Nitko danas pa ni mi koji smo to proživjeli ne može shvatiti tugu i čamotinju koja je tada ovim okrajkom zemlje vladala! A sve su to prožimali glad, bolest i sablasni strah, kojih su prepuni bili i zemlja i nadzemlje u kojem se živjelo.

(Apokaliptični dani)

Svećenik, pjesnik i memoarist fra Janko Bubalo rođen je 31. siječnja 1913. u Turčinovićima nedaleko od Širokoga Brijega na kojemu završava Franjevačku klasičnu gimnaziju i na kojemu, u đačkom listu Ruža, objavljuje svoje prve stihove. Kao bogoslov u Mostaru redovit je suradnik u almanahu Stopama otaca. Svoje priloge u almanahu potpisuje pseudonimom Janko Trtalski. Nakon rata, a poslije tamničkoga iskustva u Ljubuškom, u strahu pred novom vlašću, rukopis svoje prve pjesničke zbirke stavlja u bocu i sklanja na sigurno. Na žalost, listovi su papira istrunuli, a fra Jankove pjesme zauvijek nestale. Slijedi dugo razdoblje šutnje – do 1973., kada objavljuje knjigu pjesama Koraci od jučer, a nakon nje, u svega četiri godine, još pet knjiga pjesama te godine 1979. tom nizu dodaje i knjigu pjesama Gorko drvo. Reklo bi se da je šutnja bila plodonosna. Književna je kritika prepoznala fra Janka kao pjesnika iznimna glasa, a o njegovim pjesmama nastaju mnogobrojni tekstovi, među njima i autora kao što su Ante Stamać, Dubravko Horvatić, Edvard Kocbek…

Knjiga uspomena Apokaliptični dani nastajala je, kako se iz nekih naznaka dade zaključiti, uglavnom od 1980. do 1990. i posvećena je »Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali a bilo je proljeće tisućudevetsto četrdeset pete«. Uspomenski zapisi nastajali su cijelo desetljeće jer je svoje spisateljsko zanimanje usmjerio na drugu stranu. Naime, 24. lipnja 1981., prema svjedočenju vidjelaca iz Bijakovića, šesteroma djece ukazala se Gospa, a fra Janko je od tada godinama svaki dan dolazio s Humca u Međugorje ponajprije pomagati ispovijedati, ali i kontinuirano razgovarati s vidiocima. Na temelju tih svojih razgovora napisao je i knjigu Tisuću susreta s Gospom, snažno svjedočanstvo o događajima koji su promijenili svijet.

Fra Jankovo je sjećanje, vidi se to dobro kroz cijelu knjigu, u trenutcima njezina nastajanja bilo iznimno svježe i neprevarljivo – imena, nadnevci, mjesta kao da su dnevnički zapisivani, a ne nakon desetljeća rekonstruirani. I ne samo to. On je, koliko su mu to uvjeti dopuštali, pratio i bilježio, doduše u natuknicama, sudbine onih s kojima se, pogotovu nakon 1945. susretao i, bez obzira na iskustvo i prirodu tih susreta, bez posebnih naglasaka ukazivao na nit koju je sam čovjek izabrao za vodilju u svome životu: loše završavaju oni koje vodi zlo, a dobro oni koji odabiru dobro pa makar ga i ne mogli birati.

Svoja sjećanja fra Janko započinje 17. studenoga 1940., danom odlaska na odsluženje vojnoga roka u Niš. Već je putovanje iz Mostara u taj grad najavljivalo »pomutnju«, kako stoji u podnaslovu. Pruga je, naime, u istočnoj Bosni bila prekinuta i njegovo se putovanje oteglo na tri dana vožnje, zaustavljanja, čekanja, presjedanja s brzoga u putnički vlak (novaci su se mogli koristiti samo putničkim vlakom, i to stočnim vagonom). Putovao je u fratarskom habitu i već je to bilo dostatno da se, oni bliski režimu, prema njemu neljubazno odnose, posebice osoblje brzoga vlaka. No, istodobno susreće dobre ljude, spremne na svaku pomoć.

Život vojnika u vojarni, odnosno kasarni, u Nišu predočava sav jad i bijedu ondašnje vlasti. Nitko od vojnika, piše fra Janko, pa tako ni bogoslovi ili katolički svećenici, pravoslavni bogoslovi ili hodže, nisu smjeli imati nikakvu knjigu ili novine. Uskraćivana im je i mogućnost slavljenja sv. mise, premda su zakonom na to imali pravo. »Solunci«, nepismeni starješine, krojili su zakon i davali ili oduzimali prava, kako im se prohtije. Prema njemu su se starješine odmah počeli odnositi kao prema »popu«: s podsmijehom, omalovažavanjem i porugom. Od daljnjega ismijavanja spasio ga je rad u ljekarni u kojoj je radio kao prevoditelj s latinskoga jezika. Riječju odlična poznavatelja prilika fra Janko opisuje stanje u jugoslavenskoj vojsci, neorganiziranost i svu bijedu, ali i bahatost starješina koji su umislili da su zaista nepobjedivi. Obuka postrojbi više je nalikovala dječjoj igri negoli pripremi za rat, čemu se fra Janko ne tako rijetko morao nasmijati, naravno krijući razloge svoga smijeha i hvaleći »sposobnost« starješina koje ovi postaju svjesni već na Cvjetnicu 1941. kada njemački zrakoplovi bombardiraju Niš. Raspad vojnoga stroja dogodio se, naime, isti taj dan. Niti je tko znao što treba činiti, niti kamo treba poći. Sa skupinom od deset vojnika put ga vodi u Kruševac, pješke, a iz toga grada preko Višegrada na Trebević, do Sarajeva i u Mostar. Bez dokumenata, a takvih je putnika, civila i vojnika, u vlakovima bilo najviše, na kamionima i na putevima, izbjegavajući vojne provjere, svatko je, među njima i fra Janko Bubalo, žurio doći do svoga odredišta. Raspad Jugoslavije i njezine vojske nije nikoga zabolio, dapače, na svima se osjećala duboka olakšica.

Od srpnja 1941. do srpnja 1943. fra Janko je župni vikar u Rasnu. Prostranu župu obilazi danonoćno nastojeći svakomu donijeti utjehu. Treba nabaviti žito, građu za gradnju crkve i sve ono što jedna prostrana župa treba, a što je u ratnom vrtlogu mnogostruko teže negoli u mirnim vremenima. Dirljivi su opisi njegovih noćnih putovanja kroz bespuće i bez svjetiljke, do kuća u kojima ga čekaju bolesnici, skrb oko oboljelih od tifusa, sprovoda poginulih... Ono što ga zadivljuje i što mu daje snagu jest sam narod spreman na trpljenje i na podnošenje svih nevolja, a opet spreman pomoći drugomu u svakoj nevolji. Tako je i u Vitini, kamo nakon Rasna dolazi kao župni vikar. Sve što ima i što mora ponijeti jest malen zavežljaj rublja i odjeće te ufanje da će ratne nedaće uskoro prestati.

Dolaskom u Vitinu nije ni slutio da će uskoro, koncem 1944., njegove patnje i patnje njegova naroda doživjeti vrhunac. Koncem listopada te godine Vitinu su zauzeli partizani, a prvo što su činili jest progon svećenika, pljačka crkava i župnih kuća, ali i odvoženje i ubijanje nevinih ljudi. Fra Janko gotovo za svakog čovjeka ima lijepu riječ, ali je za one koji su odmah prihvatili novu ideologiju i postali zločincima – ne može naći. Pojedini među njima postaju pljačkaši, ubojice, doušnici… S nekima od njih susretat će se godinama iza toga, a bili su obučeni u njegovo civilno odijelo koje su mu ukrali. Naravno, susretali su ga bez srama i grizodušja. To razdoblje, to vrijeme od jeseni 1944. pa dalje do 1950., kada završava knjiga, apokaliptični su dani: narod je izbjegao, kuće i dobra opljačkani, mnogi ljudi ubijeni, svećenici također protjerani ili ubijeni. Nova vlast je u čovjeku, najprije, htjela ubiti Boga, a onda i čovjeka kako bi lakše upravljala, zaključuje fra Janko. Godine 1945. tijela ubijenih plutala su rijekom Mlade – Trebižat kod Vitine, a njihova ih rodbina nije smjela izvaditi i zakopati. I sam je autorov otac u njegovim Turčinovićima bio sedam dana nezakopan jer su se partizani spremali za napad na Široki Brijeg i nisu dopuštali pokop. Žene iz susjedstva, izloživši se opasnosti da budu ubijene, pokopale su ga u sumrak, bez dopuštenja i, naravno, bez svećenika. Igra »mačke i miša«, koju su »osloboditelji« vodili sa svećenicima u Vitini ne bi li ih privoljeli na svoju stranu i tako narodu pokazali da oni nisu protiv vjere (i na nedjeljnu su sv. misu, s oružjem, dovodili postrojbe u crkvu, a svećenike su inovjerci pozdravljali s »Hvaljen Isus«), završila je zatvaranjem fra Janka Bubala i njegove dvojice subraće u tamnicu u Ljubuškom. Tih dana ubijeni su mnogi svećenici u Hercegovini, a prema svjedočenju jednoga stražara u ljubuškoj tamnici, fra Paško Martinac, starac, svećenik sveta života, u času samog strijeljanja uskliknuo je: »Živio Krist Kralj!«

Nakon jednoipolmjesečnog zatočeništva, prijetnji, gladi (vodu nikada nisu dobili), smrzavanja (veljača je), fra Janko Bubalo, fra Stanko Vasilj i starac fra Vice Skoko (pušten nešto ranije) izbjegli su sudbini koja je pogodila mnoge. Tomu treba  zahvaliti i pomoći i zauzimanju muslimana iz Vitine koje je fra Janko zaštitio od Nijemaca. Zbog toga fra Janko i nije presretan, što se iščitava iz vapaja što i sam nije pošao sa svojom subraćom.

U Apokaliptičnim danima fra Janko Bubalo često naglašava da nije hrabar i da se ne voli baviti politikom, ne voli »političiti«. Evo primjera, između mnogih, koji opovrgava barem prvu tvrdnju. Da bi k sebi privoljele narod, vlasti su nastojale u te svoje naume upregnuti i svećenike. Jedne prigode, organizirajući zbor (naravno na silu privodeći ljude, hvatajući ih na izlasku iz crkve nakon pučke sv. mise), prisilili su i fra Janka da se nađe među govornicima. Kao prvi, najavljen, umjesto govora izrekao je Deset Božjih zapovijedi, nakon svake dodajući dvije-tri rečenice tumačenja, a završio je s time da nikada ne prihvate ono što im se suprotno tim zapovijedima naređuje. Pljesak, dugotrajan, bio je znak da su župljani razumjeli njegovu »dragovoljnu« nazočnost zboru. Od stradanja ga je spasilo to što je organizator, šef Ozne, bio premješten u drugo mjesto.

Knjiga Apokaliptični dani djelo je pisca, pjesnika, svećenika koji je duboko proživljavao sve ono što je proživljavao i njegov narod. On, jednostavno, nije htio drukčije. Pišući, desetljećima nakon vremena o kojemu govori, svomu je narodu odao zasluženo priznanje, a sama je knjiga, bez volje autora, priznanje njemu. Dovršavajući je, već su se dobro nazirale zrake hrvatske slobode pa je na predzadnjoj stranici Apokaliptičnih dana napisao: »Ove zabilješke (a nisu zabilješke već cjelovito književno djelo, K. Š.) nastale su u vrijeme, kad je trebalo biti, ako ne lud, a ono barem naivno naivan, pa misliti da će i njihov bilježnik dočekati dan da će se one moći objaviti, da ih još ponetko pročita, ako to zaželi. I, zato su one ovako nepotpune i nedovršene.«

Krešimir Šego