Svaki put kad pomislim da Hrvatsko pravosuđe ne može gore, ono me svojim novim presudama razuvjeri.  To se dogodilo i u slučaju jučerašnje presude Draganu Paravinji za teški zločin i ubojstvo mlade i drage djevojke Antonije Bilić. Zašto nam se cijela uljuđena Europa u lice grohotom smije i zašto se nad nama zgraža? Među državama smo s najvećim brojem sudaca po stanovniku u Europi, gdje se tinta na upravo donešenom zakonu još nije niti osušila, a Sabor već donosi  izmjene i dopune, dok bi političari Ustav mijenjali gotovo prema dnevnim potrebama Kućnih savjeta. Svi poznati sudski procesi koji se u zadnje vrijeme vode,  samo potvrđuju mišljenje da smo Država u kojoj se revnosno sudi pravdi, a dodvorava kriminalcima i ubojicama. Pravde i pravne sigurnosti za građane u Hrvatskoj nema. Osim podsmjeha pravosuđe doista ništa drugo niti ne zaslužuje.

Hrvatska je država koju stranci teško mogu razumjeti. Jedan od vodećih političara, kao što je Slavko Linić, izjavljuje da bi  krao ali samo veće iznose, i usprkos toga postavlja ga se za ministra financija. Nemamo razloga ne vjerovati da je i u tome uspješan, kao što je uspješan u svojoj cijeloj političkoj karijeri. Njemu nitko ništa ne može,  jer je vjerojatno tako stečenim utjecajem  oko sebe stvorio vlastiti lobi, tako da potezom maloga prsta može smijeniti čak i Premijera. A ovaj, u strahu za foteljom, znajući da ako iz  nje jednom ode više nikad u nju neće zasjesti, mijenja po želji tog lobija mišljenja i stavove, kao što limeni pijevac na krovu pod vjetrom rotira i pokazuje novi smjer! U pravnoj državi kao što je naša sve je moguće.  Što su dosad radili vodeći političari?  U maniri holivudskih zvijezda godinama uspješno šarmiraju narod i istovremeno ga potkradaju za milijarde, uništavaju živote tisuća i tisuća obitelji, branitelje šalju u suicid, mladost trajno iseljavaju, a brojne obitelji štiteći banke, iz vlastitih domova bacaju na ulicu. Kad ih se konačno uhvati u kriminalu, zadrže se prolazno u Remetincu, tek na kraćem programu zimovanja ili ljetovanja s alternativom mogućošću da guljenjem krumpira u dobrotvorne svrhe iskupe svoj grijeh.

Hrvatska pravna država dosegnula je svoj maksimum

Vjerojatno će perjanice našeg pravosuđa ustvrditi da je mlada Antonija Bilić otela kamion zajedno s teretom i vozačem Draganom Paravinjom, te da je zapravo žrtva bio Paravinja, a počinitelj teških kaznenih djela koja se spominju, upravo  Antonija Bilić. Možemo uskoro, slijedom toga očekivati da Paravinja tuži RH i obitelj Antonije Bilić za sramoćenje, te uz ispriku, višemilijunsko  financijsko obeštećenje, bude  pušten i priznat kao nevina žrtva nekog nesposobnog tužitelja iz bivšeg zatucanog pravosuđa.

Kad ugledni svijetski časopis The Economist kaže da smo među deset najgorih gospodarstava, onda naši prosvijećeni politički umovi to nikako ne prihvaćaju, već eventualno velikodušno praštaju tu krivu procijenu, jer kako bi mi uopće mogli biti tako loši, kraj tako sposobne i dobre Vlade.

Predsjednik  Josipović je na početku svog jedinog mandata ustvrdio da je pravosuđe anomalija hrvatskog društva. Takvih trenutaka rijetke lucidnosti i prosvjećenosti predsjednika Josipovića, inače sveučilišnog profesora pravnih znanosti, više nije bilo. Njegova moć kritičkog  zapažanja nestala je i usnula u uspavljujućem mandatu, vjerojatno do početka naredne predsjedničke kampanje.  Tom ćemo prilikom vjerojatno čuti novi kontingent obećanja o pravdi i pravnoj državi, a do tada će i cirkusko šatorsko krilo biti dovoljno da pokrije atribute naše pravne države.

Kad povjerenica Europske komisije za pravosuđe Viviane Reding kaže da je naše pravosuđe među najgorim, naši politički skorojevići i to sa zadivljujućom lakoćom odbacuju ili jednostavno ignoriraju  s eventualnim komentarom, kakav je nedavno dala pomoćnica ministra pravosuđa gđa. Sandra Artuković, da Europa može učiti od nas a ne mi od Europe i da je Europsko pravosuđe zapravo puno gore od našeg.

Kad pravosuđe Finske upozori da je naš bivši predsjednik Stjepan Mesić debelo upetljan u milijunske provizije pri nabavi borbenih vozila, to prihvaćamo normalnim. Ekipa u kafiću kaže, pa tko nebi maznuo debelu proviziju, ako može. Da, to možda može reći ekipa iz kafića, ali  nesmije učiniti Predsjednik države, kojemu javni interes mora biti apsolutno prije bilo kojeg privatnog interesa ili  vlastitog džepa. Imamo takvog bivšeg Predsjednika koji nikako da se sjeti odakle mu novci za stanove koje je preko noći kupio, pa onda izmišlja silne prijatelje, da su mu posudili. Dobro nije rekao da mu je novac za luksuzne stanove posudio dugogodišnji vjerni prijatelj, inače ubojica i višestruki silovatelj Moamer  Gadafi. Više nije živ, pa bi Mesiću mogao biti idealan svjedok koji ne bi mogao protusloviti.

Naše Državno odvjetništvo i Pravosuđe slijepo je kad u mandatu Račana,  Slavko Linić  kao potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo i predsjednik Nadzornog odbora INE, prikrije vrijednost od dvadeset i više milijardi dolara Ininih sirijskih naftnih polja, pa INU prodaju za desetinu njene vrijednosti. Takva po opsegu nezabilježena pljačka dvadesetak milijardi dolara, koja je završila u nečijim džepovima ili na nečijim inozemnim računima  je uredu i uklapa se u vrijednosni sustav kakav je nametnula vodeća politika.

Kad zviždači ukažu na kriminal, što se s njima dešava?

Kad zviždači ukažu na kriminal, što se s njima dešava? Što s njima učine vodeći političari i naša pravna država?  Odgovor ne moramo tražiti daleko, dovoljno je prisjetiti se zviždača pravnika Vlatka Klarić iz Zagrebačkog URIHA, kuhara Borisa Franića iz zadarskog Đačkog doma,  dr. Srećka Sladoljeva iz Imunološkog zavoda, Dinka Vodanovića iz Državnog inspektorata za zrakoplovne nesreće, Maje Milete iz Makarskog Primorja,  Zvonka Toule iz Jadroplova, Vedrana Guteše i Joška Kačića iz ACI-ja, Tatjane Jakšić i malverzacija u špediciji,  Ivana Grgurića i Marije Perušić iz Bolnice u Dugoj Resi,  Roberta Matijevića iz Carine, Claudije Čović iz Hrvatske pošte, Paška Kačinarija u vezi dionica Zagrebačke banke, Mirje Tomas  iz JPS-a, Slavice Šote i Riječkog pokreta otpora, Krešimira Boškovića  iz Đakovačkih Sunčanih šuma, Vesne Majer iz Croatia banke iz Požege, Tatjane Čumpek glasnogovornice DUZS, Gorana Jankova iz Hrvatskih šuma, prof. Predraga Mihalića-Novkovića iz Osnovne škole Turanj, sociologa Marinka Miočića i devastacije kulturnog blaga,  Darivoja Kovača i Fadila Ibrahimpašića iz Sisačkog vodovoda, Zorke Cigrovski koja je upozoravala na zagađenje pitke vode iz Ininih bušotina, Vinka Mikulića iz Dramskog kazališta Gavella, prof. Marije Budimir iz Vukovara, akademskog slikara Alfreda Krupe iz Karlovca, novinarke Jasmine Jovev iz Siska, prof. Krešimira Mihajlovića i zaštite tekovina Domovinskog rata,  pukovnika Branka Kakarić i razminiranja, Tonča Majića predsjednika  Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, suca Tončija Majice i presude INI zbog zagađenja okoliša, Marka Franciškovića i prava na mišljenje, inspektora Josipa Vrbića i Vidoševićevih umjetnina, i neka mi oproste svi oni dragi, pošteni i hrabri, ljudi koje sam trenutno propustila navesti.

Jeli njima u korist Hrvatsko pravosuđe i DORH izmišljalo pravne bravure, dodvoravalo se, imalo milosti i simpatije kakve danas iskazuju prema Paravinji, hladnokrvnom i okrutnom ubojici  predivne Antonije Bilić i raznim lopovima koje se još uvijek besplatno razvaža u luksuznim crnim državnim limuzinama?

Sudac Mislav Kolakušić prozivan je crnom ovcom hrvatskog pravosuđa, jer koga u tom sustavu zanima pravda. Bitne su pravne piruete, kojima se ubojice s još krvavim rukama proglašavaju žrtvama, zviždače nekakvim izdajicama, a kriminalce s najvišim državnim ovlastima svecima zaštitnicima, kojima se eto, po koja milijarda posve slučajno, ne njihovom krivnjom zalijepila za dlan.

Takav pravni sustav i njegovi nositelji izruguju se, kraj zdrave pameti cijeloj hrvatskoj javnosti, a mi Hrvati, one iste Radićeve guske u magli, koje šaka kriminalaca s nevjerojatnom lakoćom vodi  po tko zna koji puta žedne preko vode, izgubili smo još jedini preostali Božji dar, da gačemo. U tišini, anestezirani, bez energije da se pokrenemo, bez moći da čujemo i glasa da nešto kažemo, nemamo snage da u sramoti niti umremo.

Vesna Balenović