Gavrilović laže! Uopće nije vlasnik poduzeća jer je njegov otac prodao brend. Georg je oteo tvornicu radnicima početkom rata, uništio pogon a proizvode danas radi od zaleđenog mesa iz zaliha Argentine, Portugala i Austrije pa ih onda soli i papri kako bi ubio vonj. Gavrilović nije vlasnik ničega što pripada poduzeću Gavrilović i običan je ratni profiter!“, energični su u svojoj višedesetljetnoj borbi za pravdu i istinu nekadašnji radnici ovog diva mesne industrije. „Nećemo nikada odustati. Istina će naći svoj put i nećemo stati“, odlučni su.


Gavrilović. Na sami spomen  ovog imena – Gavrilović – mnogima od nas izviru uspomene; na obiteljska druženja, školske izlete, rođendane. Okus punoće u ustima, neodoljivi mirisi i osjećaj kvalitete koji je izazivao poštovanje prema brendu građenom toliko dugi niz godina i sa toliko ljubavi i pažnje. Spomen na ime Gavrilović izvlači sjećanje na ljubazne tete koje su radile po poslovnicama jednog od rijetko najprepoznatljivijih proizvoda naše zemlje. Sjajne uspomene i živa sjećanja zamijenile su ružna i nepravedna stvarnost uz loš okus u ustima.  Nekoć ogroman i iznimno uspješan pogon danas je sjena jedne čajne kobase nekadašnjeg diva Petrinje. Nekadašnje sjajne okuse kvalitetne hrane zamijenili su gorki  udarci stvarnosti – poduzeće Gavrilović otet je tijekom rata radnicima koji su ga stvorili, njime do danas rukovodi osoba koja ne polaže nikakvo pravo na pogon niti brend Gavrilovića a sam pogon se namjerava preseliti u Čitluk zbog uštede na carini te za sobom ugasiti i posljednjih  300 radnih mjesta u Hrvatskoj. Kako je moguće uništiti  poduzeće vrijedno dvije milijarde dolara? Kako se uništava brend koji je bio izvozno orijentiran, prebogatog pogona koji je stajao iza njega i savršene organizacije na svim razinama, od radničke i seljačke do upravljačke? Koliko je ljudi uključenih u kriminal i korupciju potrebno kako bi se pokrao i uništio brend kojeg su cijenili diljem svijeta? I – kada će, napokon, pred zakonom odgovarati svi uključeni u ogromnu pljačku ovog nekad iznimnog nacionalnog brenda, počevši od samog Georga Gavrilovića?

Od brazde do trpeze

Pojasniti ćemo svaki korak uništavanja Gavrilovića bez da pitamo – zašto. Na to se pitanje davno odgovorilo, još 1991.godine kada se Gavrilović spremao za izlazak na svjetsku burzu i kada su se iskoristile ratne okolnosti kako bi se pomeo trag i prikrio čin pretvorbe Gavrilovića iz SOUR-a u Holding. Radnicima je tada pred očima sve oteto, prebogata je petrinjska dolina bespovratno osiromašena a radnicima su radne knjižice spaljene te žive na minimalnim mirovinama. Proizvodi Gavrilovića danas nemaju veze sa onima prije rata, niti kvalitetom niti načinom na koji se spremaju. Priča o Gavriloviću nije tek „još jedna tipična hrvatska priča“ o privatizacijskoj pljački – ona je prva, ciljano izvedena i za sobom je ostavila ogromnu štetu. Štetu za koju odgovorni koji su je proizveli moraju odgovarati.  Kao i u svakom  velikom kriminalu, i u otimanju Gavrilovića sudjelovalo je mnogo imena, sve redom onih koji su obećavali prosperitet i boljitak da bi istovremeno obmanjivali radnike i pljačkali što nisu niti stvarali niti im je pripadalo pred zakonom. Tko je sve opljačkao i okoristio se od Gavrilovića i prijateljevanja sa Georgom Gavrilovićem otkriti ćemo u dossieru kojeg otvaramo ovim prvim tekstom.

No, vratimo se malo na početak i sjetimo se koliku je točno snagu i vrijednost  Gavrilović imao nekoć. Ono što su radnici ovog diva govorili bilo je „od brazde do trpeze“. U p roizvodnji se, naime, ništa nije bacalo. Svima nam je poznata (izmišljena) priča o tome  kako je nastalo ime pašteti;  stari je Đuro Gavrilović šetao pogonom čisteći na kraju radnog dana stolove, te skupljajući ostatke mesa  rekao „Pa šteta je ovo baciti!“. Uistinu, u pogonu Gavrilovića sve je imalo svoju namjenu, od mesa do iznutrica te kože koja se koristila za proizvodnju obuće – sve. Kapacitet tvornice, od 1961.godine kada su radnici svojim sredstvima izgradili novi pogon pod direktorom Pajom Biračem, bio je 75 000 tona gotovih prozvoda godišnje! Tvornica je zapošljavala 6000 radnika, samo u Petrinji njih 4300 a upravo su ti radnici izgradili pogon koji je proglašen najljepšim na svijetu, po tehnologiji i kadru, od strane američke inspekcije koja je obilazila tvornicu svaka tri mjeseca obzirom su uvozili proizvode Gavrilovića za potrebe svoje vojske. Radnici su sami izgradili tvornicu stočne hrane u Petrinji, kapaciteta do 60 000 tona godišnje sa silosima, radnici su razvili kooperaciju od Une do Turopolja za  150 000 svinja godišnje te imali ugovor sa 6000 kućanstava koja su te svinje hranila. Razvijena je tada poslovno-tehnička suradnja sa PIK-om Belje i VUPIK-om te je osigurano 60% potreba pogona Gavrilović za svinjama. Također, razvijena su tri reprocentra; za 60 000 komada odojaka, tri farme junadi sa 17 000 komada godišnje te 3000 hektara zemlje u svrhu proizvodnje silaže za tov te junadi te potrebe farme junadi na Kosovu. Od poslijeratne 1946.godine, Gavrilović je bio uključen u ishranu američke vojske stacionirane u Europi a do 1990. je godine svoje proizvode izvozio na sve kontinente (preko 30% proizvoda išlo je za izvoz) te se svakoga tjedna slalo 16 tona šunke za američko civilno tržište. Radnici Gavrilovića konstantno su ulagali u pogon te pred početak Domovinskog rata u posjedu imali oko 500 vlastitih prodavaonica (poslovnih prostora), velika skladišta, odmarališta, hotele,… Do početka rata na ovim prostorima i svega što je uslijedilo, Gavrilović je, sa svom infrastrukturom te pokretninama i nekretninama vrijedio – 2 milijarde dolara. I sve je uništeno, oteto, prodano u bescjenje.

Gavrilović se odrekao brenda Gavrilović

Pokojni  je Đuro Gavrilović 1940.godine bio vlasnikom 13% dionica, baš kao i njegova sestra, te su sa svojih 25+1% imali pravo glasa u Upravi. To im je oduzeto (konfiscirano) od strane vlasti u NDH a sama je tvornica radila do 1943.godine kada je, zbog nemirnih prilika na svom području, prekinula sa radom. Po završetku je rata radnike „dočekao“ nacionaliziran pogon u derutnome stanju. Već 1946. nekoliko se entuzijasta okupilo sa vjerom kako mogu izgraditi pogon što i čine te već oko 1957.godine pogon dostiže svoj maksimum u količinskoj proizvodnji sa tada zaposlenih oko 1000 radnika. Tadašnje rukovodstvo formira Komisiju kojoj je zadatak razmotriti daljnje korake razvoja Gavrilovića. Najveća je dilema bila hoće li renovirati postojeću ili izgraditi potpuno novu tvornicu što i čine. No, tadašnje vlasti nisu našle razumijevanja niti podrške za razvoj Gavrilovića te 1959.godine na adresu tvornice stiže rješenje sa potpisom Vladimira Bakarića, tadašnjeg predsjednika izvršnog vijeća Sabora, kojim se dozvoljava ulaganje u Belje kao sirovinsku bazu te u Sljeme ali u Gavriloviću valja ugasiti proizvodnju. No, radnici pokazuju neposluh te nastavljaju sa svojim planom dalje i grade novi pogon prema ranije dogovorenom planu. Radnici okupljaju vlastita sredstva, kupuju ogromnu građevnu parcelu na području izlaza iz Petrinje prema Sisku te daju projektnom birou „Plan Zagreb“ podatke na temelju kojih ovaj biro izrađuje kompletan nacrt, izvedbeni nacrt i tehnološke gabarite za novu tvornicu koja je samo 2 kilometra udaljena od stare. Sve pripreme završavaju 1961. i u rano proljeće započinje izgradnja današnje tvornice. Zbog neposluha prema postojećoj vlasti, tadašnji  je direktor Pajo Birač primoran odstupiti sa položaja direktora te na njegovo mjesto dolazi  Pajo Manojlović. Bez ikakve podrške tadašnje vlasti i bez mogućnosti dobivanja poticaja, radnici samoinicijativno sakupljaju sredstva te osnivaju i štedionicu Gavrilović. I upravo u vrijeme kada je gradnja tvornice bila u punom jeku, pojavljuje se obitelj Gavrilović negodujući oko naziva nove tvornice i protiveći se tome da tvornica nosi baš njihovo ime. Tada direktor Pajo Manojlović stupa u kontakt sa pokojnim Đurom Gavrilovićem te vansudskom nagodbom u odvjetničkom uredu u Beču potpisuje ugovor koji je odmah potom verificiran u Strasbourgu; Đuro se odrekao brenda Gavrilović te primio isplatu u iznosu od, tada ogromnih, 14 milijuna i 700 tisuća dinara, oko 7 milijuna dolara. Također, pripalo mu je i 13% dionica tvornice. Podsjetimo, pokojni je Đuro Gavrilović 1945. godine bio optužen kao antidržavni element te bio osuđen na robiju od koje je odležao gotovo 4 godine u zatvoru u Novoj Gradišci te odradio prisilan rad u Zaprešiću. Godine 1957., deset godina prije izgradnje nove tvornice, Đuro je sa sinom Georgom pobjegao u Austriju dok su kći i supruga Gavrilovića ostale u Zagrebu. Nakon što je deset godina kasnije obeštećen te isplaćen, direktor Manojlović ponudio je Đuri radno mjesto u novoj tvornici no Đuro se okrenuo razvoju posla u Austriji i uložio novac u proizvodnju gotove hrane u limenkama. Ubrzo je bankrotirao te se vratio u Hrvatsku moliti Manojlovića radno mjesto. Direktor Manojlović zaposlio ga je u Gavriloviću te mu pomogao oko denacionalizacije kuće na zagrebačkom Kaptolu koja mu se vratila u posjed. Svoje novo radno mjesto Đuro Gavrilović imao je na programu gotovih jela uz obećanje Manojlovića „kako će do kraja života imati osiguranu egzistenciju“. Tako je i bilo, no ono što je njegov sin kasnije učinio – čisto je ratno profiterstvo i u slijedećem ćemo tekstu točno korak po korak razjasniti kako je učinjena jedna od najvećih pljački tvornice koju su stvorili, nitko drugi do li sami radnici. Danas, ti isti radnici, uz svoju djecu, opravdano žele završiti višedesetljetnu agoniju zahtijevanja pravde i odlučni su vratiti Gavrilović.

Iva Anzulović / croatorum.hr