ispred Krčke biskupije), mons. dr. sc. Tomo Vukšić (ispred Mostarske i Trebinjske biskupije), mr. sc. Ilija Jakovljević (ispred Porečke i Pulske biskupije), dr. sc. Marko Medved (ispred Riječke nadbiskupije), prof. Spomenka Jurić (ispred Sisačke biskupije), dr. sc. Josip Dukić (ispred Splitsko-makarske nadbiskupije), Tomislav Vuković (ispred Subotičke biskupije), mr. Ante Skračić (ispred Šibenske biskupije), Franjo Talan (ispred Varaždinske biskupije), pokojni dr- sc. Ivo balukčić (ispred Vrhbosanske nadbiskupije), mons. dr. sc. Pavao Kero (ispred Zadarske nadbiskupije) i dr. sc. Stjepan Razum (ispred Zagrebačke nadbiskupije); mr. sc. fra Miljenko Stojić (ispred Hercegovačke franjevačke provincije), fra Marijan Karaula (ispred Bosne Srebrene), fra Marko Prpa (ispred provincije Presvetog Otkupitelja), dr. sc. fra Stanko Škunca (ispred provincije Svetog Jeronima – Zadar), dr. sc. fra Ivan Damiš (ispred provincije Svetih Ćirila i Metoda) fra Antun Badurina (ispred franjevaca trećoredaca glagoljaša), doc. dr. sc. Slavko Slišković (ispred Hrvatske dominikanske provincije), pater Valentin Miklobušec (ispred Isusovaca), sestra veronika Popić (ispred Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog), sestra Marija Radan (ispred sestara Služavki malog Isusa).

U trećem dijelu: Rezultati i planovi postojećih postulatura i vicepostulatura za proglašenje mučeništva izvješća su podnijeli (u Zborniku objavljena): mons. dr. sc. Juraj Batelja (o postupku beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca), mons. dr. sc. Vjekoslav Milovan (o postulaturi Miroslava Bulešića), sestara dr. sc. Ozana Krajačić (o postalaturi Drinskih mučenica), sestra Veronika Popić (o postulaturi sestre Žarke Ivasić), mr. sc. Miljenko Stojić (o postupku mučeništva fra Lea Petrovića i 65 subraće), dr. sc. fra Petra Bezine (ispred o postupku za fra Rafu Kalinića), i dr. sc. fra Ante Gavrića o postupku za Dominika Barača).

U Dodatku se nalaze prilozi dr. sc Mile Lasića, dr. sc. Tomislava Anića, mons. dr. sc. Mile Bogovića te Zaključci međunarodnog skupa Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine.

Knjiga završava kazalom imena, kazalom mjesta te fotografijama.

Hrvatski martirologij – opis života i stradanja svetaca i mučenika iz hrvatskoga naroda – to je posao koji je u tijeku i koji se treba obaviti.

U samom uvodu treba pripomenuti da se znanstveni skup doticao različitih oblika stradanja: likvidacije, pogibije, mučenja, tamnovanja, šikaniranja, maltretiranja, preodgajanja, prokazivanja, premlaćivanja...

Na osobit način se koncentrirao na prešućivane žrtve komunističkoga terora. No, cilj rasprava nije bio samo govor o žrtvama, nego i o ideološkim uzrocima koji su do njih doveli, o vrstama nasilja kojemu su ljudi bili izloženi i na osobit način upućivanje u pravcu traženja među žrtvama onih koji su svojim uzoritim životom i svojim kršćanskim razumijevanjem života i smrti kao nedužni prihvatili smrt svjedočeći vlastitu vjeru. U pozdravnom govoru kardinal Bozanić ističe: „Nastojeći iz vlastite baštine izvući mučenike i predstaviti ih kao primjere, Crkva uzdiže uzore koji su posvjedočili da se zlo pobjeđuje dobrim. Time Crkva daje doprinos humanizaciji čovječanstva.“ (kardinal Josip Bozanić, str. 16.)

Iako se o ovim žrtvama godinama nije smjelo govoriti istina o njima je tinjala u generacijama koje su šaptale i čuvale uspomene. I unatoč organiziranom prešućivanju i nametnutoj šutnji: „Istina ima to svojstvo da neizdrživo izbija na vidjelo dana. Tako je prodrla u Hudoj Jami. Zaustavila se na Brežiškom polju.“ (iz pozdravnog govora Lojzea Peterlea, str. 21.)

Da žrtve dobiju novu snagu i novi značaj unutar njih Katolička crkva traži one koji će svjetlom vlastitog života i načina na koji se odnosila prema nepravdi i smrti obasjati sve žrtve i dati i njihovu stradanju svjetlo istine o prošlosti i učvrstiti ih u njihovu pravu na ljudsko dostojanstvo. Takve žrtve nazivaju se mučenici. Komentirajući pismo pogubljenoga Ive Katalinića mons. Mile Bogović, između ostaloga, kaže: „Nema tu ni bijesa ni prkosa, ni očajanja ni proklinjanja! Ljubav prema onima koji ostaju i predanost u Božje ruke. Krivci za njihovo stradanje i ne spominju se. Posve mučenički! I nije tim duhom disao samo Ive Katalinić. On govori da su tim duhom bili prožeti svi osuđeni. Tu, dakle, nije riječ samo o žrtvama nego o mučenicima, nepravedno osuđenima koji se predaju u Božje ruke. Oni to jesu, pa makar i ne bili službeno proglašeni.“ (str. 34.)

Naravno da zbornik mnogo govori i o teškoćama dokazivanja mučeništva naših pokojnika:  „Dobar dio građe koja je otkrivala pravu istinu sustavno je uništavan. nažalost, to se događalo i nakon uspostave samostalne hrvatske države! (mons. Mile Bogović, str. 37.)

O tome će nešto kasnije na svoj način progovoriti i Tomislav Jonjić: „...samo ako se izbrišu motivi i prešute  uzroci, mogla se reakcija žrtve prikazati kao čin bezumnika, luđaka i monstruma.“ (Jonjić, str. 171.)

U uvodnim izlaganjima o stradanju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini plodonosne rasprave o ideološkim uzrocima stradanja (ili bolje rečeno komunističkoga nasilja) ima itekako poticajnih promišljanja profesora Jure Krište i Josipa Jurčevića: „…i dalje ostaje nepoznato da su katolički pisci između dvaju ratova jasno dijagnosticirali komunizam kao zlo u sebi, zlo po naravi.“ (Jure Krišto, str. 41.)  Urednik Katoličkoga lista Stjepan Bakšić, ukazuje na „bit komunizma kao duševnoga pokreta koji je 'sotonska negacija svake vjere, svake kulture, svakog blagostanja.'“ (Jure Krišto, str. 42.) Hercegovački franjevac Oton Knezović tvrdi za komunizam da: „... je izlio sav bijes đavolske duše i poživinčenog čovjeka na staro ćudoređe i na stari državni i društveni red.“ (Krišto, str. 42.)

Iako se nakon povijesnog učinka komunizma teško može pronaći njegovo opravdanje takvi pokušaji i dalje su prisutni u našoj javnosti: „Filokomunisti su upotrebljavali argument, koji se kasnije mogao čuti i u Hrvatskoj, da je komunizam po svojim intencijama humanizam, koji je krenuo po zlu, dok je nacionalsocijalizam zlo u svojoj intenciji.“ (Krišto, str. 43.)

A tako nije, jer komunizma je u svojoj biti otvarao put u ponor i beznađe, golu opačinu samovlašća i nasilja. „Lenjin nije imao povjerenja u radničku klasu i u njezinu sposobnost da revolucionarno mijenja svijet.“ (Krišto, str. 45.) Stoga je proletarijat morala zamijeniti Partija (partijska avangarda radikaliziranih intelektualaca). Ona mora voditi masu izgubljenu u „pogrešnoj svijesti“. Ali tu nije kraj sažimanja jer i „…unutar partije mora postojati jezgra (centralni komitet) koji usmjerava partiju i održava njezinu gorljivost.“  (Krišto, str. 45.)

Kako bi se ta gorljivost održavala Partija je osmislila mehanizam njezina očuvanja i stalnog jačanja. Naime unutar partije je osmislila model ponašanja koji je iznimno cijenio „samokritiku“, jer ste jedino tako dali do znanja da se držite partijske svijesti i da ste čvrsto „na liniji“. Ukoliko niste u svojim istupima pokazali tu samokritičku svijest bili ste izloženi mogućnosti „drugarske opomene“ koja je ujedno bila prva naznaka mogućeg proglašenja vašeg „skretanja s kursa“ nakon kojeg je slijedila partijska kazna. A partijske kazne, to su svi članovi partije znali i protiv unutarnjeg neprijatelja bile su nemilosrdne. Naime, postojao je naputak da se povremeno unutar same partije mora provesti „čišćenje“ njezinih redova. Tako su i „najpravovjerniji“ svakodnevno strahovali od degradacije i poniženja, Sibira ili Golog Otoka te likvidacije (i masovnih likvidacija partijski članova). Ukoliko ste vremenom u dokazivanju partijske vjernosti bili dovoljno samokritični vi ste tijekom vlastitih istupa sami davali Partiji optužni materijal, ako niste pokazali partijsku svijest i samokritički razmatrali vlastiti prinos Partiji to je bilo i više nego dovoljna optužnica. Svjedoka optužnice, članova partije koji su i na taj način dokazivali vlastiti revolucionarni plamen unutar Partije se uvijek moglo pronaći, jer u suprotnom onaj koji bi odbio svjedočiti i sam bi se prokazao. Dakle, koji god put birali krivo ste odabrali, krivo nije mogao odabrati jedino Vođa, on je samo povremeno morao prinositi žrtve na oltar Revolucije. I to je činio kao zalog vlastitog održanja.

Ako se to poveže s odlikama komunističkoga svjetonazora materijalizmom, ateizmom, negacijom privatnog vlasništva kao čovjekovoga temeljnog otuđenja koje uvjetuje i otuđenje u religiji i Bogu te se poveže s denuncijacijama prokazivanjima radi dokazivanja vlastite vjernosti i neograničenom primjenom nasilja u ideološke svrhe imat ćete eksplozivnu smjesu totalitarnog društva pod jarmom uskog kruga ljudi (ili tek jednog i jedinog, dragog Vođe). Komunisti ništa nisu skrivali tako Lenjin (2. listopada 1920.) govori: „Mi kažemo da je naš moral potpuno podređen interesima klasne borbe proletarijata.“ (Krišto, str. 50.), a istog poučka drže se i Yu-komunisti koji instruiraju vlastite sudove da moraju donositi odluke u duhu interesa i ciljeva narodno-oslobodilačke borbe uvodeći za komuniste tipično pravilo: „...nije krivično djelo ono krivično djelo koje je 'učinjeno u obrani bitnih interesa narodno-oslobodilačke borbe' iz Upute za organizaciju rad sudova NOO (Jurčević, str. 67.)

Tito se nametnu Centralnom komitetu, Vrhovnom štabu, generalštabu, OZN-i – uvijek i svugdje „On“ donosi odluke (ili zaustavlja one koje „Mu“ ne odgovaraju) – ostali tek sudjeluju u predlaganju ili sukreiraju – no, „On“ odlučuje! Partizani su kao i neke druge trupe (o kojima se tako govorilo omalovažavajući ih) stranačka vojska, a nalog Partije „… bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas!!!“ (Jurčević, str. 79.)

Ne samo one koji jesu, nego koji će to sutra biti! Tko određuje tko jest? I tko određuje tko će to sutra biti?

Nasilje je od samo zametka komunizma, od njihova manifesta, legitimno sredstvo ostvarivanja ciljeva i sve što se događa tek je naravni produžetak početne misli, jer se samo nasiljem može oboriti postojeći društveni poredak. Klasni neprijatelj mora biti uništen.

Plodovi toga su da je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH – u svom radu od 1992. do 1999.  – popisala ukupno 261. 465 stradalih žrtava – 153. 700 osoba s područja Hrvatske i 99. 228  spodručja BiH – tijekom Drugog svjetskog rata i poraća?!

Ovaj posao dakako treba obaviti do kraja pa Hrvatski institut za povijest radi na projektu: Ljudski gubitci Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću – i radi bazu podataka: Poimenični popis stradalih i žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. (Geiger, str. 108.)

Kako se često u prigodama obrane neobranjivoga zna govoriti o ekscesima u kojima su se događale nedopuštene stvari. Argument je i više nego jadan jer: „Masovne likvidacije, naime, ne mogu biti eksces.“ kako i tvrdi Geiger, str. 111.

Naime, nema nedjela posebno kad su masovna bez odgovarajuće direktive?! – tako 6. svibnja 1945. Možemo pročitati Uputu Trećeg odsjeka OZN-e: „Oficire čistite sve redom, osima ako za nekog dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati. Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan…“ (Geiger, str. 111.)

U BiH – od 1941 – 1952 – smrtno stradalo 160 katoličkih svećenika (mons. dr. sc. Tomo Vukšić, str. 127.) -1945 – 104 svećenika - svih ostalih godina 57 - ubijeno i 9 časnih sestara, još mnogo bogoslova i sjemeništaraca, a da se ne govori o broju običnih vjernika (vojnika i civila). I unatoč tomu što sve upućuje na Tita. U izlaganju Mitje Ferenca  o prešućenim grobištima  i novootkrivenim ratni grobištima između ostalog kaže: „Treba spomenuti i to da je Gradsko vijeće u Ljubljani poslije polemike o odgovornosti Josipa Broza Tita za pokolje u poraću, bez obzira na sve, odlučilo dati ime jednoj cesti: Titova cesta. I to manje od tri mjeseca nakon otkrića u Hudoj jami! Ustavni je sud nakon dvije godine odlučio i naredio gradu Ljubljani da poništi imenovanje Titove ceste te istaknu da ne dopušta da se ulice, ceste, zgrade i dr. imenuje po osobama koje su poništavale ljudska prava, a Tito je bio simbol nedemokratskih aktivnosti, pa imenovanje po toj osobi narušuje načelo poštivanja ljudskog dostojanstva.“ (Fernc, str. 166.) A da ne pričam o našim ulicama ili o Kazališnom trgu u Zagrebu gdje kao nigdje na svijetu ulicom žrtve Andrije Hebranga dolazite na trg „Onoga koji je naložio njegovu likvidaciju“. Ferenc u svom izlaganju dotiče jednu antičku temu iz Antigone tko ima pravo na grob: „Pitanja prava na grob ne smije biti povezano s pitanjem tko je bio pobjednik, a tko je bio na suprotnoj strani.“ (Ferenc, str. 167.)

Tomislav Jonjić u svom izlaganju iznosi neke dvojbe koje to zapravo ne bi smjele biti (ako se radi o istini i pravdi): „...tvrdnja da danas nikomu nije do sankcioniranja zločina i kažnjavanja odgovornih, nego tek do viktimološke i eventualno historiografske obrade tog razdoblja, može biti primjerena na političkoj razini, ali je ona i na pravnoj i na etičkoj posve neprimjerena.“ (Jonjić, str. 173.) Jer komunisti (i svi ostali totalitarizmi) dehumaniziraju svoje protivnike oduzimajući im ljudsko dostojanstvo oduzimaju im i svojstvo žrtve!!! „Ali još više, oni time sebe eskulpiraju i stavljaju u ulogu onih što u ime ciljeva koje propovijeda njihovo ideološko božanstvo, njihova nova religija, imaju pravo čovječanstvo osloboditi balasta u obliku beznačajnih egzistencija tih kreatura što čak i nisu ljudi.“ (Jonjić, str. 175.) Da bi zaključio: „Ljudi se mogu i trebaju miriti, ideologije se ne mogu pomiriti. Kada grijeh priznaju i za njih se pokaju, ljudima treba praštati, ali – zločinačkim se ideologijama ne smije praštati.“ (Jonjić, str. 179.)

STRADANJA U NADBISKUPIJAMA I REDOVNIČKIM ZAJEDNICAMA

Drugi dio zbornika obiluje brojčanim podacima, koje pokušavam izbjegavati, jer ljudi nisu brojke, svaki od njih ima svoje ime i prezime upisano u dlan Božje ruke i budući da su dugo brojevi koji se ne smiju izgovoriti ne treba ih ponovno dehumanizirati i razumijevati samo kao brojeve koji idu u prilog ili opterećuju i udaraju na savjest onima koji su... i tome slično...

Stoga sam u prikazu pokušao uhvatiti neke karakteristične detalje ili opće tvrdnje koje razmatraju problem na način koji razotkriva one koji su imali što skrivati. U tom smislu evo prvoga primjera:

„Daksa“: izvršenje presude narodnog suda nekoliko dana prije nego je presuda uopće napisana... i tako ona postaje simbol komunističkog terora na hrvatskom jugu!?

Ili samo dio priznanja Joze Bustruca iz Biokovskoga partizanskog odreda: „Griješio sam što sam bio zavedene i toliko uvjeren u istinitost onog što mi se govorilo i naređivalo, da sam bio spreman bez ikakva pitanja otići kući i ubiti svoga oca i majku, ako bi mi to naredio moj zapovjednik.“ (Marčinković, str. 275.)

Isto tako toplo preporučam izlaganje našeg vojnog biskupa Tome Vukšića o početku rata na prostorima Hercegovine. Ali iz tog izlaganja biram jednu misao: „Konačno je došlo vrijeme da se prestane baviti mržnjom zločinaca, a da se počne govoriti o ljubavi žrtava. Naime, nama kao vjernicima i teolozima, inspiracija mora biti ljubav stradalnika. Nju moramo započeti otkrivati i proučavati, kako bismo među žrtvama makar neke prepoznali kao izvorne kršćanske heroje koji se u Crkvi nazivaju svecima.“ (Vukšić, str. 328.)

Ili recimo iz izlaganja o žrtvama Šibenske biskupije: „Je li strah prestao? Logički – Da. U životu – Ne.“ (Skračić, str. 409.) u kojem opisuje kako je jedna starica napisala pa povukla svoje svjedočanstvo. Ali su me se osobito dojmile navedene misli mons. Srećka Badurine: „Dužni smo jedino uspostaviti ljudsko i kršćansko dostojanstvo i onima kojima se imena nisu smjela spominjati... Neka se stoga nikomu ne uskrati počast, neka nas naši pokojnici ne dijele. Oslobodimo se etiketa i neka budu ono što jesu: ljudi, naši sugrađani, svjedoci jednog vremena koje nas je previše koštalo a da bi se smjelo ponoviti.“ (Skračić, str. 410.)

Možda je zanimljiva i ideja da se u govoru o žrtvama ne zaborave i one koje su žrtve nad žrtvama pa tako pokojni Ivo Bakuličić izvješćuje o ideji o jednom spomeniku u Odžaku: spomenika majkama udovicama.

Ako mislite da se stvari ne ponavljaju, i da povijest učiti ne treba poslušajte iz izlaganja o žrtvama Zadarske nadbiskupije jednu misao: „Ideologija Velike Srbije podudarala se tako s partizanskom komunističkom ideologijom uništenja Katoličke crkve na području bivše Jugoslavije.“ (Kero, str. 435.) Pa ipak on i u tom otvaranju ovoga problema ostaje dosljedan kršćanskom razumijevanju razotkrivenoga: „Zato mi molimo za one koji su u zabludi svoje savjesti skrivili njihovu smrt, koji su bili prožeti paklenskom mržnjom prema svemu što je ljudsko i vjersko, koji su stvarali totalitarni režim i održavali ga silom i ubijanjem tisuća i milijuna ljudi.“ (Kero, str. 436.)

Na osobit način temu je zahvatio u izvješću o žrtvama Zagrebačke nadbiskupije Stjepan Razum: „...dok god ne posjedujemo cjelovit popis svake pojedinačne hrvatske žrtve, bez obzira na njezinu matičnu narodnu ili nacionalnu, te rasnu, vjersku ili ideološku pripadnost, govor o ovome ostaje viseći u zraku.“ (Razum, str. 460.) „...popisati svaku žrtvu, te joj odati poštovanje, ili čašćenje, ako je mučenik. To zasigurno ne će ostvariti ovaj skup, a kao što sam naznačio, to vjerojatno ne će učiniti ni navedeno povjerenstvo.“ (Razum, str. 460.) Povjerenstvo koje je na tome radilo od 1992. do 1999. sačinilo je „...korisno gradivo i došlo do novih spoznaja, ali koje nisu bile u sukladnosti s napuhanim i megalomanskim brojkama, pa se počelo sumnjati u ispranost njegova rad. Počelo se sumnjati u brojke, umjesto da se počelo sumnjati u stvoreni mit.“ (Razum, str. 465.) Stoga: „Samo s cjelovitim popisom, u kojemu svaka žrtva ima svoje ime, a prestaje biti brojka, mogu se konačno zakopati ratne sjekire Drugog svjetskog rata, te mirno graditi sadašnjost i budućnost. U tom zasigurno, svoje poslanje nalazi i Katolička crkva.“ (Razum, str. 466.)

Iako je cilj da svaka žrtva bude shvaćena u svom ljudskom dostojanstvu nije moguće pronaći odgovarajuće dokaze za njihovo mučeništvo, čak i kada duboko vjerujemo u to da oni zbilja jesu mučenici: svjedoci vjere i uzori: „Mi smo uvjereni da su sva naša braća umrla mučeničkom smrću, ali to će biti teško dokazati.“ (Stojić, str. 473.) „Svu braću ne ćemo uspjeti proglasiti mučenicima, ali neka to bude samo jedan, on će svojom žrtvom obasjati žrtvu svih drugih.“ (Stojić, str. 475.)

Jesam li vas zainteresirao za Zbornik, nadam se da jesam, a o izmirenju s nešto drugačijim naglaskom: „Izmirenje s ideologijama, čini se, nije moguće. Jednako je i s predrasudama. Na tim se spoznajama javlja misao kako žrtve ideoloških sukoba, predrasuda i mržnje same po sebi, preko svih 'nemogućnosti', najglasnije potiču na pomirenje.“ (Prpa, str. 494.)

Ili pak Slišković govoreći o žrtvama dominikanaca: „Vjerni geslu svog reda 'Istina', nastojali su proniknuti u temelje fašističkog, nacionalsocijalističkog i komunističkog nauka, smatrajući ih novim poganstvom s kojim se Crkva mora ozbiljno suočiti.“ (Slišković, 515.)

U završnom dijelu: Rezultati i planovi postojećih postulatura i vicepostulatura za proglašenje mučeništva kao prilog navodim tek jednu anegdotu koju sam čuo od pokojnoga Ljube Perića. Naime, onih godina udba je u svojim ispitivanjima toliko pretukla jednoga svećenika (kojemu ja nažalost u ovom trenutku ne znam ime, ali mnogi od vas će ga iz priče prepoznati), da se više nije mogao niti ustati. I kad su ga u takvom stanju ponovno došli ispitivati zanimalo ih je što misli o kardinalu Stepincu, na što im je on odgovorio da im trenutno nije u stanju govoriti o tome čovjeku. Kada su ga ovi ponovno krenuli tući on im je samo rekao: U ovakvom stanju zbilja nisam u mogućnosti govoriti o tome čovjeku, jer kad o njemu govorim – ja moram ustati. Na koncu da ipak spomenemo one za koje vjerujemo da su dostojna oltara:

Blaženi Alojzije Stepinac – u procesu beatifikacije.

Miroslav Bulešić – u međuvremenu blaženik.

Drinske mučenice – u međuvremenu blažene.

Žarka Ivasić.

Leo Petrović i 65 subraće.

Fra Rafo Kalinić.

Dominik Barač.

Dakle, ipak ima pomaka i ima rezultata.

Bog nas čuvao od svakoga zla i ponavljanja povijesti. Hvala na strpljenju. Živjeli.

Dr. Marko Tokić