Prikaz knjige: Vladimir Geiger, Josip Broz Tito i ratni zločini - Bleiburg, Folksdojčeri, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013.

U knjizi kroz pet samostalnih cjelina, koje povezuje uz ratne zločine tek lik Josipa Broza Tita, povjesničar Vladimir Geger istražuje kroz masovna bleburška smaknuća i poratnu sudbinu podunavskih Švaba, odnosno Folksdojčera, ulogu jugoslavenskoga komunističkog samodršca Josipa Broza Tita u masovnim ratnim zločinima. Geiger podsjeća kako u pitanjima partizanske i komunističke represije i zločina, odnosno tzv. obračuna s narodnim neprijateljem u Hrvatskoj ne postoji znastveni dijalog, što po njegovu mišljenju otvara prostor manipulacijama. Po broju pak ljudskih gubitaka, Geiger smatra kako su slučaj Bleiburg i sudbina Folksdojčera ogledni primjeri partizanske i komunističke represije i zločina. Nije se teško složiti s navedenim tvrdnjama, nu prije njihovih prihvaćanja, valja podsjetiti, kako unatoč nastojanjima pojedinaca, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji politička volja za sustavnim istraživanjem jugokomunističke represije i masovnih zločina.

Jednako tako ne postoji politička volja, a kod jednoga dijela povjesničara prevladao je i strah od propitivanja bivših jugoslavenskih komunističkih dogmi, koje su uglavnom počivale na velikosrpskoj prevlasti u određivanju broja ukupnih ratnih žrtava tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i sastavu nacionalne strukture tih žrtava. Uostalom i sam se Geiger, kad piše o broju ukupnih žrtava, služi Kočovićevim i Žerjavićevim procjenama, koje, uza sav respekt, ipak ne možemo prihvatiti kao objektivna istraživanja. Naime, i jedna i druga procjena počivaju na već stvorenim stereotipima o krivnji hrvatskoga naroda za raspad Jugoslavije i negativnijm optužbama zbog stvaranja vlastite samsotalne države, što je u predvečerje obneve hrvatske državne samostalnosti, potkraj osamedesetih i početkom devedesetih, trebalo u međunarodnoj javnosti potaknuti protuhrvatsko raspoloženje i silnice koje su se opirale raspadu jugoslavenske države. Uostalom, oni koji se sjećaju različitih međunarodnih izvješća s hrvatskih bojišta, nisu zaboravili nepregledno mnoštvo pristranih i protuhrvatskih izvješća temeljenih upravo na stereotipima o "zločinačkim" Hrvatima, a poneki domaći tvorci stereotipa još i danas u međunarodnoj javnosti promiču tezu kako je današnja Hrvatska, upravo onakva kakvom su hrvatsku državu u poraću pa sve do propasti komunističkoga sustava oslikavali njezini jugokomunistički protivnici.

S obzirom na sustav komunističke revolucije i način podizanja ustanka, valja podsjetiti kako su se sve do ranih pedesetih godina, dakle i pet godina nakon završetka rata, komunistički aparatčici javno hvastali po zagrebačkim kavanama, da su oblačeći ustaške odore upadali u pravoslavna sela i činili zločine, kako bi seljake potaknuli na bijeg u šume, dok su istodobno, oblačeći četničko ruho, na istovjetan način upadali u katolička sela i na isti način stravičnim metodama poticali Hrvate na priključivanje svome boljševičkom pokretu. Uostalom i danas će se poneki svježjega pamćenja sjetiti Kate Pejnović, partizanske narodne heroine, koja se, unatoč svim položajima i časti u Totovoj državi, svojim susjedama žalila kako su joj četnici ubili pet sinova, premda je službeno i javno morala govoriti da su joj djeca bila žrtve ustaškoga terora. Sve su to segmenti jednoga složenog zločinačkoga režima koji zahtijevaju bar temeljito historiografsko istraživanje. Ne mislim, dakle, ovim tvrdnjama nijekati počinjene zločine na prostoru nekadašnje NDH, nu procjene spomenutih istraživača (Kočović i Žerjavić) kreću se ipak u jugoslavenskim političkim koordinatama pa se prema njima tako treba i odnositi. Pitanje pak žrtava komunističke represije i masovnih jugoslavenskih partizanskih zločina u Hrvatskoj očito nije moguće otvoriti kod nas, jer su još uvijek živi počinitelji ili pak nositelji zločinačkoga komunističkog sustava. Uostalom, pokazuje to i slučaj sukoba sadašnje vlasti s Europskom komisijom na primjeru Josipa Perkovića, inače jednoga od čelnih ljudi bivše jugoslavenske tajne policije - Udbe. Giger podsjeća kako se Josip Broz Tito nalazio tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću na vrhu piramide vojne i civilne vlasti te je objedinjavao najvažnije položaje i dužnosti u Komunističkoj pratiji i njezinoj bivšoj jugoslavenskoj državi. Tako je, smatra Geiger, Tito bio osoba neosporna autorita pa u skladu s načelom da je svatko odgovoran onoliko koliko je imao utjecaja ili pak mogao utjecati na događaje, toliko bio odgovoran i za masovne zločine. Geiger to upravo i pokazuje u svojim tekstovima, a posebice valja istaknuti njegovu izvrsnu raščlambu historiografskoga rada Ive Goldsteina i njegovih partizanskih sljedbenika, koje ne pate samo od ideološke obrane Brozovih zločinačkih postupaka, nego i cijeloga niza materijalnih previda.

Na profil Josipa Broza Tita kao jednoga od najvećih zločinaca 20. stoljeća utjecalo je niz okolnosti, a koji se izravno ne spominju u Geigorovoj studiji. Ustroj i hijerahiju moći u svojoj komunističkoj satrapiji Broz je preslikao iz Sovjetskoga Saveza, a po uzoru na Staljina, u mnogim je dikatorskim metodama nadišao svoga učitelja. Naime, Broz je još u ruskom zarobljeništvu 1915. postao suradnikom ruske tajne policije Ohrane, što svjedoči njegovo slobodno kretanje i ženidba s Pelagijom Beleusovom u Omsku. Kad ga Ohrana šalje u Petrograd da prati bolješvike, Broz im se nakon procjene da će boljševici pobijediti pridružuje. Godine 1920. sa suprugom Pelagijom poslan je u Hrvatsku, a sljedećih osam godina skita se po jugoistočnoj Europi. Nakon sudskoga procesa 1928. zatvoren je do 1934., a nakon toga postaje uzima ime Walter, odnosno TITO, što je kratica za Tajnu internacionalnu terorističku organizaciju. Godine 1935. boravi u Moskvi kod NKVD-a, a 1937. odlazi u Pariz, gdje sa skupinom svojih međunarodnih istomišljenika priprema organizaciju za pljačku kraljevskoga blaga iz španjolske riznice.

Kao suradnik NKVD-a sudjeluje u likvidaciji Gorkića, a u razdoblju od 1943. do 1945. kao šef jugoslavenskih komunista ima status savjetnika NKVD-a. Na području koje nadzire tijekom rata osniva Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), a iz njegovih elitnih dijelova 13. svibnja 1944. formirat će OZN-u, kasniju Udbu, koja će u razdoblju 1944./45. obavaljati masovna smaknuća budućih neprijatelja komunističkoga režima. Masovni progoni, stradanja, zatočenja i smaknuća različitim će intenzitetom trajati sve do tzv. Brijunskoga plenuma 1966. na kojem je smijenio Rankovića i poslao u mirovinu 12600 službenika Udbe. Sve ovo navodim kako bi se mogla vidjeti sukladnost Brozova djelovanja sa sovjetskim terorom. Nakon što je boljševička partija u Rusiji formirala svoju obavještajnu službu Čeku 20. prosinca 1917., koju je vodio Feliks Dzeržinski, 1922. je pretvorena u NKVD, a 1954. u KGB. zanimljiva je podudarnost sovjetskih s titoističkim čistkama. Naime, nakon što Genrih Grigorjevič Jagoda obavio velike čistke (1934.-1938.) za nagradu je bio ustrijeljen, kao i njegov nasljednik Nikolaj Ježov, kojeg je također nakon obavljena posla dao ustrijeliti njegov budući nasljednik Lavrentij Berija, a Beriju su nakon Staljinove smrti smaknuli 1953. te njegovu desnu ruku Abakumova 1954.

To je bio svijet komunističke vlasti, u kojoj su se dizali nepoznati ubojice, a nakon masovnih zločina i sami su postajali žrtve režima kojem su služili. Jednako u SSSR-u kao i u Titinoj SFRJ pa ne može biti, a kod razborita svijeta i nema dvojbe da je jugoslavenski maršal Josip Broz Tito jedan od najvećih masovnih zločinaca 20. stoljeća. Premda se u ocjeni Brozove odgovornosti za masovne zločine nije teško složiti s Geigerom, ipak se ne mogu složiti njegovom ocjenom kako u Bleiburgu nije bilo genocida. Dapače, većinu oružanoh sukoba jugoslavenski komunisti su vodili na hrvatskom državnom području. Ona je na kraju i pala zahvaljujući niihovu rušenju, a maosvna smaknuća i protjerivanje najvitalnijega dijela pučanstva svjedoče kako se htjelo uništiti nositelje hrvatske državnosti. Odnosno hrvatski narod.

Mate Kovačević