Procesija Za križen uvrštena je na UNESCO popis zaštićene nematerijalne baštine, što je veliko priznanje za otok Hvar koji ima ukupno tri znamenitosti na tom popisu, ali i za cijelu Hrvatsku i kulturni svijet.


Već više od dvije tisuće godina svakog Velikog četvrtka, dana kada se prisjećamo Isusove muke, mjesec je tradicionalno pun. Samo priroda može stvoriti ovako dugu tradiciju, postojanu, neizmijenjenu, uvijek istu i ponovljivu, vječnu. Ali upravo te noći, na otoku Hvaru između šest mjesta Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče i Vrbanj, stvorio je čovjek nešto što se stopilo s prirodom i njenim osobinama, pa se svake godine bez obzira na vremenske ili druge uvjete ponavlja u polumilenijskom intervalu, a to nešto zovemo procesija "Za križen".

To je šest nezavisnih procesija koje kreću te večeri oko deset sati iz svojih matičnih župnih crkava navedenih mjesta, obilazeći u smjeru kazaljke na satu ostala mjesta i njihove crkve, klanjajući se pred uređenim Božjim grobovima i pjevajući psalme i štrofe Gospinog plača.

Svaka procesija ima svog križonošu koji nosi križ, a prate ga njegovi odabranici u posebnim tunikama sa svijećama različitih oblika i veličina. I križevi su različiti: neki su veći, neki manji, neki lakši, neki teži, ali svi umotani u crni veo, prekrivajući tijelo raspetog Krista.

Zapravo, može se reći da za križem, tj. iza križa, idu križevi. Križevi su to ljudski, kako oni na dušama, tako i na tijelima malog čovjeka koji pokušava shvatiti potrebu patnje i razumjeti tuđu patnju. Upravo potreba za razumijevanjem tuđe patnje  izdiže čovjeka i uzvisuje ga na pijedestal čovječnosti, u vremenima kada malo tko mari za drugog i kada ljudi muku shvate tek kada pokuca na njihova vrata.

Procesija Za križen uistinu je fenomen, ne samo zbog tradicije, već zbog načina na koji veže i okuplja sve generacije kroz generacije. Fenomenalna je i u svojoj skromnosti samozatajnosti i jednostavnosti, oblikovane načinom života običnih malih ljudi, otočana, naviklih živjeti s malo.

Ti su ljudi uistinu škrti na riječima, u pohvali, pokazivanju, isticanju, glorificiranju, škrti su u svemu osim u ljubavi. A ljubav ona istinska, je temelj svega, pa i vjere. Zato je bez obzira na političke, medijske, vremenske i ostale neprilike, procesija ostala u okvirima temeljnih kršćanskih načela; moli i radi. Bila je i ostala središte svih događanja kroz otočku godinu, okupljalište prijateljstva, dobročinstva, zavjetništva i zajedništva.

Važno je križ nositi, važno je za križem hoditi, važno je pjevati i moliti, ali iznad svega je važno voljeti i vjerovati. A nitko ne voli svoje više od malog i skromnog čovjeka. Nitko ne vjeruje jače u bolje sutra od onoga tko generacijama živi na škrtom otoku.

Ta sinergija ljubavi i vjere u hodu na putu istine, ima snagu opstati, održati se, ne klonuti, te premda u osobnoj i kolektivnoj pokori pognutih glava, zadržati ponos i dostojanstvo.

Cilj puta trebao bi biti; postati čovjek, kao što je Isus postao čovjekom i pokazati drugima kako bi trebalo živjeti, cijeniti, poštovati i razumijevati. Da bi promijenili druge, trebamo promijeniti sebe.

Trebamo shvatiti vrijednost malog i težiti trajnom, a procesija Za križen najbolje je mjesto, vrijeme i put za razmišljanje.

Procesija Za križen uvrštena je na UNESCO popis zaštićene nematerijalne baštine, što je veliko priznanje za otok Hvar koji ima ukupno tri znamenitosti na tom popisu, ali i za cijelu Hrvatsku i kulturni svijet. A najveće priznanje zaslužuju pobožni samozatajni ljudi, vjernici i pobožnici koji su štitili i zaštitili svoju procesiju prkoseći vremenu i nevremenu do današnjeg dana, ostavljajući u baštinu još jednu našu vrijednost s kojom se možemo i trebamo ponositi.

 

 

Miki Bratanić