Izgleda da su masovni progoni Hrvata tijekom povijesti bili omiljena usputna zabava mnogima. Temeljni uzročnik takvim postupcima predstavljala je borba za životni prostor, dok je kao povod najčešće bila dovoljna i sama činjenica da ti isti Hrvati razmišljaju drukčije, odnosno da ne prihvaćaju okvire koje im ti drugi žele silom nametnuti.


Činjenica koje dokazuju tako postavljenu tezu ima u izobilju. Čuva ih gotovo svaka hrvatska obitelj, svako naseljeno mjesto. Čuvaju ih svi hrvatski krajevi   jednako i oni čije pučanstvo, uz velike žrtve, prebrodi poteškoće i opstade, kao i oni čije pučanstvo u nametnutim okolnostima jednostavno bi satrto ili protjerano.

Upravo to razdoblje, desetljeće kroz koje je hrvatski narod prošao trnovit put od izbavljenja iz velikosrpskih monarhističkih okova, preko stvaranja i obrane vlastite države, pa sve do masovnih pogubljenja i progona koje im je priredila nova jugoslavenska vlast, u kojoj su zajedno bili upakirani komunizam, velikosrpstvo i jugoslavenstvo, tema je autobiografske knjige fra Janka Bubala koja se nalazi pred čitateljem. Opisujući razdoblje vlastitoga života, od odlaska na odsluženje redovita vojnoga roka u travnja 1940. i svoga dolaska na Čerin u lipnju 1950., fra Janko nam,  kroz prizmu svoga životnoga iskustva, dopušta da zavirimo u događaje u kojima je osobno sudjelovao te da tako saznamo informacije do kojih je na različite načine došao. Predočava nam i stanje koje je vladalo u starojugoslavenskoj kraljevskoj vojsci prije travnja 1941. detektirajući istodobno razloge zbog kojih je propala nametnuta monarhija koju, na koncu, nijedan narod nije želio braniti. Pomaže nam, isto tako, da kroz događaje u kojima je osobno sudjelovao shvatimo kako se ta versajska tvorevina urušila u tadašnjim okolnostima, ali i ukupnu situaciju koja je nakon toga zavladala na prostorima tek proglašene hrvatske države.

Čitajući fra Jankova svjedočenja o neimaštini i gladi koja je zahvatila hrvatske prostore u prvim godinama Drugoga svjetskog rata, kao i njegovu nakanu da po uzoru na fra Didaka Buntića pomogne gladnim ustima, otvaraju se mnoga pitanja, a poglavito se s današnjeg motrišta nameće pitanje kako je do te gladi uopće došlo.

Povjesničarima, pa i onima koji to glasno ne izgovaraju, u potpunosti je poznato da tadašnje ustaničke baze četničkog i komunističkog pokreta nisu bile u Srbiji, nego na prostorima Nezavisne Države Hrvatske, naseljenim srpskim pučanstvom. Upravo zbog toga čitav prostor mlade države, koji je istodobno bio podijeljen na dvije  okupacijske zone, bijaše pretvoren u poligon za primjenu različitih oblika destrukcije i pogibelji. Stalni prepadi na željezničke i cestovne komunikacije, paljevine žitorodnih polja i napadi na skladišta hrane samo su neke od metoda što su ih primjenjivale ustaničke vođe koje su jedno razdoblje rata koordinirano djelovale. Kakve su bile posljedice tih destrukcija, dočarava nam fra Janko kroz opise svojih iskustava i putovanja u Zagreb, gdje je od fra Radoslava Glavaša, tadašnjeg doministra za bogoštovlje, pokušavao ishoditi nešto hrane za brojna gladna usta u partizansko-četničkom pobunom okruženoj i odsječenoj zapadnoj Hercegovini.

Opisuje nam fra Janko i događanja s konca zime 1943. i pokušaj partizanskog prodora prema Širokom Brijegu i Mostaru, ali i perfidnu ulogu Talijana. Prenoseći nam svoja opažanja s tadašnje crte bojišnice »od Privalja i rašanjskih Dužica«, gdje je vojevalo »250 hrvatskih mladića pod zapovjedništvom pukovnika Franje Primorca«, fra Janko nam ukazuje kako je spomenuto »zapovjedništvo ustaške bojne iz Dužica … obznanilo Talijanima da će svom silinom napasti i njih i četnike ako se odmah ne povuku iz tog područja«. Bilježeći tu zanimljivu podrobnost, fra Janko, tadašnji župni vikar u župi Rasno, nedvosmisleno prokazuje vrlo perfidnu ulogu Talijana, ali i otvara pitanje o mogućem raspletu događaja u slučaju da se »Šimićeva pukovnija«, u sklopu koje je djelovala i spomenuta »Primorčeva bojna«, nije u tim trenutcima našla na tom prostoru. Te njegove spoznaje čitatelj će svakako sagledati potpunije ako, čitajući ih, bude raspolagao činjenicom da je spomenuta postrojba u tim trenutcima na prostor zapadne Hercegovine ušla »na svoju ruku« svjesno kršeći odredbe iz nametnuta Rimskoga sporazuma iz 1941.

Najdragocjeniji dio fra Jankovih svjedočenja ipak je onaj vezan za razdoblje nakon 14. srpnja 1943. i njegova dolaska na mjesto župnog vikara u Vitini. Zanimljivo je to razdoblje iz više razloga. Takvim se u prvom redu čini zbog činjenice da je Vitina u neku ruku zemljopisno smještena »nadohvat« Biokova otkud su partizani u početnu razdoblju razvijali živu aktivnost i svojevrstan ilegalan obavještajni rad upravo na širem području fra Jankova dušobrižničkoga djelovanja, što osobi poput njega svakako nije moglo promaknuti.

Svjedočeći o tim vremenima, fra Janko nam prenosi svoja saznanja o dokumentima pronađenima u torbi partizanskoga kurira obavještajca Ismeta Mehmedbašića[1], nekadašnjeg vitinskog općinskog tajnika koji je u međuvremenu prebjegao partizanima u Biokovo. Opisujući spomenuti događaj, fra Janko navodi kako mu je poznato da je među tim dokumentima »nađeno i jedno dulje izvješće o vladanju fratara s napomenom kako ih, kad dođe zgodan čas, treba jednostavno likvidirati«. Dodajući da su »fratri znali autora tog izvještaja, ali nisu dali da mu se išta loše dogodi«, fra Janko nas navodi na čvrst zaključak da je riječ o osobi utjecajnoj u tadašnjim komunističkim strukturama, koja je kao ilegalac djelovala na širem području Ljubuškog. Naravno, on ni u knjizi pisanoj pola stoljeća kasnije ne otkriva identitet pisca tog izvješća. Međutim, nakon fra Jankove smrti Jure Galić otvoreno se pohvalio činjenicom da su izvješća pisana »njegovom rukom« i na »njegovoj pisaćoj mašini«, koja se i danas čuva u Muzeju revolucije u Sarajevu. Govoreći o načinu na koji je došao u posjed te »partijske mašine«, Galić otkriva da su je Marijan Primorac, Huso Orman i on osobno pod okriljem noći ukrali iz dućana Jakiše Kovača u Ljubuškom napominjući da je vlasnik i te kako imao sreće što je u to vrijeme čvrsto spavao. Zahvaljujući upravo tom strojopisu i činjenici da ga je jedini znao koristiti, sudeći prema vlastitu priznanju, Galić postaje tajnikom (sekretar) Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu. Tvrdeći da su sva izvješća pisana upravo na toj »mašini«, Galić nas neizravno navodi na zaključak da je on osobno autor obavještajno-partijskih izvješća, poput onog pronađenog kod Ismeta Mehmedbašića, koja pozivaju i na plansku likvidaciju političkih neistomišljenika.[2]

Kao župni vikar u Vitini fra Janko je, između ostaloga, bio izravnim svjedokom prvog ulaska partizana u to mjesto, kao i transparentnim i netransparentnim postupcima komunističkih prvaka oko uspostave vlasti. U razdoblju između ulaska partizana u Vitinu, koncem listopada 1944., i njegova uhićenja 6. veljače 1945., fra Janko nam opisuje čitav niz događaja, oslikavajući istodobno i profile lokalnih  komunističkih vođa i pokreta u cijelosti. Spominju se tako neka manje, a neka više poznata imena tadašnjega komunističkog pokreta, što lokalnog, što regionalnog značaja. Imena Franje Budimira, Milana Kneževića, Aziza i Sabita Kudre te oznaša Ante Barbira, Marijana Primorca, Ćazima Dizdarevića, Donke Vrankića i Petra Jelčića, tadašnjeg šefa Ozne u Ljubuškom, sam su vrh tadašnje komunističke vlasti i svatko od njih ostavio je određen pečat na fra Jankov život i tadašnja događanja u Hercegovini. Franjo Budimir je zajedno s tek ustrojenom postrojbom Ozne koncem listopada 1944. upao u crkvu i župnu kuću u Vitini, Donko Vrankić je 6. veljače 1945. vodio akciju fra Jankova uhićenja, a Petar Jelčić je u tamnici razgovarao s njim i oslobodio ga iz nje. Po svemu sudeći, Jelčić je to učinio na zamolbu braće Aziza i Sabita Kudre koji su, opet, tako postupili po molbama njihove sestre i zeta Sabita Mesihovića, za čiju je ne baš uvjerljivu nevinost, kako navodi u knjizi, fra Janko dva puta jamčio svojom glavom. Ipak, ni o jednom od njih ne govori riječima kakvima govori o Anti Barbiru Kralju,[3] partizanskom ilegalcu i kasnijem oznašu, te knojevcu Franji Gadži iz Grabovnika, čiji su postupci okarakterizirani kao oličenje otvorene okrutnosti i bezdušnosti.

S osobitom pozornošću čitatelji će, vjerujem, raščlanjivati događaje koji su uslijedili nakon njemačko-hrvatske operacije Bura (Bora), koncem siječnja 1945., tijekom koje je fra Janko u samoj Vitini, daleko od crte bojišnice, imao bliske susrete s postrojbom iz sastava III. brigade Knoja[4] koja se pod zapovjedništvom Save Golubovića[5] i političkog komesara Sabita Kudre preko Vitine povlačila prema Vrgorcu. Upravo ta postrojba, po svemu sudeći, asistirala je Ozni i kod uhićenja fra Julijana Kožula, župnika iz Veljaka. Fra Jankov boravak u župnoj kući u Vitini, u razdoblju između 1. i 6. veljače, stavio ga je u položaj osobe koja je nesmetano ostvarivala uvid u prolazak dijelova partizanskih postrojbi koje su iz pravca Vrgorca nastupale prema Širokom Brijegu, među kojima je, kako tvrdi, vidio i četnike.

Vidio je fra Janko nastupanje partizanskih brigada prema Širokom Brijegu, ali je imao i tu (ne)sreću da upravo tog 6. veljače bude uhićen i odveden u Ozninu okružnu tamnicu u Ljubuškom. Samo uhićenje vodio je Donko Vrankić, tada visokopozicionirani oficir Ozne, osoba koja je i sama nekoliko godina kasnije završila u komunističkim kazamatima na Golom otoku. Zahvaljujući upravo tom (ne)sretnom boravku u tamnici kotarske Ozne u Ljubuškom, gdje je uzničku sudbinu dijelio s fra Stankom Vasiljem, fra Janko nam je ostavio iznimno vrijedno svjedočenje koje je imalo presudan značaj u rasvjetljavanju događaja vezanih za smrt nekolicine franjevaca koji su djelovali na tom području, kao i ulozi Ozne u njihovim likvidacijama. Dragocjene su, naime, činjenice da je tijekom svojih uzničkih dana autor ove knjige, kroz »špijunku« na vratima, 11. veljače vidio fra Julijana Kožula, fra Martina Soptu i fra Slobodana Lončara, ali i čuo podrobnosti vezane za smrt fra Paške Martinca. Tijekom razgovora s oznašem Petrom Jelčićem, fra Janko je iznudio i njegovo priznanje kako je ubojstvo fra Ćirila Ivankovića, fra Filipa Gašpara i fra Jakova Križića, koje se dogodilo s 9. na 10. veljače 1945. u Čitluku, također Oznino djelo dok je sama operativna izvedba, po uhodanu modelu, pripala podređenu im Knoju. Raščlanjujući takvu metodologiju planirana zločina, primijenjenu u Ljubuškom i Čitluku, nameće se zaključak da je riječ o uhodanoj Ozninoj matrici koja je po istom modelu primijenjena tijekom bezočnih ubojstava franjevaca u Čapljini, Širokom Brijegu, Izbičnu, Mostaru, Kočerinu i drugim mjestima.

Ništa manje nisu vrijedna ni fra Jankova svjedočenja koja iznosi o fra Maksimilijanu Jurčiću, fra Boni Jelaviću i fra Svetislavu Markotiću. Svjedočeći o razlozima bijega fra Svetislava Markotića pred partizanima, fra Janko navodi njegov verbalni sukob s oznašem Antom Barbirom. O kakvu je banalnu razlogu bila riječ govori i činjenica da je fra Svetislav koncem prosinca 1945. nesmetano otišao prema Širokom Brijegu. Međutim, i to je bilo dovoljno da svoj mladi život završi koncem svibnja u jednom tenkovskom rovu u blizini Maribora. Iznoseći, pak, svoja sjećanja na fra Maksimilijana Jurčića, čiji su posmrtni ostatci ekshumirani iz masovne grobnice kod Vrgorca, fra Janko je načeo i dva vrlo važna pitanja. U svome svjedočenju iznio je, naime, podatke o masovnoj grobnici civila odvedenih 28. siječnja 1945. iz tamnice u Ljubuškom, ubijenih na Novom groblju u Vrgorcu, otvorenoj 2012., ali i pitanje stvarne fra Maksimilijanove odgovornosti. Nikomu zaista nije razumljivo, pa ni fra Janku, kome bi osoba poput fra Maksimilijana mogla smetati. Odgovor na to pitanje »načeo« je još 1945. dr. Miha Krek, a potvrda njegovih teza pronađena je i u dostupnim Ozninim dokumentima. Iz elaborata dr. Mihe Kreka o zločinima KPJ, koji je u svibnju 1945. dostavljen britanskom veleposlaniku u Vatikanu, vidljivo je na koji je način KPJ pripremala i organizirala čistke tzv. narodnih neprijatelja. U spomenutu elaboratu izravno se, naime, spominju Pokrajinski odbor NOO-a[6] i Okružni komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu[7] kao tijela partizanske vlasti koja su pripremala popise za likvidaciju na temelju kojih su Ozna i Knoj vršili masovna pogubljenja. »Ovaj organ Komunističke partije sastavio je popis svih sumnjivih i opasnih elemenata s tog područja koji su trebali biti eliminirani i ubijeni. Među njima se nalazilo 160 katolika laika iz Čapljine i Ljubuškog: trgovaca, seljaka i drugih civila. Na popisu su se našla i imena svećenika i 44 franjevca. Laici su ubrzo masakrirani: 60 u Čapljini, 58 u Ljubuškom. Pojedini su pobjegli ili su izbjegli uhićenje od strane komunističke policije. U pogledu svećenika narodnooslobodilački odbor odlučio je da odluka o njihovoj sudbini bude odgođena do zauzimanja Mostara. Takva odluka bila je posljedica činjenice da su partizani smatrani ubojicama svećenika: masakr svećenstva mogao je izazvati otpor protiv partizanske vlasti«, kaže se u elaboratu dr. Mihe Kreka dostavljenu u svibnju 1945. britanskom veleposlaniku u Vatikanu.

Navode dr. Mihe Kreka u potpunosti podupiru i dostupni Oznini dokumenti. Sudeći prema tim dokumentima, za srezove Široki Brijeg i Ljubuški, nastalima 1953., vidljivo je da su operativci i Oznini analitičari kao glavne »ćelije za regrutovanje ustaških elemenata« nastojali prikazati upravo Katoličku Crkvu i pripadajuća joj udruženja. Na samom vrhu tih udruženja, na koja Oznini analitičari pokušavaju ukazati kao na izrazito antijugoslavenski nastrojenima, društva su sv. Ante na Širokom Brijegu i Humcu, koja su još prije Drugoga svjetskog rata utemeljili i vodili fra Radoslav Glavaš i fra Bogomir Zlopaša. Prema analitičarima Ranković-Brozove Ozne, upravo su ta društva širila ideju o potrebi stvaranja hrvatske države i to im je, kao i ostalima, temeljni kazneni krimen.

Ono što široj javnosti također nije poznato svakako je činjenica da je fra Maksimilijan Jurčić bio istaknuti član i posljednji voditelj Društva sv. Ante na Humcu. Do sukoba između komunista i fra Maksimilijana, sudeći prema određenim iskazima,  došlo je zbog korištenja prostorija doma sv. Ante na Humcu. Komunistička vlast je, naime, imala čvrstu nakanu raspustiti društvo, a dom konfiscirati za svoje potrebe. Međutim, takvim se nakanama uporno suprotstavljao fra Maksimilijan, što je na koncu platio tamnicom i mučkim ubojstvom.

Većina komunističkih publicista je i fra Bonu Jelavića pokušavala oslikati kao »ratnog zločinca koji je preko mantije nosio pištolj i osobno određivao koga treba likvidirati«. Raščlanjujući dostupne Oznine dokumente, nameće se zaključak da se fra Bono komunistima zamjerio još 1941. kada je otvoreno pozdravio slom monarhističke Jugoslavije i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske osudivši vrlo oštro četničke zločine na području Čapljine i Trebižata, preko čega revolucionarnim metodama »zadojeni« zagovornici jugoslavenske ideje nikako nisu mogli prijeći.[8] Naravno, za Oznu i KPJ to je bio krimen koji mu se nikako nije mogao oprostiti. Ipak, takva konstatacija nije bila dovoljna, nego je u javnosti trebalo stvoriti sliku o »fratru kao ustaškom zločincu«. Za učvršćivanje takvih konstrukcija poslužila je partijska publicistika iz »pera« dvojice komunističkih obavještajaca, a kasnije partijskih pisaca: Jure Galića Rojaka i Mahmuda Konjhodžića[9].

Opisujući fra Bonino držanje, fra Janko ga predstavlja kao iznimno dobra i obrazovana čovjeka i velikoga vjernika koji se u svojoj dobroti »nije dao uvjeriti kako postoje i provokatori«. Kao primjer tomu fra Janko, pak, navodi Ivu Goića[10] koji se u stanci između dvaju boravaka u partizanima bio nametnuo za vitinskog učitelja i fra Bonina prijatelja »s kojim je bar stotinjak puta zajedno objedovao«. »Kad je osjetio da bi mu se lako moglo ući u trag, jednostavno je nestao«, tvrdi fra Janko te nastavlja da je nakon povratka u partizane »zahvalni učo« poslao fra Boni pismo poručivši mu »da će ga, kad ga uhvate, ne samo ubiti nego da će ga živa peći na ražnju«. Goićeve prijetnje na koncu su se i ostvarile. Teško bolesna i iznemogla, sudeći prema iskazu jednog očevidca, ubili su ga u koloni smrti oko 11. svibnja 1945. negdje  u okolici Velike Gorice. Ne, nisu ga izveli pred »narodni sud«, nego su ga, kako tvrdi očevidac, doslovce upucali nabojem u zatiljak i gurnuli u jedan jarak. Međutim, preživio je fra Janko Bubalo i napisao ovo iznimno vrijedno sjećanje koje je otrglo od zaborava podrobnosti o fra Boninoj, fra Maksimilijanovoj, fra Svetislavovoj, fra Slobodanovoj, fra Julijanovoj, fra Martinovoj, fra Paškinoj, fra Ćirilovoj, fra Filipovoj i fra Jakovljevoj smrti, kao i o žrtvi ostale njihove ubijene subraće.

Apokaliptični dani fra Janka Bubala također do u podrobnosti rasvjetljavaju ulogu njihovih mučitelja i ubojica koji ih lišiše života u ime komunističke ideje i pokušaja ostvarivanja političke nadmoći na prostorima od Neretve do Imote, od Malovana do Slanog. U svojoj mržnji i prepredenosti, tadašnji komunistički prvaci bijahu uvjereni da su im upravo hercegovački franjevci, kao jedina intelektualna elita toga doba, najveća brana u nakani da u potpunosti ovladaju narodom koji komunizam kao ideologiju, a ni Jugoslaviju kao državu, nikako nije prihvaćao. Događanja kojima je svjedočio naš naraštaj pokazala su da je upravo u tome bilo skriveno »sjeme« njihova poraza i konačna prihvaćanja države protiv koje su se borili najveći dio svojega života.


Damir Šimić



[1] Ismet Mehmedbašić je bio dio tajne komunističke obavještajne mreže, a djelovao je pod ilegalnim imenom »Goluban«. (M. KONJHODŽIĆ, Kronika o ljubuškom kraju, 2, IRO Veselin Masleša, Sarajevo, 1981., str. 132.)

[2] Vidi J. GALIĆ, Vrijeme i ljudi, Svjetlostkomerc, Sarajevo, 2005., str. 103. – 106.

[3] Prema pokazateljima koje je prikupio Anđelko Mijatović, Ante Barbir je sudjelovao i u uhićenju fra Zdenka Zupca, tadašnjeg župnika u Ružićima. (A. MIJATOVIĆ, »Posljednji dani Križnog puta fra Slobodana Lončara i fra Zdenka Zubca«, u: Stopama pobijenih, 8, Široki Brijeg, str. 41. – 44.)

[4] Treća brigada Knoja djelovala je u sastavu Treće (Bosanskohercegovačke) divizije Knoja (zapovjednik pukovnik Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić), izravno podređene Ozni BiH. Na čelu brigade, koja je brojila nešto više od 1.200 vojnika, bio je major Jovan Andrić, a dužnost političkog komesara obnašali su Drago Ivanović i Džemal Muminagić. U sastav ove brigade ušlo je i oko 150 pripadnika Ljubuškog partizanskog odreda. Brigada je imala zadaću boriti se protiv klasnih neprijatelja KPJ, a nalazila se pod političkim nadzorom Oblasnog odjela Ozne za Hercegovinu. Tijekom prvih 50 dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama nadređenog zapovjednika, ubila 63, uhitila 275, a ranila 16 prikrivenih protivničkih vojnika. (D. KOMNENOVIĆ – M. KRESO, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 409.; I. MATOVIĆ i sur., Mostarska operacija, Beograd, 1986., str. 479.)

[5] Ime Save Golubovića i njegova izravnoga zapovjednika majora Jovana Andrića veže se i za slučaj odvođenja i ubojstva čapljinskog župnika fra Petra Sesara 2. veljače 1945. (I. MATOVIĆ i sur., Mostarska operacija, str. 391. – 399., i M. ŠALOV, Četvrta dalmatinska splitska brigada, Split, 1980., str. 286.)

[6] Na čelu Okružnog NOO za zapadnu Hercegovinu bio je Marko Lukenda iz Tihaljine, sekretar Halid Mesihović iz Ljubuškog, a članovi Petar Leko, Ivan Primorac Škopo, Selim Džudža i Jakov Šunjić. (J. GALIĆ, Vrijeme i ljudi, str. 360.)

[7] Sekretar Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu bio je Mato Markotić iz Graba, a članovi Mladen Knežević Traktor iz Trebinja, Franjo Budimir iz Vira, Marko Šoljić iz Širokog Brijega, Halid Mesihović iz Ljubuškog, Pero Jelčić iz Počitelja i Jure Galić s Bijače. (J. GALIĆ, Vrijeme i ljudi, str. 334.)

[8] Metodologiju djelovanja Komunističke partije, Ozne i Knoja uperenu protiv klasnih neprijatelja iznimno je dobro opisao tadašnji čelnik Ozne i član CK KP BiH Uglješa Danilović (I. MATOVIĆ i sur., Mostarska operacija, str. 425. – 431.)

[9] Partizanski obavještajac Ivan Goić partizanima je u Biokovo dostavio izvješće da je u gostionici »Zubac« u Vitini jednom prigodom namamljen u »stupicu« koju mu je priredio osobno fra Bono Jelavić, zajedno s Vjekoslavom Maksom Luburićem te Ljubom i Danom Milošem, ali je uz pomoć vlasnika gostionice uspio pobjeći. (M. KONJHODŽIĆ, Kronika o ljubuškom kraju, 2, str. 29.)

[10] Ivan Goić bio je dio tajne komunističke obavještajne mreže, a djelovao je pod ilegalnim imenom Dubravko. Posebno se isticao u uhođenju stožera generala Šimića, otkuda je dobivao podatke od Ante Raića iz Supetra i prosljeđivao ih u Biokovo. (M. KONJHODŽIĆ, Kronika o ljubuškom kraju, 2, str. 132.)

 

Vezani članci:

-Tiskan preslik knjige 'Apokaliptični dani' autora fra Janka Bubala

-Krešimir Šego: Svjedočanstvo o jednom (ne)vremenu