Nakon pomalo nepriličnog napada jednog dijela katoličkih progresivnih (reformskih) vjernika na moj članak Zašto sve više katoličkih vjernika želi njegovati tridentsku Liturgiju na jednom hrvatskom kršćanskom portalu nužno je dati dodatno pojašnjenje. Apsolutno se slažem da se naš Svevišnji u Liturgiji može slaviti na više načina te Ga i osobno redovito slavim prema postkoncilškom Obredu. Članak nedvosmisleno govori što tradicionalisti (konzervativci) zamjeraju postokoncilškoj Liturgiji u kojemu u većini teksta nije decidiran moj osobni stav već se jasno navodi da tako misle, tvrde ili vjeruju tradicionalisti.


Začuđuje vokabular objeda na moj članak od pojedinih „dobronamjernih“ postkoncilških modernista. Zbunjuje svakog razumnog katolika, zašto ti isti modernisti imaju bezgraničnu toleranciju prema raznoraznim pustolovnim igrarijama prigodom Liturgije koje Koncil nije ni u kom slučaju odobrio, a samo osudu prema tradicionalnom misnom Obredu kakav se služio gotovo dva tisućljeća? Upravo o tome sam na kraju svog teksta citirao tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinal Josepha Ratzingera , što su moji žestoki kritičari zanemarili.

Očito da je pristup ekumenizmu kod većine progresivaca pomalo „osebujan“. Postalo je pravilo da mnogi od tih progresivaca (vjerujem da se to ne odnosi na moje kritičare) gaje apsolutno nekritički  ekumenski dijalog prema protestantskim zajednicama, ali i prema nekršćanskim religijama, iako je njihovo dogmatsko vjerovanje u velikom raskoraku s naukom Katoličke crkve, dok im je silni otklon prema onim „bogohulnicima, neposlušnicima, koji su na rubu da sami sebe izopće“, odnosno prema konzervativcima koji nisu protiv niti jedne dogme Učiteljstva Katoličke crkve, već samo neblagonaklono gledaju na nekoliko odluka Drugog vatikanskog sabora.

Jedan od tih progresivnih mislilaca mi prigovara da sam prešutio da je Marcel Lefbevre osuđeni izopćenik Crkve. To je potpuno neutemeljen objed pošto niti jednom riječju, niti imenom ni prezimenom, nisam u tekstu spomenuo nadbiskupa Marcela Lefebvrea. Samo sam citirao jedan njegov članak kako citiram i mnoge druge autore, a da ih osobno ne spominjem. Ako je netko nešto prešutio onda je to upravo taj gospodin. Istina je da je Marcel Lefebvre 1988. godine ekskomuniciran iz Crkve kao i cijela Svećenička Družba Svetog Pia X. zbog zaređenja četiri biskupa bez odobrenja pape Ivana Pavla II., a ne zbog svog djelovanja i osnivanja Družbe. Radi cjelovite informacije onda je gospodin trebao i spomenuti da je papa Benedikt XVI. 2009. godine ukinuo ekskomunikaciju toj četvorici biskupa.

Upravo stoga potrebno je nešto reći o „kontroverznom“ nadbiskupu Marcelu Lefebvreu. Je li on bio zadrti i sablažnjivi neposlušnik, ultrakonzervativni i antisemitski nazadnjak ili pak čvrsti čuvar vjere i Tradicije Crkve? Svakako se danas, 23 godine nakon Lefebvreove smrti može o tome razumnije raspravljati. Zasigurno, nije uvijek baš sve crno – bijelo…

Iz razloga što je Drugi vatikanski sabor svojim proglašenim dokumentima „jasno napustio stajališta“ od kojih je polazila enciklika pape Pia X. Pascendi u kojoj je Papa osudio modernizam, agnosticizam i imanentizam, najveći kritičari Koncila ostali su do današnjeg dana sljedbenici nadbiskupa Marcela Lefebvera, tzv. tradicionalisti.

Tko je ustvari, za mnoge kontroverzni, Lefebvre? Marcel Francois Maria Joseph Lefebvre (1905. – 1991.) rodio se u uzornoj francuskoj katoličkoj obitelji (pet od osmero djece postali su svećenici ili časne sestre) u mjestu Tourcoingu. Njegov otac Rene Lefebvre ubijen je 1944. godine u njemačkom koncentracijskom logoru u istočnom Branderburgu. Za svećenika je zaređen 1929. godine, a kao redovnik misijske družbe Duha Svetoga (spiritanci), bio je četrdeset godina misionar u Africi i Latinskoj Americi. Godine 1955. postao je prvi nadbiskup Dakara u Senegalu, vjerovjesnik i otac vjere za stotine tisuća afričkih vjernika. Jedanaest godina je msgr. Lefebve bio apostolski delegat za cijelu frankofonsku Afriku. Godine 1962. postao je biskupom, ali s osobnim nazivom nadbiskupa, francuske biskupije Tulle, zatim vrhovni spiritanski poglavar i rektor francuskog kolegija u Rimu.

Nadbiskup Lefebvre, kao sudionik Drugog vatikanskog sabora, bio je najčvršći branitelj Tradicije Crkve i najžešći protivnik novom modernitetu kojim je Koncil težio prema krilatici pape Ivana XXIII., aggiornamento, tj. posadašnjenje Crkve. Duboko potresen donesenim nekim dokumentima na Koncilu nastavio je svoju borbu protiv tih „izdaja“. Smatrao je da je Koncil izdao Svetu Crkvu na tri linije. Prva izdaja bila je izdaja s masonima. Tvrdio je da je postojao sporazum prije Koncila i tijekom Koncila, kroz ljude opunomoćene od Crkve (kardinal Bea, msgr. De Smedt, msgr. Willebrands itd.) koji su preko Tajništva za jedinstvo kršćana surađivali sa židovskom ložom B'nai B'rithom kako bi se usvojile „vjerske slobode“. Usvajanje vjerskih sloboda prema Lefebveru znači u načelu „prava čovjeka unutar Crkve“. Druga i treća izdaja, prema Lefebvreu, također se odigrala preko istih opunomoćenika. Druga izdaja je bila izdaja s protestantima, što je dovelo do promjene u Konstituciji i Liturgiji. Treća izdaja je bila s komunistima, što se prema njemu jasno vidjelo pošto Koncil nije osudio ateistički komunizam.

Obično se misli, a tako i mnogi pišu, da je msgr. Lefebvre globalno odbio cijeli Koncil. Istina je da on nije prihvatio samo tri dokumenta od šesnaest, ona tri koja nije potpisao. U prvi mah isto bi se tako moglo pomisliti da nije potpisao konstituciju o Liturgiji Sacrosanctum Concilium pošto je u njoj Koncil učinio najviše vidljivih ustupaka, jer je on kao i njegovi sljedbenici ostao vjeran starom obrednom pretkoncilskom bogoslužju. Međutim, nadbiskup Lefebvre potpisao je i tu konstituciju, a nije potpisao sljedeća tri dokumenta:

1. Dignitatis humanae, deklaracija o vjerskoj slobodi. To nije potpisao jer je držao da je tom deklaracijom u Crkvi uneseno prvo načelo Francuske revolucije: Liberte. Poznato je da su sva katolička Tradicija, svi Pape i svi Koncili do II.Vatikanskog sabora naučavali da samo istina može imati prava u društvenim ustrojstvima, dok se neistina u njima može samo tolerirati. Pojam prava na opstanak i djelatnost Crkve vezivala se isključivo na istini, a ne na dostojanstvu ljudskog bića. Stoga, Katolička crkva, vjerujući da ona ima jedinu istinu o Bogu i čovjeku, do tada je naučavala da ona ima jedino pravo na opstanak i djelatnost, dok se druge kršćanske konfesije i religije mogu samo tolerirati. Međutim, Drugi vatikanski sabor donio je deklaraciju Dignitatis humanae, što prema mišljenju Marcela Lefebvra, podsjeća na usklik francuske revolucije Liberte. Praktički je to bilo usvajanje „vjerske slobode“, odnosno „prava čovjeka“ na slobodu svake religije, sada na dostojanstvu ljudskog bića, a ne više na pravu istine. Znakovito je da su msgr. Bea i msgr. De Smedt ispred Tajništva za kršćansko jedinstvo istu deklaraciju pet puta nosili na Koncil, pet puta se ista shema odbijala i pet puta donosila nazad, dok konačno nije bila izglasovana.

2. Christus Dominus, dekret o pastoralnoj službi biskupa. Nije ga potpisao jer je držao da je, prihvatom načela biskupskog kolegijaliteta, u Crkvi uneseno drugo načelo Francuske revolucije: Egalite. Bio je to dekret o pastoralnoj službi biskupa, ne u potpunosti onakav kako je predlagao kardinal Bea i „njegovo“ Tajništvo, ali u svakom slučaju znakovit. Radi se o „biskupskom kolegijatu“, o ekleziologiji koncentričnih krugova, odnosno o skupnoj odgovornosti svih katoličkih biskupa za cijelu Katoličku crkvu. Poznato je da su biskupi prije Francuske revolucije u srednjoeuropskim zemljama (Austro-Ugarskoj i Njemačkoj) sve do završetka Prvog svjetskog rata bili zavisni od Pape samo u dogmatskim stvarima, ali njihova znatna samostalnost nije bila utemeljena teološki već državno-pravno. Poslije Francuske revolucije, odnosno poslije Drugog svjetskog rata biskupi su postali Papinim prefektima, što je utemeljeno i Prvim vatikanskim saborom. Sve do Drugog vatikanskog sabora se držalo da se biskupski kolegijalitet i zajednička odgovornost za Crkvu ostvaruje samo na ekumenskim koncilima, dok je cijelo vrijeme između ekumenskih koncila ekleziologija bila piramidalna: na vrhu Papa, pod njim kardinali, pa nadbiskupi, pa biskupi, pa svećenici i redovnici, pa redovnice, pa bogoslovi, a na dnu „obični vjernici“. Ovim koncilskim dekretom biskupski kolegijalitet i skupna odgovornost postali su stalnost.

3. Nostra aetate, deklaracija o odnosu Katoličke crkve prema nekršćanskim

religijama, posebice prema Židovima. Lefebvre nije bio zadovoljan kompromisom prema kojemu je donijeta deklaracija gdje među ostalom stoji kako Židovi „…ostaju vrlo dragi Bogu čiji su darovi i poziv neopozivi“. Tu deklaraciju nije potpisao jer je držao da je prihvatom te deklaracije u Crkvi uneseno načelo Francuske revolucije: Fraternite. (O događanjima i „borbama“ između crkvenih otaca na Drugom vatikanskom saboru koje su prethodile donošenju deklaracije Nostra aeata autor ovog teksta posvetio je cijelo poglavlje u knjizi Tko želi razoriti Crkvu).

Sva ta tri načela – Liberte, Egalite, Fraternite (sloboda, jednakost, bratstvo) – msgr. Lefebvre smatrao je masonskim načelima, načelima modernog liberalizma. Svoje stavove msgr. Lefebvre temeljio je na tome što niti jedan Papa od Francuske revolucije da Drugog vatikanskog saborskog nije revidirao niti poništio nauk Katoličke crkve protiv temeljnih načela Francuske revolucije, niti jedan Papa nije ukinuo ili reformirao Silab Pia IX. u kojemu se osuđuju sva antikršćanska i antikatolička strujanja. Stoga, svaki razboriti kršćanin ne treba samo tako slušati glas masonskih misionara u Crkvi, konformističkih i poslušnih biskupa koji puštaju da im biskupije preplavljuju otpaci protestantizma i „neokarizmatična“ grupnosolipsistička samovolja, i koji će msgr. Lefebvra nazivati sablažnjivim i zadrtim neposlušnikom, već se treba zamisliti da li njegovi razlozi otpora i njegov neposluh ipak imaju solidan crkveni temelj u vremenu teološkog glavinjanja, kronolatrije i ponovnog javljanja arijanske hereze? ( Smiljana Rendić: Mon Englise…,Izvod iz pisma koje je S. Rendić uputila 1987. godine Radovanu Grgecu, Marulić, br, 4., 2002.)

Nezadovoljan „modernističkim“ Vatikanom, nadbiskup Marcel Lefebvre sa svojim istomišljenicima 1970. godine osnovao je Fraternitas Sacerdotalis Sancti Pija X. (Svećeničku Družbu Svetog Pia X.), koja djeluje do današnjeg dana. Družba zastupa stajalište da Drugi vatikanski sabor ne stoji u Tradiciji Crkve. To se poglavito odnosi na, već rečeno, izričaje o ekumenizmu, slobodi vjere i slobodi savjesti jer se tim dekretima daje mogućnost spasenja izvan Katoličke crkve. U vrlo kratkom roku u Družbu Sv. Pija X. msgr. Lefebvre po katoličkoj Tradiciji zaredio je po tridetinskom obredu oko 500 novih svećenika, a njihove župe brojale su uskoro preko 100 000 vjernika u šezdesetak zemalja svijeta.

Liturgijsku reformu Svećenička Družba Sv. Pia X. smatra izrazom „protestantizacije“ Mise. Prema njihovom mišljenju u Svetoj Misi se nakon Drugog vatikanskog sabora previše snažno naglašava karakter gozbe (gozba – pričest nije bitna za euharistiju, nego je plod sakramenta), dok se karakter žrtve izgubio. Stoga se striktno odbacuje primanje Pričesti stojeći i na ruku. Osim toga, iako je msgr. Lefebvre potpisao koncilski dekret o Liturgiji, pripadnici Družbe Svetu Misu slave isključivo u pretkoncilskom obliku. Ovdje treba istaći i to da pripadnici Družbe do danas rabe molitveni zaziv Velikog petka iz starog Obreda kojega je papa Ivan XXIII. ukinuo. Samo tim činom Družba (posebice msgr. Lefebvre) je na sebe navukla nezapamćeni bijes judeo - masonstva i njenih medijskih poslušnika (vojnika) sklupčanih oko antibiblijskog materijalističkog „mesijanizma“, etiketirajući je kao ultrakonzervativnu, nazadnjačku, antisemitsku i sl. Istina je da Svećenička Družba ni u kom slučaju nije antisemitski nastrojena, već je prožeta snažnim teološkim antijudaizmom koji se temelji na uvjerenju da i Židovi, da bi se spasili, moraju priznati Isusa Krista za svog Mesiju. Budući da je i dalje ustraju u svojoj zabludi njihova krivnja je zato jako velika. ( Thomas Bermer: Najnovija događanja ojo Svećeničkog bratstva Pija X., Crkva u svijetu, 44. (2009), br. 2, str. 243.).

U svojim publikacijama pripadnici Družbe čak dvoje je li nova Liturgija Katoličke crkve uopće valjana, odnosno u najmanju ruku sumnjaju u to. Osim „nekatoličkih“ promjena u Liturgiji što široka javnost najviše prepoznaje, pripadnici Družbe smatraju da je Drugim vatikanskim saborom Crkva napravila preokret, napustila svoju Tradiciju, stvorila nešto novo što više nije katoličko i upustila se u nepojmljivi razgovor s modernom. Drugim riječima, prema njima, Drugi vatikanski sabor je jedna velika urota judeo – masonstva na kojemu je naneseno više štete Katoličkoj crkvi nego sa svim dosadašnjim liberalnim, ateističkim i heretičkim pokretima i revolucijama. Prema Svećeničkoj Družbi Sv. Pia X. „Rim“, dakle cijela Katolička crkva na čelu s Papom, zabludila je te se mora vratiti na pravi put. Navodno je jednom prigodom msgr. Lefebvre dva sata obilazio Trgom Svetog Petra u Rimu i molio egzorcizme…

Pošto je otac vjere crne Afrike, msgr. Lefebvre, 21. studenog 1974. godine u listu Itineraires izjavio kako on ne prihvaća modernistički Rim u kojemu masonstvo ima svoje prste, već vječni Rim, msgr. Lefebveru i njegovim sljedbenicima Crkva je zabranila slavlje Sakramenata (suspensio a divinis). Crkva je međutim i dalje tolerirala da u njenom krilu postoji određena zajednica koja ima „poteškoća“ s Drugim vatikanskim saborom i sadašnjim životom Crkve. Razgovori i pregovori između Svete Stolice i Svećeničke Družbe su se dodatno intenvizirali. Sastajao se Papa i njegovi posrednici (kardinal Šeper, kardinal Ratzinger) s nadbiskupom Lefebvreom. Papa je i dalje iskazivao žaljenje što Družba ne prihvaća odredbe Koncila jer nije samo tako u vremenu opustjelih sjemeništa 500 svećenika „baciti preko palube“. Razmišljao je čak da se Družbu prevede na maronitski obred, koji nije bio „razoren“ postkoncilskom liturgijskom reformom kao tridentski i sl.. Nadbiskup Lefebvre bio je čvrst u svojim pregovorima. Iako je i dalje dolazio u Rim za kojeg je držao da je sjedište kršćanstva i da bez Rima ne može biti nikakve Katoličke crkve, inzistirao je da se „Rim mora obratiti“.

Gledajući realno, Svećenička Družba Sv. Pia X. nije nikakav fenomen. Gotovo da su nakon svakog ekumenskog koncila nastajali određeni prijepori oko njegove prave interpretacije. Nakon Prvog ekumenskog sabora održanog u Niceji 325. godine koji je praktički formulirao kršćansku vjeru, prevladao je najprije arijanizam koji je bio osuđen na Koncilu. Desetljećima iza Koncila arijanci su bili većina među biskupima, a njihova vjera je neko vrijeme i bila vjera Rimskog Carstva. Trebalo je proći vremena da takvo teološko razmišljanje iščezne iz povijesti. Također i nakon Prvog vatikanskog sabora 1870. godine, Katoličku crkvu je zahvatila velika kriza iz koje je proizašla Starokatolička crkva. Vremenom se Starokatolička crkva konsolidirala i danas je pouzdan partner Katoličkoj crkvi u ekumenskom dijalogu. Dakle, svi protivnici koncila, od arijanaca do starokatolika, tvrdili su da su oni očuvali katoličku Tradiciju, a da ju je „koncilska Crkva“ navodno velikim dijelom napustila. Sličnih fundamentalističkih skupina kao što je Družba Sv. Pia X., kojima je zajedničko da određeni fundament vjere smatraju nepromjenjivim, ima i u drugim religijama (u dijelovima današnjeg pravoslavlja, poglavito u Rusiji, među evangelicima, muslimanima, Židovima itd). Posljedice toga su hermetički stav prema van i snažna homogenizacija prema unutra. Tako je bilo i u odnosu Katoličke crkve i Svećeničke Družbe Sv. Pia X.. ( Thomas Bermer: Najnovija događanja ojo Svećeničkog bratstva Pija X., Crkva u svijetu, 44. (2009), br. 2, str. 240 i 241.).

Međutim, 1988. godine nadbiskup Marcel Lefebvre je s pomoćnim biskupom Castrom Mayerom zaredio za biskupe četiri svoja svećenika (Bernard Fellay, Bernard Tissiera de Mallerais, Richard Williamson i Alfonso de Galarreta) bez odobrenja pape Ivana Pavla II.. To je značilo nepoštivanje autoriteta rimskog biskupa koji treba odobriti i potvrditi svako ređenje za biskupe prema kan. 1382 Codicis iuris Canonici (Zakoniku kanonskog prava) iz 1983. godine. Nakon bezuspješnih pregovora između msgr. Lefebvera i prefekta Kongregacije za nauk vjere, kardinala Josepha Ratzingera, pripadnici Svećeničke Družbe Sv. Pia X. ekskomunicirani su iz Katoličke crkve. Bilo je to prvi puta u povijesti Crkve da se iz njenih redova izbacuju tradicionalisti – oni koji su ostali vjeri fundamentu crkvenog nauka, a ne heretici. Nakon ekskomunikacije Papa je utemeljio povjerenstvo Ecclesia Dei koje je skrbilo za one članove Družbe koji su htjeli ostati u zajedništvu sa Svetom Stolicom. Samo neki od njih su pristupili Svećeničkom Bratstvu Svetog Petra koje je u zajedništvu sa Svetom Stolicom, dok ih je većina ostala vjerna svojoj Družbi. Nadbiskup Lefebvre više nije poduzimao daljnja ređenja.

Znakovito je da u Katoličkoj crkvi postoje različite „hijerarhijske istine“. Naime, Crkva isključuje iz svoga zajedništva samo one koji niječu temeljne istine kršćanstva ili u potpunosti ugrožavaju život Crkve. Iz toga proizlazi da rediti biskupe koji sakramentalno predstavljaju Isusa Krista, tj. sakramentalno uprisutnjivati zajedništvo s Trojednim Bogom i Crkvom, bez zajedništva s Papom je puno teže i opasnije od nijekanja ili relativizacije određenog nauka vjere. Primjerice, usporedimo taj slučaj s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, koji nikada nije prihvatio, niti priznao dogmu o Papinoj nezabludivosti s Prvog vatikanskog sabora (1870.). Papa Pio IX. nije tada ekskomunicirao biskupa Strossmayera. ( Ivica Raguž: Benedikt XVI. protiv ekumenizma?; O licemjernom ekumenizmu, Udruga katoličkih intelektualaca, http://www.uki.hr)

U Papinom apostolskom pismu, (motu proprio) Summorum Pontificum iz ljeta 2007. godine Benedikt XVI. smanjio je ograničenja na slavljenje „stare“ latinske mise prema tridentskom obredu kakav se koristio prije Drugog vatikanskog sabora. To ne samo da je za tradicionalne kršćane značilo vračanje digniteta svećenika koji će na taj način obnašati Obred misnog slavlja već i ponovni uzvišeni mistični ugođaj te duboku duhovnu kontemplaciju tijekom Liturgije. Družba Pia X. pozdravila je i taj Papin čin, ali to još izdaleka nije dovoljno za Družbu. Crkva se za Družbu još nije posve „obratila“. Družba je priznavala Benedikta XVI. legitimnim Papom, spominjala ga je i u Liturgiji, ali se nadala da će upravo on dokinuti sve „novotarije“ kojih još ima u Crkvi. Tim papinskim tekstom razumni kršćani bi mogli  reći da se Družba nije približila Crkvi, već obrnuto, Crkva se je približila Družbi, ali jasno, za Družbu još nedovoljno.

Još se nešto vrlo važno dogodilo na Veliki petak 2008. godine kada je papa Benedikt XVI. na molitvi izmolio stari tekst (ne izvorni tekst kako i dalje moli Svećenička Družba Sv. Pia X., već malo „umiveni“, ali je Družba i to pozdravila) molitve koji se redovito molio na svaki Veliki petak do pape Ivana XXIII. koji ju je uklonio, a glasi: „Molimo za Židove, gospodine Bože naš, prosvijetli njihova srca da bi spoznali Isusa Krista spasitelja svih ljudi“ Osude od strane židovskih rabina, cionista, masonskih jurišnika i svjetskih medija pljuštale su na sve strane, zahtijevajući da Papa povuče kontroverznu rečenicu, smatrajući ju uvredljivom, antisemitskom.  Pogledajmo ipak istini u oči. Sporna molitva pod pritiskom utjecajne židovske elite, izbačena je iz redovne molitve Velikog petka uoči Drugog vatikanskog koncila kada se, prema Družbi, masonski duh ušuljao u samu Crkvu.

Budući da je upravitelj Svećeničke Družbe Sv. Pia X., biskup Bernard Fellay, izrazio veću spremnost za dijalog sa Svetom Stolicom, u samoj molitvenoj osmini papa Benedikt XVI. je 21. siječnja 2009. godine ukinuo ekskomunikaciju četvorici biskupa, kao i cijele Družbe. Iako je biskupsko ređenje pred dvadeset godina značilo opasnost šizme u Crkvi, taj akt pape Benedikta XVI. svakako je akt milosrđa i ekumenizma. Samim dokidanjem izopćenja prvi puta je u povijesti nastala situacija da se izopćenici ponovo primaju u Crkvu a da pritom ne moraju priznati nauk Crkve. Činjenica je u tome da se nepriznavanje Drugog vatikanskog sabora sastoji u tome da ga se shvati kao pastoralni koncil koji nije formulirao niti jednu dogmu i stoga i uživa „ograničeni suverenitet“. Stoga je Družba smatrala da se kao katolik koncilske izričaje može prihvatiti ili odbaciti, da oni nisu obvezujući. Svakako da predstoji predmet daljnjeg razgovora između Crkve i Družbe u smislu: Budući da Koncil nije nužan za spasenje Družba ga i ne mora priznavati.

Nakon tih ekumenskih događanja nije čudno što se mnogim tradicionalističkim katolicima postavlja pitanje, nije li msgr. Marcel Lefebvre novi Atanazije. Atanazija Aleksandrijskog (298.-373.), kršćanskog biskupa i patrijarha Aleksandrije danas i Katolička crkva i Pravoslavne crkve časte kao svetca. Međutim, biskup Aleksandrijski je svojedobno ostao praktički sam u crkvenoj hijerarhiji u obrani pravovjerja, a protiv Arija, također biskupa iz Aleksandrije i njegove hereza nakon Prvog nicejskog sabora. Poglavito su se na kršćanskom istoku vodile žestoke rasprave o Svetom Trojstvu, od čistog arijanstva, preko poluarijanstva do nicejske vjere koja je potvrdila savršenu jednakost Oca i Sina, homoousios (istobitan).

Sve do 362. godine zbog svoje predanosti Nicejskom vjerovanju Atanazije Aleksandrijski doživio je pet izgona od rimskih careva, Konstancija II. i Julijana Apostate. Papa Liberije također ga je pod pritiscima careva privremeno ekskomunicirao što je vjerojatno razlog što je Liberije prvi Papa u povijesti koji nije proglašen svetim. Atanazije je često bio od svih napušten što mu je i donijelo naziv Athanasius contra mundum (Atanazije protiv svijeta). Usprkos svemu Atanazije je 363. godine uspio u Aleksandriji sazvati veliki sinod Istočne Crkve na kojemu je definirana prava vjera, te su potvrđene odluke Prvog nicejskog sabora. Praktički, istinski nauk Crkve je bio obranjen upravo zahvaljujući neposluhu biskupa Atanazija!

Jeli to slučaj i s biskupom Lefebvreom, opet će se pitati neki? Kako god bilo, jedno je sigurno da bi pokojni Lefebvre mirne duše stavio glavu na panj pritom pjevajući Te Deum (Pjesmu Crkve) za svaku, i najmanju katoličku dogmatsku definiciju, za svaki nauk crkvenog Učiteljstva koji je u skladu s apostolskom Tradicijom. Bi li glavu na panj stavili i oni drugi, modernistički konformistički biskupi? ( Smiljana Rendić: Mon Englise..., Izvod iz pisma koje je S.Rendić uputila 1987. godine Radovanu Grgecu, Marulić, br. 4., 2002.).

Sigurno je jedno. Duh Sveti nije ostavio svoju Crkvu na Drugom vatikanskom saboru kao siročad. Najsnažniji dokazi tomu upravo su dolazili sa suprotne strane, iz masonskog svijeta. Očito da postavljena stupica Katoličkoj crkvi nije uspjela. Koncil nije razorio apostolski nauk Crkve, nije Crkva postala uslužni masonski servis, nije postala duhovno ministarstvo „nevidljivoj“ jednosvjetskoj vladi masonskih eugenika, kako je taj svijet pomno planirano. Najbogatiji, najutjecajniji i najmoćniji čovjek na Planetu, David Rockefeller, lider masonskih elitnih organizacija: CFR-a, Bilderberga, Trilateralne komisije i dr., nakon Koncila, vidno razočaran je rekao: „Drugi vatikanski koncil nije ispunio moja očekivanja...“ Nakon toga on počinje graditi Temple of World Understanding (Hram svjetskog razumijevanja), općesvjetsku sinkretističku pseudocrkvu prema matrici sotonske metafizike masonskih okultista, koju on naziva „crkvom svih naroda“. Istodobno na drugoj obali Atlantika, veliki meštar Velikog Orijenta Francuske, Jacques Mitterand, brat bivšeg predsjednika Francuske, Francoisa Mitteranda, izjavljuje: „Mi se ne zadovoljavamo time da budemo unutar naših hramova tajna Republika; mi smo u isto vrijeme Protu-Crkva.“

S druge strane, treba biti krajnje obazriv prema „ekumenizmu“ slobodoumnih teologa na čijem je čelu glavni brodolomnik Petrove lađe, Hans Küng. Što je ustvari ekumenizam za sve te postkoncilijaške moderniste kojima su puna usta ekumenizma, tolerancije i ljubavi? Za njih nije ekumenizam tzv. „ekumenizam povratka“, povratak izgubljenih ovaca u Katoličku crkvu, kao u slučaju Družbe Pia X. Za njih je to neprihvatljivo neekumensko djelo neekumenskog Pape. Za te tobožnje ekumeniste, ekumenizam je samo dijalog između različitih vjerskih zajednica, ali ne da se priznaju određene različitosti u zajedništvu Crkve s jednim njenim pastirom kao što je i krajnji cilj Svete Stolice, već priznavanje razlika zbog razlika, a to znači bez ikakvog budućeg sjedinjenja i zajedništva. To je taj licemjerni ekumenizam koji priznaje ekumenizam samo u jednom smjeru, ekumenizam „s figom u džepu“ u kojem se želi Katoličku crkvu poistovjetiti s dvjestotinjak raznorodnih raskolničkih protestantskih vjerskih zajednica. Upravo je papa Benedikt XVI. milosrdnim činom skidanja ekskomunikacije nad četvoricom biskupa pokazao što je istinski ekumenizam koji će samo osnažiti ekumenski duh među svim istinskim kršćanima u budućem zajedništvu. ( Ivica Raguž: Benedikt XXVI. Protiv ekumenizma; O licemjernom ekumenizmu, Udruga katoličkih intelektualaca, http:///www.uki.hr).

Očito da je zlouporaba famoznog „koncilskog duha“ otišla predaleko. Zato završavam ovaj članak ponovo s papom Benediktom XVI. Svojedobno je još kao kardinal Ratzinger jednom prigodom rekao biskupima u Čileu: „Premda ovaj konkretan Koncil nije proglasio niti jednu novu dogmu i namjerno se zadržao na umjerenoj razini čisto pastoralnog koncila, svejedno su ga mnogi pretvorili u neku vrstu nad-dogme koja poništava važnost svih ostalih“.

Korišteni dijelovi iz knjige Tko želi razoriti Crkvu


Mladen Lojkić